Kako u nogometnoj depresiji pronaći eu(ro)foriju?

A u pozadini borbe za prevlast u Rusanovoj, skupina nogometaša kojoj nacija više ne vjeruje kao nekad, na čelu s izbornikom na odlasku, pokušat će u Poljskoj, nadajmo se i Ukrajini, vratiti hrvatskom nogometu barem malo sjaja, optimizma i veselja, makar smo svjesni da dugoročni uspjesi i klupskog i reprezentativnog nogometa više ovise o Šukeru, Štimcu i Mamiću nego Biliću, Modriću i društvu.

Jesu li Šuker, Štimac i Mamić slučajno ili ciljano odabrali baš ovo vrijeme za odrađivanje "smjene generacija", zaboravivši pritom sva dosadašnja neslaganja tijekom kojih se činilo da ih ni papa ne bi mogao ujediniti.

Papa možda ne, ali osobni interesi svakako da.

Svestrani Igor Štimac, koji se nakon respektabilne nogometne karijere u mnogo toga petljao, a u malo toga uspio snaći, konačno bi se dokopao neke važne pozicije u hrvatskom nogometu. Najveći hrvatski nogometaš, Davor Šuker, riješio bi se glavnog rivala u strukturama HNS-a i tako od početka osigurao "markovićevski" mir na skupštinama.

A Zdravko Mamić zadržao bi kontrolu nad predsjednikom HNS-a i izbornikom reprezentacije, pa bi i dalje mogao paziti na interese Dinama.

Dakako, zadovoljavanje tih interesa puno je važnije od nekih irelevantnih sitnica poput – koji su to Štimčevi trenerski rezultati zbog kojih je pozvaniji biti izbornik nogometne reprezentacije od trenera koji su zapravo u karijeri nešto i ostvarili? Gdje se to Davor Šuker dokazao kao nogometni djelatnik, gdje je skupio iskustvo i znanje koje bi moglo garantirati, ili barem sugerirati, da će znati upravljati i novcem i ljudima koji su na brizi predsjednika HNS-a? Da će znati rješavati probleme, da će se znati brinuti za lige, klubove i nacionalne selekcije?

Lobati Schmeichela je jedna stvar. Izvući hrvatski nogomet iz aktualne situacije nešto je potpuno drugo.

To su, nažalost, teme o kojima bi mediji sada morali pisati i dići javnost na noge, jer proces koji se događa apsolutno je nedemokratski, što je ujedno jedna od glavnih zamjerki dosadašnjem mandataru Markoviću. Ako će i dalje ključne odluke donositi nekoliko pojedinaca, a neće biti važni ni skupštinari ni članovi IO_a, ni struka ni glas javnosti, ni argumenti, ni logika, ni poštenje… Onda se nije ništa promijenilo. I onda se ništa neće ni promijeniti.

Zato je ovo zgodan trenutak za takve stvari, jer nogometni puk neće si moći pomoći umjesto prema Rusanovoj gledati prema Čatežu, Rovinju, Bad Tatzmannsdorfu i Warki.

Znamo da je bitka za vlast u Rusanovoj bitna. Znamo čak da je i na neki način važnija od Europskog prvenstva.

No, nogomet volimo i pratimo zbog nogometa. Šuker, Štimac, Mamić i Marković igraju se politike. A nogometa se igraju Slaven Bilić i njegovi momci. I jednostavno, oni će nam u iduća dva mjeseca biti važniji, a tako bi valjda i trebalo biti.

Era Slavena Bilića primaknula se svome kraju. Konačno, reći će oni koji su zaboravili prvi mandat, koji mu ne mogu oprostiti drugi, i koji nisu presretni s trećim.

Nažalost, reći će oni koji cijene posao koji je Bilić odradio, zadržavši reprezentaciju blizu svjetskog vrha, istu reprezentaciju kojoj se nakon SP-a 2006. naricala tužna budućnost.

Hoćemo li ga u Moskvu ispratiti s tim podijeljenim mišljenjima nakon 2-3 osvojena boda u Poljskoj? Ili ćemo ga ispratiti ponosni na jednog od najboljih mladih trenera u Europi, nakon polufinala? Ili kao Pedra jer nije uspio osvojiti niti bod?

Danas je lako prognozirati krah reprezentacije – pored Modrića, koji ionako ne briljira u reprezentaciji, nemamo europske klase, a puno važnih igrača nam je ili izvan forme ili je ozlijeđeno ili nije igralo ili je preumorno ili nešto peto. Malo je teže, ali također moguće, predviđati ozbiljan uspjeh, a to bi realno bio već i prolazak neugodne skupine. Rekli bi takvi, imamo vrhunskog Modrića, u velikoj formi je Jelavić, imamo puno iskusnih igrača koji u reprezentaciji uvijek igraju bolje nego u klubovima, a "Talijani su nam ionako mušterije".

Istina je, na žalost ili na sreću, sljedeća – nitko, pa ni vidoviti Milan, ne može predvidjeti zbivanja na turniru kao što je nogometno europsko prvenstvo. Znamo otprilike da Španjolska, Njemačka i vjerojatno Nizozemska ponešto odskaču kvalitetom, ali da svih 16 reprezentacija može osvojiti titulu već smo saznali u praksi 2004.

I iako nije izgledno da će se ponoviti Grčka, nije nemoguće. A još je onda manje nemoguće da, primjerice, Portugal na krilima Ronalda dođe do finala, ili da Englezi naprave uspjeh kada se čak i oni najmanje nadaju, ili da se Danci proguraju pored favorita u četvrtfinale, ili da Hrvatska dogura do polufinala.

