Hvala Pep, uživali smo u vožnji!

Guardiolin odlazak s Camp Noua simbol je cijele njegove ere koja će u knjigama biti obilježena s 13, možda i 14 trofeja te nizom rekorda, ali koja će u srcima navijača biti upisana i kao mnogo više od skupa brojnih titula i pobjeda.

Skroman, a opet grandiozan odlazak. Tisuće navijača s porukom "hvala Pep", "volimo te Pep". Dostojanstveno, elegantno, emotivno. Više od svega, iskreno. Iskrena ljubav navijača prema Guardioli. Iskreni respekt igrača prema treneru. Iskrena zahvalnost mladog trenera i navijačima i igračima.

"Život mi je dao ovaj dar. Nisam drugačiji od vas", poručio je na odlasku navijačima, "jednako sam privilegiran gledati sjajne predstave ovih mladića, jedino sam malo bliže terenu. Ne možete zamisliti sreću i zadovoljstvo koje nosim sa sobom."

Barceloninom treneru nitko neće moći osporiti ulazak u sportske almanahe, bez obzira što je od početka raspolagao bogomdanim talentima poput Inieste, Xavija i nenadmašnog Argentinca. Guardiola je najmlađi trener pobjednik Lige prvaka, Guardiola je najtrofejniji Barcelonin trener, Guardiola je jedini trener koji je osvojio šest titula u jednoj godini, Guardiola je prvi Barcelonin trener koji je četiri puta zaredom dobio el clasico, Guardiola je pobijedio u više od 75 posto ligaških utakmica u četiri godine nevjerojatnih uspjeha.

To su brojke.

I ako je za vas nogomet samo to, tu stanite. Recite, "svaka čast, bilo je dvojbenih utakmica, bilo je sudačkih poguranaca, bilo je tiki-taka-umirem-od-dosade utakmica, bilo je pretjeranih komplimenata, bilo je glume i padanja, ali 13 trofeja, uz dvije Lige prvaka i tri Primere, uspjeh su kojem treba skinuti kapu, bilo ih je zaista teško pobijediti. Bravo."

Jer, ostatak teksta je za one koji cijene jednu veću ostavštinu Pepa Guardiole.

"Za mene sve ovo što radimo - trud, rad, planiranje, koncentracija, disciplina - sve to ima smisla samo ako to radimo za ljude. Način kako igramo je demonstracija našeg respekta prema ljudima koji plaćaju kartu ili plaćaju televizijsku pretplatu."

Guardiola je u središte svega postavio - loptu. Ne rezultat, taktiku, obranu, prekide, disciplinu, iako mu je sve to itekako važno. No, Pep se sjećao kako klinci u nogometu uživaju zbog lopte, zbog dodavanja, zbog igranja, i svoju je momčad pripremio da radi upravo to - uživa u igranju nogometa.

Lako je pripisati velike uspjehe nekih trenera sjajnim igračima i momčadima koje su imali na raspolaganju. No, Guardiola nije stigao u briljantnu situaciju.

Rijkaardova momčad pucala je po šavovima. Nakon kratkog razdoblja velikih uspjeha (jedna Liga prvaka), Ronaldinho i društvo su se opustili, pokoja kila previše nije bila problem, kao ni pokoji izlazak previše. Barca je završila 18 bodova iza Reala, kojem je morala na Bernabeuu napraviti "špalir" u čast prvaka.

Pomalo neočekivano, prilika je dana golobradom Guardioli, 37-godišnjaku čiji je trenerski CV bio siromašniji od hrvatske kasice-prasice - iza sebe je imao tek godinu dana vođenja druge Barcelonine momčadi.

No, od prvoga je dana pokazao svojim novim igračima tko je šef. Guardiola je postavio nova pravila ponašanja, uveo razne kazne, inzistirao je na disciplini i odgovornosti te je povukao važne poteze u smjeru stvaranja većeg zajedništva u svlačionici.

Nije ga bilo strah izderati se na velike zvijezde, na način da se Eric Abidal požalio i tadašnjem predsjedniku Laporti "da je on odrastao čovjek i da se s njim ne treba tako razgovarati". Laporta je to pripisao Guardiolinoj strasti (zbog koje i jest tako brzo izgorio), a igrači su ubrzo počeli respektirati Pepa jer, kako je to lijepo objasnio Pique, "nije da Pep samo naređuje, već i objašnjava zašto to želi od tebe, a to te čini boljim nogometašem."

