David među golijatima

Oko 36 milijuna zarađenih funti i približno 3650 dana kasnije (ne računajući prijestupne godine, dame i gospodo iz Odjela za cijepanje dlaka), silnom uspjehu usprkos, mladići iz Westlifea svoje ožujske dane provode pred ogledalom i šakama punim gela učvršćuju frizure uoči velike proljetne turneje koja će im ujedno biti i posljednja, prije nego jedni drugima daju ruku i svijet vrištećih tinejdžerica zauvijek zamijene onim stvarnim.

Istoga ožujka 2002. godine, točnije njegova četrnaestog dana, u ured predsjednika na Goodison Parku ušetao je čovjek porijeklom iz Glasgowa i potpisao ugovor s klubom po imenu Everton, preuzevši nimalo jednostavan zadatak spašavanja prvoligaškog statusa. Istih onih 3650 dana kasnije (samo vas gledam, cjepidlake), usprkos klupskome dugu od 45 milijuna funti i usprkos činjenici da nikada nije bio na broju jedan britanske ljestvice nogoloptača, David Moyes na današnji dan slavi svoju desetu obljetnicu na dužnosti menadžera Evertona i ne razmišlja o prekidu karijere.

Izuzmemo li iz priče tu prvu sezonu, u kojoj je Everton doista uspio spasiti od ispadanja u niži nogometni razred, i sezonu 2003/04. koju je završio na 17. mjestu i izbjegao drugoligaško društvo tek zahvaljujući omjeru postignutih i primljenih pogodaka, Moyes je tijekom desetogodišnjeg boravka na klupi Toffeesa godišnje natjecateljske cikluse dovršavao na sedmom, četvrtom, jedanaestom, šestom, petom, petom, osmom i sedmom mjestu. I sve to činio je s tek zrnom financijskih sredstava dostupnih klubovima koji su natjecanje završavali ispod ili tek poneki bod iznad Evertona.

Tek nešto više od pola godine nakon dolaska na Goodison Park, s momčadi koju nije stvarao niti birao, istom onom koja je u travnju i svibnju spašavala prvoligaški status, David Moyes je u studenom zauzimao drugo mjesto i svijetu predstavio 16-godišnje čudo, Waynea Rooneyja, kojeg će kasnije prodati na Old Trafford za 27 milijuna funti. Iste sezone Moyes je od strane Udruge ligaških menadžera nagrađen izborom za menadžera godine, nagradom koju je tijekom boravka u Evertonu osvajao čak tri puta, uz onu za menadžera mjeseca koja je u njegovo naručje slijetala osam puta.

Osim konstantne borbe s financijskim ograničenjima, zbog kojih je morao naučiti izvući maksimum posuđivanjem škartiranih ili dovođenjem slobodnih igrača koji će igrati za kikiriki, Moyes je tijekom karijere bio prisiljen prkositi brojnim prognozama, poput one da će Everton nakon Rooneyjeve prodaje biti glavni kandidat za put u Championship.

Tada 41-godišnji Škot odgovorio je ni manje ni više nego četvrtim mjestom i kvalifikacijama za Ligu prvaka, u koju se na kraju ipak nije uspio plasirati, no Everton je zato posljednjih pet sezona dovršio u gornjoj polovici ljestvice, premda je po mnogima već odavno trebao skupljati bodove po drugoligaškim travnjacima. Prošlu su sezonu okončali kao sedmi, i to bez poraza protiv Chelseaja, Manchester Cityja, Tottenhama i Liverpoola, a na sličnom su putu i ove sezone, posebno nakon domaćih pobjeda nad Manchester Cityjem, Chelseajem i Tottenhamom, klubovima gigantskih, neusporedivih budžeta i igračkih rostera.

Kontinuirani niz iznadprosječnih rezultata uz iznimno ograničena sredstva i uvjete ne može biti slučajnost, već plod stručnosti i kvalitetnog rada. Od Davida Moyesa navijači Evertona nikada nisu čuli "probat ćemo, ali", iz njegovih usta uvijek je, bez obzira na okolnosti, izlazila tek riječ "možemo".

