Biliću, pokaži im da nema sigurnih

Švedska je razmontirala Hrvatsku, dojam je kako je s pola snage iskoristila sve slabosti u igri domaćina i upisala se kao tek peta momčad (Englezi dva puta) koja je slavila protiv Bilićeve Hrvatske, u 60 nastupa. Na papiru, to ne zvuči loše, dapače, ali ta statistika ipak skriva negativne trendove u igri Hrvatske kroz proteklih šest godina.

Švedskoj se pobjedi ne može ništa oduzeti, bez obzira na slabo suđenje. Bilo je očito da Zlatan Ibrahimović odskače kvalitetom, da je čovjek koji donosi prevagu, sve ono što godinama mislimo da bi Luka Modrić trebao biti, a u velikoj većini slučajeva - nije.

Maksimir je bio naizgled potpuno pogrešna lokacija za ovu utakmicu, jer se i prije moglo znati da ni posjeta ni atmosfera neće biti bajni. HNS je to napravio svjesno, jer je u 2-3 dana morao ugurati razne sponzorske obveze, a zbog logističkih razloga (transport, hoteli, treniranje) i hrvatskoj i protivničkoj reprezentaciji ovakva "druženja" najbolje odgovara odraditi u Zagrebu. No, iako su i obveze prema partnerima izuzetno važne, iako i potrebe gostujućih reprezentacija treba imati na umu, HNS mora voditi brigu i o navijačima i atmosferi u zemlji. Centralizacija ne vodi ničemu dobrome, posebno jer Zagreb već godinama teško puni Maksimir.

Kada se zbroje dojmovi - od atmosfere preko igre i pristupa do samog rezultata - učinak je katastrofalan. Reprezentacija će, nažalost, iduća tri mjeseca biti promatrana puno više kroz prizmu ove nevažne utakmice nego one istanbulske, što znači da će se u "bildanju" atmosfere za Euro više koristiti crnilo, ružni glagoli i pesimistični tonovi nego hrabrenje i pozitivne vibracije. Znamo već da za hrvatsku reprezentaciju to nije nužno loše, ali zar nismo već dosadni sami sebi s tim?

Zar nije jadno kako igrače moraju motivirati zvižduci i kritike s jedne strane, i podjednako jadno što taj palac dolje okrećemo tako brzo i tako lako? Zar ne mogu u tih desetak utakmice godišnje super plaćeni profesionalci odigrati na sto posto? I zar ne može javnost imati s njima više strpljenja?

Nakon ove slabe predstave, prvi će na udaru kritika biti izbornik jer je "Turska bila sreća ili slučajnost", a "Hrvatska ovako igra već četiri godine". No, malo mi je teško vjerovati da je u Istanbulu Bilić bio genijalac, a sinoć u Zagrebu, s istom postavom i istim planom, potpuna neznalica. U jednoj nogometnoj utakmici potrebno je imati i malo sreće, pa je tako u Istanbulu Hrvatsko rano dala, a protiv Švedske rano primila pogodak, no ozbiljnost, koncentracija, srčanost, želja, žar, odgovornost u igri - to sve nije bilo ni na otprilike sličnoj razini.

Pred Slavenom Bilićem najveći je i najteži posao u izborničkoj karijeri - on ima dva mjeseca kako bi osmislio briljante pripreme, kako bi savršeno snimio suparnike, kako bi pripremio perfektne taktike za svaku utakmicu, kako bi podrobno analizirao svakog kandidata i što mu on donosi, kako bi pažljivo osmislio kako sakriti slabosti koje mu momčad ima, i kako istodobno naglasiti vrline.

Isto će raditi još 15 drugih izbornika. Kako samo Španjolska, Nizozemska i Njemačka apsolutno odskaču od ostalih po svojoj timskog i pojedinačnoj kvaliteti, razlika između ovih ostalih često će biti trener, (in)disponiranost na određeni dan, neka sudačka odluka i faktor sreće. Na tri od četiri stvari je teško utjecati, i tim je važnije da Bilić bude na visini.

Hrvatska kvalitetom ne odskače od većine reprezentacija na Euru, to je valjda svima jasno, ali niti ne zaostaje previše za onim "drugim razredom" iza spomenutog trojca. Svakako nema "drugu najbolju veznu liniju u Europi" kao što će vam neki ponuditi, ali nije ni zalutala na Euro.