Guardiola se brzo uvukao pod kožu i nogometašu kojem je kasnije pomogao postati jedan od najboljih u povijesti, ali jasno i nogometašu koji je uvelike zaslužan za Guardioline uspjehe, Lionelu Messiju.

Naime, nakon što je Laporta dobio dugačku odvjetničko-sudsku bitku s Fifom, Argentinskim nogometnim savezom i Međunarodnim olimpijskim odborom da Messi ne mora nastupati za Argentinu na Olimpijskim igrama u Pekingu, Guardiola je razmišljao koliko je njemu olimpijski trijumf bio značajan te je suprotno volji predsjednika odlučio Messiju dopustiti odlazak u Kinu usprkos Barcinim obvezama u pretkolu Lige prvaka. Argentina je osvojila zlato, a Messi se odužio s pokojim golom narednih godina.

Sve ono što je Barca bila proteklih godina počelo je od Pepa Guardiole.

Jednostavno, momčad je postala ogledalo svoga trenera. Disciplina. Strast prema lijepom, napadačkom nogometu. Respekt. Nesebičnost. Inteligencija. Lojalnost. Hrabrost. Jednostavnost. Genijalnost.

Gledajući Barcelonine utakmice, lako bi se dalo zaključiti da ako se jedna momčad baš nikad ne prilagođava suparniku, da je to Guardiolina Barcelona. Uvijek isti beskonačan niz dodavanja, uvijek isto strpljenje, uvijek isti trokuti, uvijek apsolutno isti način kako doći do pobjede.

Djelomično, to je istina. Guardiola se nikada nije htio prilagođavati suparniku jer je njegova filozofija od početka bila proaktivnost, a ne pasivnost i čekanje pogreške. No, Guardiola je zajedno s prijateljem, pomoćnikom i budućim trenerom Barcelone, Titom Vilanovom, proveo svaki slobodni sat gledajući DVD-e s utakmicama protivnika, skautirajući ih tražeći im mane i vrline, ali i gledajući načine kako unaprijediti svoju momčad.

Barcelonini igrači uvijek su naglašavali koliko su taktički dobro pripremljeni za svakog protivnika, a Guardiolin učinak u finalima dovoljno govori koliko je Barcelona taktički bila superiorna u većini tih ogleda. U četiri godine, Chelsea je jedina momčad koju Guardiola nije pobijedio, a u međusobnim je ogledima nadmudrio i najveće svjetske trenere poput Alexa Fergusona ili Josea Mourinha.

Pepov žar prema učenju nije od jučer - znanje je upijao još kao igrač, od trenerskih velikana poput Cruyffa i Van Gaala, a nakon igračke karijere učio je od svakoga tko mu je bio zanimljiv. Primjera radi, 2006. ga je na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj impresionirao samo Meksiko, pa je onda proučavao kako na treninzima radi Ricardo La Volpe. Naučio je puno od Marcela Bielse, a iako se s Van Gaalom nije u svemu slagao, i danas ga najviše impresionira Van Gaalov Ajax: "Taj Ajax me oduševio. Disciplina i posjed, izgledalo je tako jednostavno i tako učinkovito, Ajax je dijelio lekcije Realu, Milanu, Bayernu, čudesno."

Guardiola nije tek elegantni i simpatični trener kojem se posrećilo trenirati Messija i društvo u pravom trenutku, pa je zato osvojio 13 trofeja.

Guardiola je trener koji je imao hrabrosti i vizije promijeniti današnji nogomet. Način na koji igra Barcelona nije postao uzor drugima jer su svjesni tehničke i fizičke zahtjevnosti tog nogometa, ali je postao standard kojem drugi teže.

Guardiola je stvorio momčad koja igra presing 90 minuta. Koja igra izrazito napadački iako igra bez čistog napadača, samo s "lažnom devetkom". Guardiola je pronašao Messiju poziciju u kojoj može rušiti sve rekorde, a istodobno itekako sudjelovati u građenju i stvaranju igre. Guardiola je uspio posložiti momčad koja osvaja trofeje iako njeni stoperi veći dio utakmice sami kontroliraju cijelu polovicu terena.

Ili, na malo većoj skali... Guardiola je stvorio momčad koja je u njegovih 250 utakmica na klupi nadigrana, ali zaista nadigrana, dva ili tri puta. Momčad koja je svoj stil igre nametnula praktički svakom protivniku. Momčad koja je oduševila brojne poklonike nogometa diljem svijeta, momčad koja je u četiri godine postala toliko dominantna da su je zbog toga mnogi zamrzili, momčad za koju su mnogi respektabilni nogometaši, treneri i novinari konstatirali - ovi su najbolji na svijetu. Gotovo da nema protivnika koji to Barceloni nije priznao, uključujući vjerojatno najvećeg trenera modernog nogometa, Alexa Fergusona:

"U moje vrijeme, oni su najbolja momčad s kojom smo igrali. Svi to priznaju i ja to prihvaćam. Nitko ne može tako sakriti loptu, zaslužuju trofej jer igraju na pravi način i jer uživaju u nogometu."