Kao čovjek neupitne inteligencije, poznavanja znanosti nogometne taktike, kao izniman profesionalac i pozitivac koji je sposoban galvanizirati igrače i pripremiti ih za najveće izazove, u ligi u kojoj prosječni "životni vijek" menadžera iznosi 3,87 sezona, David Moyes već cijelo desetljeće u potpunosti opravdava nadimak Davida među golijatima.

Zlobnici će reći da izgovorima poput oskudnih financija nema temelja jer Moyes je tijekom karijere na Goodison Parku četiri puta u šest godina rušio klupski rekord u novcu potrošenom na transfer. U stvarnosti, šest milijuna potrošenih na Jamesa Beattieja, 8,6 milijuna potrošenih na Andyja Johnsona, 11,25 milijuna za Aiyegbenija Yakubua, te 15 milijuna funti za Marouanea Fellainija zbrojenih u sumu od četrdesetak milijuna funti danas bismo mogli prevesti kao: polugodišnja, devetomjesečna, godišnja te petnaestomjesečna plaća Waynea Rooneyja ili Marija Balotellija.

Ili kao pet milijuna više no što je Liverpool platio za Andyja Carrolla, da bi u ovom dijelu sezone bio tek dva mjesta i pet bodova iznad Evertona. Fernanda Torresa neću niti spominjati. Što kažete, upravo jesam?

Što je to u vodi koja teče slavinama najvećega škotskog grada, možda nikada nećemo saznati, no teško je ignorirati činjenicu da čak sedmorica od 20 menadžera Premier lige dolaze upravo iz Glasgowa. Alex Ferguson, Kenny Dalglish, Steve Kean, Owen Coyle, Paul Lambert i Alex McLeish sugrađani su Davida Moyesa i krunski dokaz da u toj nogometom zaluđenoj, ali ne pretjerano uspješnoj naciji ipak neki vrag valja. Voda ili menadžeri, prosudite sami.

David Moyes u Evertonu vjerojatno nikada neće dočekati dozvolu da na igrača potroši 30 ili 40 milijuna funti. Tko zna, on to možda ne bi niti želio, ali čitajući njegov životopis malo tko neće zastati i zapitati se kako bi izgledalo posljednje desetljeće da je umjesto Stamford Bridgea, Etihada ili kakvog trećeg stadiona, limuzina nekog ruskog, arapskog ili američkog milijunaša zastala ispred glavnog ulaza u Goodison Park.

"David Moyes jednom je prilikom usporedio posao menadžera s Formulom 1, gdje ste ograničeni mogućnostima bolida kojeg vozite. Premda u toj analogiji sigurno ima istine, David je u mnogočemu iznimka koja potvrđuje pravilo, jer s obzirom na okolnosti, mnogi bi menadžeri u njegovoj koži pali na ispitu, dok Everton kontinuirano parira klubovima izvan svoje kategorije. Taj je uspjeh pravo mjerilo Moyesova menadžerskog ugleda, čovjeka koji svojom menadžerskom vještinom vodi klub u eri kada je financijski status kluba jedan od glavnih preduvjeta za uspjeh, u eri koja je izazovnija od bilo koje prethodne. Sve to služi kao snažan dokaz da je David Moyes najbolji menadžer kojeg je Everton ikada imao i čovjek kojim se Everton i grad Liverpool mogu ponositi." -- izvadak iz govora profesora Franka Sandersona prilikom dodjele počasne diplome liverpoolskog Sveučilišta John Moores menadžeru Evertona Davidu Moyesu.

Zamislite…

Zatvorite oči i zamislite situaciju: Engleski pacijent odluči da će glavna tema kolumne biti deseta obljetnica Davida Moyesa na klupi Evertona i odluči mu posvetiti njen prime time dio, onaj kojega još uvijek pročita veći dio čitatelja, prije nego odluče da im je ovo sve predugačko i pošalju autora odakle je došao jer nije stavio više slika golih guzica.