Povijest nam pokazuje da ne samo da ne možemo predvidjeti tijek zbivanja, već ne možemo ni pogađati na temelju nekih parametara. Nekad igrač koji nije igrao cijelu sezonu odigra spektakularno dobro, pa to pripišemo svježini; drugi puta odigra očajno, pa kažemo "nije ni čudo kada nije igrao". Onaj koji je, pak igrao dobro cijelu sezonu može bit loš ("iscijedila ga naporna godina"), a može biti odilčan ("nastavak prave forme"). Istina je da – ne znamo.

Hrvatskoj, zato, treba prava atmosfera, podrška i vjera. Nemamo kvalitetu da bismo se busali u prsa i najavljivali da u Poznan i Gdansk idemo pojesti Irce za doručak, Talijane za ručak te svjetske i europske prvake za večeru.

Ali imamo dovoljno kvalitete da smijemo vjerovati da to možemo učiniti. Skromno, ali sa samopouzdanjem.

Zvijezda vodilja Biliću trebaju biti ekipe koje su proteklih godina uspijevale svladati jače protivnike, ali i najbolje hrvatske ekipe na velikim natjecanjima, one koje su prošle skupinu. Jednu takvu je Slaven već vodio, 2008., i taj hrvatski nastup u Austriji daje vjeru kako je izbornik na odlasku jedan od onih kojima odgovaraju duže pripreme i koji kroz taj period uspijeva izvući više iz momčadi nego iz onih kratkih kvalifikacijskih priprema.

Biliću treba jedna stranica iz Chelseajevog ili švicarskog plana kako svladati Barcelonu ili Španjolsku, pa jedna stranica iz hrvatskih planova kako svladati Italiju. Dakako, faktor sreće ne možete utrenirati (ali se može provocirati hrabrošću), no pozicioniranje, taktičku izvrsnost, kretanje linija, fizičku spremnost, obrambene i napadačke prekide i razne druge segmente nogometne igre – e to već možete.

Gruzijska Hrvatska neće biti važan faktor na Euru. No, turska Hrvatska itekako ima potencijala. Onako ozbiljan, koncentriran, discipliniran nastup na vrućem gostujućem terenu mora nam svima dati vjeru da ova selekcija može odigrati velike susrete kada je to najvažnije.

Ne trebamo nikoga kovati u zvijezde niti moramo biti nerealni da bismo vjerovali u kadar koji imamo. Možda Pletikosa ne brani u Premiershipu, ali nakon 90 nastupa za Hrvatsku – mi znamo zašto vjerujemo Pleti.

Možda Šimunić i Schildenfeld nisu stoperi Chelseaja, ali u Turskoj su tako izgledali. Srnu možda želi, a možda i ne želi Barcelona, ali znamo da je legenda u najjačem ukrajinskom, ali i europski vrlo dobrom klubu. Modrić je ovakav i onakav, s vrlinama i manama, ali je ipak na radaru jednog Alexa Fergusona. Kranjčar je zaboravljen u Tottenhamu, ali u 69 nastupa je, ne samo s 14 golova, pokazao da na reprezentativnoj razini nerijetko briljira, i to protiv suparnika kalibra Engleske ili Njemačke.

Jelavić je sjajan start u Engleskoj okrunio s dva pogotka u Kazalištu snova, Perišića sjajni Klopp vidi kao ključnog igrača izvrsne Borussije iduće sezone, za Olića znamo da će ostaviti srce na terenu i da nije bez razloga igrač finalista Lige prvaka, a tamo sigurno nije zalutao ni Pranjić. Znamo da Ćorluka i Lovren imaju europsku vrijednost.

Znamo da prosječni nogometni Europljanin možda nije previše upoznat s kvalitetama Vukojevića, Dujmovića, Badelja, Iličevića, Vrsaljka, Vide, Strinića, Kalinića ili Mandžukića, ali znamo i da oni raspolažu s kapacitetima, znanjima i potencijalom koji jedan nogometni susret mogu prevagnuti na hrvatsku stranu. Znamo što su sve u reprezentativnom dresu pokazali igrači poput Rakitića ili Eduarda.

Znamo da mogu. Na Euro ne idemo kao favoriti za drugi krug, ali znamo da u svakoj utakmici imamo šansu.

Stoga je sada vrijeme da osjete našu podršku. Na tribinama u Puli, svakako na tribinama u Poznanu i Gdansku. U medijima. U hotelu, na ulici, u javnosti. Nisu uvijek bili briljantni, ni na terenu ni izvan njega, i izgubili su jedan dio kredita koji su gradile prijašnje generacije.

Ali na Euru imaju priliku okončati ovu Bilićevu eru onako kako je započeta. Nadat ćemo se velikom rezultatu, veselit ćemo se prolasku prvog kruga, prihvatit ćemo časno ispadanje, ali zahtijevat ćemo da daju sve od sebe, a suprotno im nećemo oprostiti. Ni njima, ni Biliću.

Nisu krivi za mrak, ali od njih očekujemo da upale svjetlo hrvatskom nogometu.

Tko će ga i kako dalje održavati, o tomu ćemo brinuti nakon Poljske i Ukrajine. Dvije godine smo se mučili za to Europsko prvenstvo, pa uživajmo sada u njemu.

Tamo smo. I mnogi bi se s nama mijenjali.