Lijep nogomet i trofeji.

Ali Pep je čak više i od toga, barem u Barceloni.

I način kako je otišao svjedoči koliko su njegova razmišljanja drugačija od većine suvremenika. Nije otišao zbog loših rezultata (iako je ovo prva sezona bez velikog trofeja, Barcelonina razina igre nije pala), nije otišao u svađi s predsjednikom ili nekim igračem ili medijima ili navijačima, nije otišao pod paljbom kritika niti zbog neke bolje ponude.

Otišao je jer se umorio. Jer je izgorio. I jer je osjetio da se više ne može dati na način kako se davao proteklih godina, otišao je pod teretom pobjeda. Dobro je rekao još 2009. kada je Barca osvojila svih šest trofeja da je to problem jer - više od toga se ne može. Iz dana u dan, iz kola u kolo, iz utakmice u utakmicu, pritisak na Guardiolu bio je ogroman jer je stajao ispred momčadi kojoj toliki komplimentiraju, ali i od koje onda svi očekuju čudo iz utakmice u utakmicu. Barcelona je došla do razine gdje pobjede od 5:0 više nisu niti vijest niti spektakl.

Koji je još danas trener na svijetu spreman prepustiti ovakvu poziciju? Poziciju u kojoj imate najbolje igrače na svijetu i imate njihov apsolutni respekt, poziciju u klubu za koji ste navijali kao mali i kojem ste već kao igrač postali legenda, u klubu koji je europski velikan i ima 90.000 gledatelja svaki tjedan te je uvijek u borbi za trofeje, poziciju za koju ste odlično plaćeni i gdje vas navijači obožavaju.

Ne znam niti jednoga koji bi rekao "više ne mogu", ali ih znam mnogo koji bi se rukama i nogama držali za tu poziciju. Ili barem otišli unovčiti ček kod Abramoviča ili nekog šeika. Guardiola će vjerojatno takvo nešto i učiniti, ali duboko sam uvjeren ne iduće sezone koju je odredio za svoj odmor.

Vjerujem u to jer je principijelan. Jer je čovjek koji se sedam godina borio da bi očistio svoje ime u aferi s nandrolonom. Kada bi već mnogi odustali, Guardiola je svima poručio da će se boriti do zadnjeg centa kako bi dokazao svoju nevinost.

Što je i učinio.

Naravno da je cijelu avanturu u Barceloni posebnim učinila Pepova povijest u tom klubu. Još kao klinac je postao poznat jer je dva puta kao nosač lopti utrčao na teren slaviti s igračima uspjehe.

Ta ljubav i strast prema Barceloni bili su posebno važni obzirom da je u momčadi imao puno igrača iz Barcelonine škole. I, naravno, tim igračima je davao prigode koje bi inače teško dobivali kod drugog trenera, a Pedro, Busquets i ostali odužili su mu se sjajnim partijama. Uostalom, uvođenje igrača iz La Masije išlo mu je puno bolje nego dovođenje igrača sa strane, jer s Ibrahimovićem, Čigrinskyjem, Caceresom, Hlebom ili Keirrisonom se nije proslavio.

Guardiola jest trenirao jednu posebno talentiranu skupinu nogometaša. I činjenica jest da će ga u idućem trenerskom angažmanu čekati težak izazov koji će mnogi iskoristiti za vaganje kakav je trener u odnosu na Mourinha, Hiddinka, Capella ili nekog četvrtog.

No, Guardiola je nedvojbeno već sada trenerski velikan koji je obilježio jedan nogometni period, koji je donio nove ideje i koji se zaista istaknuo svojom nogometnom filozofijom, odnosom prema igri i prema navijačima.

I kao trener i kao čovjek, Guardiola se istaknuo u gomili. Po dobrome.

Kada je u kolovozu 2008. predstavljen Kataloncima kao novi trener u kamere je rekao: "Ne mogu vam obećati konkretnu titulu, ali nećemo se nikad predati, nećemo prestati pokušavati, i savjetovao bih vam, vežite svoje pojaseve."

Tko je poslušao, mogao je zaista uživati u vožnji.