Ne otvarajte oči, zamislite dalje da Engleski pacijent osmisli koncept teksta u čast Davidu Moyesu, veći dio toga i napiše i potom samog sebe nagradi nekom ukusnom slasticom, kao što ljudi nagrađuju kućne ljubimce kada im dohvate šlape ili se na zapovijed prevrnu na leđa.

Ne škiljite, nismo još gotovi! Zamislite sada da zadovoljan i uredno nahranjen Engleski pacijent sjedne pred televizijski ekran i večer uoči objave kolumne svjedoči teškom porazu Evertona i Davida Moyesa u gradskom derbiju s Liverpoolom, pa zatim zamislite Engleskog pacijenta kako nekoliko sati nakon završetka utakmice još uvijek sjedi, tupoga pogleda usmjerenog prema ekranu na kojemu neki drugi ljudi guraju neke druge lopte.

Zamislite Engleskog pacijenta kako smišlja proteklih nekoliko odlomaka kako bi spasio već odrađeni posao i kako tek sada shvaća da vam nije trebao reći da zatvorite oči jer tada ne možete ništa niti pročitati.

Jeste li zamislili? Svaka čast, evo vam slastica.

Zaključak gradskog derbija je sljedeći: Everton i David Moyes isti bi rezultat izvukli i da su ostali kod kuće i odlučili ne pojaviti se na Anfieldu. Dojam nakon utakmice ionako je isti. Ispražnjeni i naočigled umorni Toffeesi nisu imali šanse protiv letećeg Liverpoola, koji je trčao, pritiskao, stvarao prilike i mogao zabiti još poneki pogodak.

Ovako se morao zadovoljiti sa samo tri, no Scousere će utješiti činjenica da ih je sve utrpao Stipe Đerard, i to baš na jubilej, odnosno 400. utakmicu u crvenom dresu. Gerrard je već odavno živuća legenda kluba i kad se odluči umiroviti ne gine mu kakvo kiparsko djelo ispred Anfielda, ali svakako pomaže s vremena na vrijeme utvrditi gradivo i pokazati da usprkos svom potrošenom novcu, stara garda još uvijek drma klubom.

Navijači Liverpoola dobili su tako priliku vidjeti kako bi njihovi ljubimci izgledali kada bi se ostavili pogađanja vratnica i neiskorištenih prigoda, a David Moyes? Oprostit ćemo mu ovu, jer ako jedna lasta ne čini proljeće, niti jedan poraz neće obrisati povijest.

Prefiks i Sufiks

A vjerovali ili ne, prvi put nakon 2. listopada 2011. godine stanje na vrhu ljestvice Premier lige poprimilo je nešto drugačiji izgled. Gradski je prefiks doduše ostao isti, no sitna, ali u konačnici značajna promjena dogodila se u sufiksu gdje je City zamijenjen Unitedom.

Ostavimo li se gramatičkih pojmova, to u prijevodu znači da je Manchester United deset kola prije kraja s bodom prednosti ispred Manchester Cityja praktički osigurao rekordni, 20. naslov prvaka Engleske. Takav biste barem dojam mogli steći iz reakcije navijača Cityja po imenu John Millington, koji je pobjednički pogodak Swanseaja iz 83. minute ispratio suzama krokodilskoga tipa, usporedivim tek s onima Engleskog pacijenta nakon saznanja da je pukla ljubav između Dade i Marine.

"Nisam plakao, samo sam bio frustriran i umoran. Prethodne noći radio sam do osam, otišao spavati iza ponoći i ustao se u četiri sata. Mislim da je to bila kombinacija piva i umora i jednostavno mi se zamračilo. Bila je suza u mom oku, ali nisam plakao", pokušao je slomljeni navijač objasniti svoju reakciju.

John, ovo jest osmijeh na mom licu, ali ja se ne smijem.