U sredini "čopora" smo, pa će naš uspjeh uvelike zavisiti o tome koliko će sinergiju stručni stožer proizvesti. Hoće li hrvatska kvaliteta biti veća od "zbroja pojedinačnih dijelova"? Hoće li momčad raditi zajedno, hoće li svlačionica disati kao jedan? Hoće li svi igrači tih mjesec, mjesec i pol, postaviti uspjeh Hrvatske kao jedini cilj, ispred svih pojedinačnih interesa? Hoće li postojati prava kohezija između nositelja igre i onih na klupi? Hoće li se stvoriti prava kemija između linija, između napadačkih tandema? Hoće li forma biti dobro tempirana?

Puno je ovdje psiholoških faktora. I zato je sljedeće najteži Bilićev posao: on mora ovu momčad razdrmati!

Nakon skoro šest godina, jasno da unutar reprezentacije postoji zasićenje. To nije ništa "nenormalno" niti je mrlja na Bilića ili igrače. Ali najveći treneri znaju kako to razdrmati u nekom trenutku, a utakmica sa Švedskom sugerira da Bilić mora napraviti upravo to iako je sada najdelikatniji trenutak. Više nema pripremnih utakmica i proba na kojima bi mogao isprobati nove kandidate - ako sada poželi nekoga zvati, morat će ga zvati za pripreme na Euro. Jasno da igračima koji su iznijeli kvalifikacije neće biti milo vidjeti nova lica u borbi za karte za Poljsku, no to je jedini način da Bilić poruči - uljukali ste se! Presigurni ste u svoje pozicije i ne dajete sto posto na treningu ili na utakmici.

Bilić bi trebao na pripreme pozvati 30-ak igrača, razviti puno žešću konkurenciju nego što se sada čini. Perišić mora imati pravu šansu uzeti Kranjčarevu poziciju, Kelava i Subašić moraju imati pravu šansu uzeti Pletikosi "jedinicu", Vrsaljko i Vida moraju se "potući" za ulogu desnog beka ako će Ćorluka biti stoper (ili pak lijevi bek) itd... Ne smije biti sigurnih, pa ako to uključuje i Modrića i Srnu - neće naškoditi ni njima ni reprezentaciji. Jer kako je Modrić igrao protiv Švedske, komotno je moglo još 5-6 drugih igrača.

I reprezentaciju treba osvježiti i novim imenima, makar kao kandidatima. U Maksimiru raste Mateo Kovačić - zašto ne bi Bilić vidio može li i na treningu reprezentacije čuvare prolaziti kao da su čunjevi? Zašto ne bi vidio može li Anas Sharbini, koji ima određene kvalitete koje reprezentaciji nedostaju, s boljim suigračima biti i bolji igrač? Neka pozove Sammira, pa neka oni koji tiho ili malo glasnije govore protiv njega unutar reprezentacije sami pokažu da (ni)je klasa za reprezentaciju. Zašto šansu makar na pripremama ne bi dobio Pamić, kada je već lijevi bek očigledno kritična točka? Neka kroz trening i nekoliko "manjih" prijateljskih utakmica (u službenima treba forsirati prvih 11) svoje znanje pokažu i Iličević, Badelj, Vukušić, Mijatović, Budan, Jajalo, Klasnić, Petrić, Strinić, Kalinić, Lakić, Santini, Tomasov, Tomečak... Neka bude žestoko, neka svaki trening bude bitka za Euro, i neka svatko ima iskrenu priliku.

Ovakav pristup može biti mač s dvije oštrice. Može doći do ozljeda, može doći do stvaranja klanova, može doći do nezadovoljstva "starosjedioca", no Bilić osim u Istanbulu već neko vrijeme nije dobio ozbiljno "našpananu" Hrvatsku. I više puta su ga ti starosjedioci razočarali, od Gruzije preko Latvije do sada Švedske, i vrijeme je za poruku - više nema sigurnih, ni u prvoj postavi, ni među kandidatima.

Jasno je da je barem 12, možda i 15 igrača sigurno za Ukrajinu i Poljsku zbog svoje dokazane kvalitete i nošenja tereta kvalifikacija. No, Bilić iduća tri mjeseca, a onda i kroz pripreme, treba imati otvoreno barem 7-8 mjesta, a ne 1 ili 2 kao što se trenutno čini, jer inače će teško od ove reprezentacije, koja slabašno stoji s motivima, dobiti "našpananost" kakvu ovakvo natjecanje zahtijeva.