"Sve će se saznati u ožujku", poput proroka je divanio Alex Ferguson, a sada nam je jasno i zašto. United je pobjedom nad West Bromwich Albionom preuzeo poziciju koju je City tako ljubomorno čuvao čitavih pet mjeseci i iskoristio nekoliko po Mancinijevu momčad poraznih činjenica, a pritom čak ne mislim na to da je zbog ozljede Vincenta Kompanyja morala zaigrati hodajuća opća opasnost pod imenom i prezimenom Stefan Savić.

U redu, upravo je Savić šlampavim dodavanjem pokrenuo akciju Swanseaja koja je prethodila pobjedničkom pogotku, no Roberta Mancinija od toga nužnog zla u obrani jamačno će više zabrinuti podatak da je City sa zadnjih osam gostovanja tek dvaput otišao kući pjevajući, upisavši pritom četiri poraza i dva neodlučena rezultata i utrživši samo osam bodova.

Za momčad koja je postigla zastrašujućih 69 pogodaka još gore zvuči da su tijekom spomenutih osam gostovanja uspjeli postići tek četiri pogotka, primivši ih u istom razdoblju šest. Usporedbe radi, United je u istom razdoblju s osam gostovanja donio šest pobjeda, jedan remi i tek jedan poraz i gol razliku od 19:8, pa današnji pogled na ljestvicu ne treba čuditi niti one kojima je draga matematika.

Pa što onda, reći će mnogi među vama i prisjetiti se protekle sezone u kojoj je Manchester United na domaćem terenu ispustio tek dva boda, dok je po gostovanjima brljavio poput dvogodišnjaka po kašici od špinata i svejedno na kraju podigao trofej namijenjen prvaku. Istina, no Manchester United nije za leđima imao Manchester United.

Ne ponavljaju uzalud nogometni analitičari, menadžeri i igrači važnost iskustva u napetim završnicama, iskustva kojeg United ima napretek, a City tek treba steći. Mancinijev stroj za mljevenje donedavno je djelovao nezaustavljivo, no u najvažnijem dijelu sezone dohvatili su ga prvi kvarovi.

Dodatnu psihološku prednost Unitedu mogao bi donijeti već sljedeći vikend kojega će nogometaši Cityja provesti kao gledatelji, što znači da bi aktualni prvak eventualnom pobjedom u Wolverhamptonu mogao doći do četiri boda prednosti uz utakmicu više i dodatnim pritiskom otežati posao Cityju uoči derbija s Chelseajem sljedeće srijede.

Sve ovo, naravno, u konačnici ne mora značiti ništa, što ujedno znači da sam badave tipkao jer će sve odluke pasti na terenu, a ne pametovanjem imitacije sportskog novinara na bijeloj imitaciji papira u programu za obradu teksta. Jedan bod može odlučiti prvenstvo, no jedan bod prednosti u ovoj fazi natjecanja još uvijek je lako ispustiti.

"Bili smo na vrhu šest mjeseci. Sada možda nismo, ali United je imao laganu utakmicu", objasnio nam je svima Mancini po završetku ogleda sa Swanseajem, sastavom koji je, usporedbe radi, uoči proteklog vikenda bio lošije plasiran od Unitedova protivnika West Bromwich Albiona i koji je na transfere potrošio ravno 33 puta manje od Manchester Cityja.

San ili java?

Nađete li se ovih dana u blizini Emiratesa i ugledate li prosijedog i lijepo odjevenog gospodina šezdesetih godina koji se svakih nekoliko minuta uštipne i potom promrmlja nekoliko psovki na francuskom jeziku, nemojte se začuditi. Proteklih nekoliko tjedana Arsene Wenger nagomilao je pozamašan broj modrica uvjeravajući samoga sebe da je niz rezultata koje Arsenal ostvaruje i način na koji do njih dolazi zapravo dio stvarnosti, a ne podmuklog sna, koji će svakoga časa biti grubo prekinut zvukom budilice.