Uostalom, najbolja momčad nije nužno ona sastavljena od "najvećih zvijezda" ili, drugim riječima, najvrijednijih igrača na tržištu. Bilić kroz analizu i kroz trening mora pronaći igrače koji najbolje odgovaraju onome što želi igrati, igrače koji se najbolje nadopunjavaju, ali i igrače koji će učiniti zaista sve za momčad. Primjera radi, možda je Tomečak po kvaliteti 10. ili 15. veznjak Hrvatske - ali ako će se Hrvatska igra bazirati na brzini po krilu, prolasku i centaršutu, onda je Tomečak odjednom ponajbolji izbor. Možda je Jelavić naš četvrti napadač, ali ako će Hrvatska igrati na ubačaje s boka - onda je prvi. I tako dalje.

Bilić je dobro primijetio da je Hrvatskoj protiv Švedske nedostajala moć. Već dosadna riječ, no u današnjem nogometu jednostavno strahovito važna. Moći je nedostajalo i zbog nekih okolnosti, pa tako i zbog pristupa, no prvenstveno zbog profila igrača. Primjerice, nije slučajno Ibrahimović dva puta prolazio kroz hrvatsku sredinu terena po 20-30 metara i tako namjestio dva pogotka baš u onom razdoblju kada smo igrali bez pravog zadnjeg veznog. U teoriji lijepo zvuči da će Modrić, Rakitić, Kranjčar i Srna tako dobro kontrolirati loptu da defenzivno neće morati puno raditi, ali u zbilji se događa upravo ovo što se dogodilo.

Modrić ionako teško može biti pravi zadnji vezni, a praktički nemoguće ako su mu partneri u sredini Rakitić i Kranjčar, dva sporija, ne previše moćna igrača koji k tome nisu posebno vični defenzivnoj igri.

Ni Vukojević ni Dujmović nisu ni sjena Nike Kovača, ali i Barcelona ima Busquetsa. Drugim riječima, bez osigurača, bez nekoga tko pokriva prostor između obrane i vezne linije što nam je protiv Švedske bila najveća slabost koju je briljantno koristio Ibrahimović, Hrvatska nema šanse na Euru.

Jasno, nema ni šanse ako stoperi budu tako neuigrani i neodlučni, ako s bokova curi, ako krila ne probijaju, ako nema niti jednog dobrog centaršuta, ako vezni ne kreiraju ni igru ni šanse, ako napadači kretanjem ne stvaraju prostor i ne ulaze u prilike, ako igru vode stoperi, ako nam najbolji igrač igra za 5,5.

Apsolutno sam siguran da će Hrvatska protiv Irske izgledati puno bolje u smislu koncentracije, organizacije i uopće igre. Prije četiri godine u sličnim smo okolnostima (sponzorske obveze, nezainteresiranost) odigrali podjednako loše i uknjižili još lošiji rezultat protiv, istina, Nizozemske, sigurno jače reprezentacije od Švedske. Kao što smo i tada pisali, ta utakmica nije imala nikakav utjecaj na Euro, neće ni ova protiv Švedske, barem ne u negativnom smislu.

Bilić je samo jednom do sada imao s reprezentacijom duge pripreme, što je potpuno različit koncept od ovih uobičajenih okupljanja. Uoči Austrije, to je jako dobro iskoristio, pa se imamo pravo nadati da će isto biti i uoči Poljske (i nadajmo se, Ukrajine).

I ovaj jadan nastup može biti od koristi ako Bilić prihvati da ova garnitura treba nove poticaje, nove izazove, makar ti potezi u startu negativno utjecali na atmosferu. Bilić ide na svoje zadnje natjecanje i treba otići onako kako je i došao - kao hrabar trener koji se ne boji uvesti novine, igračke i taktičke.

Čak i ako je uvjeren da su momci koje je do sada zvao apsolutno najbolje što Hrvatska ima, na što kao izbornik ima pravo, mora im barem dati do znanja da nisu sigurni i da se od njih po svakoj stavki više očekuje nego što uglavnom daju. I da ako oni ne misle dati sto posto, netko drugi hoće.

Danas će mu biti teže nego 2006., jer se s ovim igračima poznaje i s nekima se i sprijateljio, no mora to učiniti i za hrvatsku reprezentaciju, i za sebe kao trenera.