Otkad su u derbiju na Emiratesu poraženi od Manchester Uniteda i potom odigrali mršavu nulu s Boltonom, nogometaši Arsenala nanizali su pet uzastopnih pobjeda u Premier ligi i primaknuli se trećem mjestu na ljestvici na samo jedan bod zaostatka. Sedam su komada utrpali Blackburnu, okrenuli rezultat u Sunderlandu, a zatim na impresivan način natamburali Tottenham i sve to začinili dramatičnim pobjedama u sudačkoj nadoknadi utakmica s Liverpoolom i Newcastleom.

Ali to nije sve! Arsenal je prva momčad u Premier ligi koja je četiri puta zaredom nadoknadila zaostatak i došla do pobjede, a u posljednje četiri utakmice čak triput su do trijumfa došli pogocima u posljednjoj minuti. Ma niti to nije sve! Čak je i Tomaš Rosicky u 32. godini života ponovno izgledao kao igrač.

Pouka priče? Kad igrate protiv Arsenala, nemojte zabiti prvi.

Momčad čijim smo se akrobacijama smijuljili veći dio sezone odjednom je odgovorna za jedan od najimpresivnijih ovosezonskih nizova i nalazi se na pragu direktnog plasmana u Ligu prvaka, premda joj je prije nekoliko mjeseci malo tko mogao predvidjeti i Europsku ligu. Kako je kratak put od očaja do euforije možda najbolje pokazuje komentar neznanog junaka nakon utakmice s Newcastleom, u kojemu autor napominje kako će uz poneko pojačanje Arsenal sljedeće sezone jamačno u utrku za naslov prvaka.

Zaboravio je jedino precizirati hoće li u potjeru za toliko željenim trofejem krenuti pod vodstvom istog onog Arsenea Wengera, kojega je topnički puk prije samo nekoliko mjeseci svim silama namjeravao potjerati iz kluba, proglasivši ga klaunom i pročitanom knjigom, a njegov Arsenal propalim projektom.

Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini, ali vam već sada mogu reći tko sljedeće sezone neće u utrku za naslov prvaka. Tottenham. Jer dok njegov menadžer po cijele dane komentira mogućnost preuzimanja dužnosti koje mu službeno još uvijek nisu niti ponuđene, Tottenham zbraja poraze.

Osim što se proteklog tjedna još jednom osvrnuo na još uvijek nepostojeću ponudu za engleskog izbornika, Harry Redknapp je usput riječima "ne, ne bih se više nikada mogao vratiti u sjeverni London" odbio i ponudu Chelseaja, premda mu niti to radno mjesto nikada nije službeno ponuđeno.

Dok je on pričao s novinarima, iza leđa mu je Nikica Jelavić uzimao bodove, treći put u posljednja tri kola. Dok se ja smijem samome sebi što sam Spurse nedavno proglasio legitimnim kandidatima za naslov prvaka, vama upućujem nagradno pitanje: sjećate li se kada je Tottenham posljednji put bilježio slične rezultate?

Ako je vaš odgovor u kolovozu 2011. godine, smatrajte ga točnim, a nagradom smatrajte osjećaj ponosa što pozorno pratite Premier ligu. Toga istog kolovoza 2011. godine slična je sapunica Spursima odvraćala pozornost od zbivanja na travnjaku, s tom razlikom što je u glavnoj ulozi bio Luka Modrić.

Kako sada stvari stoje, od sigurnog putnika u Ligu prvaka, Tottenham je sveden na razinu paranoične momčadi koja sve češće provjerava retrovizor u kojemu se sve jasnije mogu razaznati obrisi Arsenala, pa čak i Chelseaja, koliko god se taj ishod nedavno činio nevjerojatnim.

Šonje i favoriti

Lijepo je pričati o naslovima prvaka, o Ligi prvaka, o milijunima funti, blještavilu koje sa sobom donose pobjede i uspjesi, ali da bi uspješnih klubova uopće bilo, moraju postojati i oni manje uspješni, preko čijih se leđa prebijaju sve nepravde ovoga svijeta, oskudica i dvojbene sudačke odluke.

Takvih je klubova ove sezone ravno pet i svi ravnopravno konkuriraju za bijeg iz Premiershipa, što ne mora nužno biti loša stvar. Naime, dok u najvišem razredu slove za šonje i autsajdere, u drugoligaškom će društvu svi redom biti face i favoriti.

Osim naših starih znanaca koji počinju slovom W, Wigana i Wolverhamptona, tu su još Blackburn i Bolton, a čitavu priču zaokružuju Queens Park Rangersi, koji za eventualan neuspjeh mogu kriviti samo sebe i odluku da upražnjeno menadžersko mjesto dodijele Marku Hughesu.

Nezahvalno je prognozirati koja će tri (ne)sretnika na kraju sezone prvu ligu zamijeniti drugom, no kako sam uvijek razgolićenih prsa jurišao na topovske kugle, hrabro ću iskoračiti i ovoga puta, a vi zapamtite da ste imena budućih drugoligaša prvi put pročitali upravo ovdje: Wigan, Wolverhampton i Bolton.

Srce me boli što u tu skupinu moram uvrstiti i Vukove, no odluku da Micka McCarthyja u ključnom dijelu sezone zamijene čovjekom koji dosad nikada nije radio kao menadžer mogu usporediti jedino sa skokom iz zrakoplova bez padobrana i držanjem palčeva da će sve ipak završiti u najboljem redu.

Wigan možda ima najoptimističnijeg menadžera u ligi, kojega niti devedeset poraza zaredom ne bi spriječilo da iz trenutne situacije izvuče pozitivne zaključke, no Roberto Martinez ima nešto veći problem u činjenici da mu je obrana naivna, a napadačka linija nedovoljno efikasna.

A Bolton? Što reći o klubu čiji uvjerljivo najbolji strijelac (Ivan Klasnić) uporno grije klupu, dok se menadžer Owen Coyle za to vrijeme iznimno veseli povratku Kevina Daviesa i njegovom briljantnom učinku od tri ovosezonska pogotka.

Prema Prognozi Engleskog pacijenta (tm), dakle, drugoligaškog će se užasa spasiti Blackburn, nesposobnim vlasnicima i upitno sposobnome menadžeru usprkos, a spasi li se i QPR brzog povratka u ligu iz koje je stigao, to će značiti da su sva tri dojučerašnja drugoligaša izborili ostanak u Premier ligi.

Premda u prvi mah lijepo zvuči, takav scenarij za sobom povlači nesagledive posljedice. Ponovi li se sličan ishod i sljedećih nekoliko sezona, Premiership bi vrlo brzo mogao postati Championship. I obrnuto.

Sudačka nadoknada

Kad smo već kod Queens Park Rangersa, nema bolje prigode da upravo njihovom nevoljom otvorimo ovotjednu sudačku nadoknadu. Naime, u subotnjem ogledu s Boltonom kojeg su izgubili zahvaljujući Ivanu Klasniću, Rangersima je poništen nedvojbeno regularan pogodak koji predstavlja još jednu pljusku Fifi i Uefi i njihovom upornom zatvaranju vrata tehnologijama 21. stoljeća. Loptu koja je prešla crtu za gotovo pola metra pomoćni sudac nije uspio zamijetiti premda se u zadanom trenutku našao na pravom mjestu i gledao niz gol liniju.

Da stvar bude gora, sudačka je greška nanijela nepravdu i Clintu Hillu, kojemu bi to bio prvijenac u Premier ligi. Ovako će ga se sjećati kao pogotka koji nikada nije bio, a da stvar bude još gora i da se svemir barem nekako oduži QPR-u, nešto kasnije dozvolio im je postići pogodak iz čistoga zaleđa.

Loš dan pomoćnih sudaca u Premier ligi popravila je jedina sutkinja u najjačem engleskom nogometnom natjecanju, Sian Massey, koja je pored svih zanimanja na svijetu odabrala borbu sa šovinistima i podsmijehom iz koje zasad izlazi kao uvjerljivi pobjednik.

Da je na njenom mjestu stajao pomoćnik iz prethodna dva odlomka, Manchester City danas bi vjerojatno i dalje bio vodeća momčad Premier lige, no oštro oko gospodične Massey zamijetilo je sitno, ali bitno zaleđe Micaha Richardsa zbog kojeg je pogodak proglašen neregularnim, a suze gore spomenutog navijača Manchester Cityja poprimile novu razinu gorčine.

Gorak je okus ostao i u ustima navijača Newcastlea, koji su se bodu s Emiratesa nadali sve do 95. minute, kada je pitanje pobjednika prelomio Thomas Vermaelen. Nakon pobjedničkog pogotka Topnika pozornost je privukao verbalni sukob Robina van Persieja i vratara Newcastlea Tima Krula, koji su se na materinjem jeziku izvrijeđali na pasja kola, a sve zbog toga što je svračji čuvar mreže od početka do kraja dvoboja uporno potkradao sudačku štopericu i odugovlačio s vraćanjem lopte u igru.

Van Persie mu to nije zaboravio, pa je nakon Vermaelenova pogotka osjetio potrebnim napomenuti Krulu kako sada može slobodno trošiti vrijeme i polako vraćati loptu u igru. Sve u svemu, blesava svađa dvojice nogometaša koji će za tri mjeseca odjenuti reprezentativni dres i dijeliti istu svlačionicu.

Navijači Liverpoola jamačno su očekivali kako će osvajanje Carling kupa pozitivno djelovati na momčad i dati joj poticaj da u završnici sezone možda dohvati i Ligu prvaka. Kakva zabluda. Liverpool je prvi put nakon listopada 2003. godine nanizao tri uzastopna poraza i prava je sreća da su svladali Everton jer tko zna koliko bi duboko lokalni statističari morali zagrabiti u povijesne knjige kako bi Engleskom pacijentu podarili podatak kojeg će iskoristiti u kolumni.

Uoči pobjede u Merseyside derbiju, Liverpool je prošle subote uspio još jednom izgubiti od Sunderlanda. Iako ovoga puta lopta za plažu nije bila kobna po Redse, Dalglishevim se momcima na putu do povoljnog rezultata ispriječio jedan drugi gladak i obao predmet: obrijana glava Pepea Reine.

Premda se rijetko dohvaćamo Lige prvaka i Europske lige, teško je ignorirati činjenicu da je petoplasirana momčad Primere neizmjernom lakoćom isprašila stražnjicu aktualnom engleskom prvaku, i to usred tvrđave zvane Old Trafford, koja u posljednje vrijeme i nije toliko tvrđava, koliko koliba od blata i suhoga pruća, barem što se europskih nastupa tiče.

Budući da je postalo zamorno prstima i pokazivanjem na sat izražavati svoje mišljenje o željenoj količini sudačke nadoknade, Alex Ferguson u ovoj je utakmici napokon dobio priliku poigrati se semaforom četvrtoga suca, no taj je pokušaj završio neslavno nakon što su mu pomoćnici spomenuti uređaj ispustili na nogu.

Još jedna borba s praznim papirom došla je kraju poznatim ishodom i pobjedom Engleskog pacijenta na bodove, a meni je preostalo s vama podijeliti "najatraktivnijih" pet pogodaka kola. Zašto navodnici? Zato što ovotjednim izdanjem ni sam nisam zadovoljan, postignuto je malo pogodaka i još manje onih zbog kojih se uhvatite za glavu i u nizu izgovarate samoglasnik "u", no sve pritužbe pošaljite na adresu premierligaških nogometaša. Ta, ne mogu ja za njih zabijati i pogotke.

Naslovna fotografija: Wikipedia, Jason Gulledge