Zadovoljstvo ostaviti za kasnije, na Španjolce moramo bez malodušnosti

Ne isplati se danas zamarati kombinacijama i kalkulakcijama, naravno da je u zadnjem kolu moguće apsolutno sve, od irskog uspjeha protiv Talijana do hrvatskog trijumfa nad Španjolskom, pa čak i tih 2:2 kojih se Talijani panično boje prisjećajući se nordijske kuhinje Danske i Švedske s Eura 2004.

Teško se danas lišiti osjećaja da će Hrvatska morati izbjeći poraz protiv Španjolaca, i da je sasvim lako moguće da joj ova četiri teško i zasluženo izborena boda neće biti dovoljna za drugi krug. Čeka li nas uistinu rasplet koji će na kraju poslagati momčadi onako kako je nogometni svijet i očekivao uoči Eura?

Slaven Bilić će idućih dana morati biti psiholog više nego taktičar.

Bojim se, naime, da je "glava" ključni problem uoči Španjolske. Hrvatska, naime, nema pravo na osjećaj zadovoljstva zbog dvije dobre utakmice. U slučaju Italije, "dobra utakmica" ne znači "nadigrali smo Talijane", već znači da je Hrvatska izdržala nalet jedne od najboljih momčadi na ovom turniru, da je potom pokazala i karakter i kvalitetu u drugom dijelu, i da je uspjela doći do značajnog boda.

U susret sa Španjolskom Hrvatska ne može ući s (istinim) razmišljanjem "dat ćemo sve od sebe, pa što bude". Ne može ući s razmišljanjem "sa Španjolcima se može igrati". "I Španjolci su ljudi." "Talijani su pokazali kako se može igrati sa Španjolskom."

To su izjave koje daju Irci uoči utakmice sa Španjolskom.

To je ono što u teoriji treba govoriti, ali kada to govorite s "pola srca", zvuči kao da uvjeravate sami sebe u nešto teško dostižno.

Ne smije u glavama igrača ostati dojam da je "trebalo pobijediti Italiju". Da, možda se moglo, možda je talijanska obrana nudila više nego što je bilo iskorišteno. Ali ne treba na to gledati kao propuštenu prigodu, već veliki, važan, teško i zasluženo izboren bod protiv jake selekcije. Koja nikako ne može svladati Hrvatsku.

Hrvatska, jednostavno, htjela to ili ne, prema Španjolskoj mora gledati kao prema prepreci koja joj stoji na putu do drugog kruga, kao što bi gledala prema bilo kojoj drugoj momčadi u ovoj situaciji. Nije trenutak za respektiranje i razmišljanje o tim velikim naslovima, o Barceloni, o Realu, o "tika-taki", o tome kako nogometni svijet četiri godine traži protuotrov i za Španjolsku i za Barcelonu.

Sve je to istina, Španjolska je apsolutni favorit protiv Hrvatske, ali u ovom trenutku mora biti samo običan, težak protivnik. Treba u drugi plan potisnuti razmišljanje o imenima na dresovima i koncentrirati se na to kako odgovoriti njihovom stilu igre, kako im zaprijetiti, gdje Hrvatska može pronaći svoje prednosti, kako sakriti svoje nedostatke.

Bilić ne smije dopustiti da se narednih dana u glavama igrača stvori mit o Španjolcima.

Španjolci ne smiju dobiti taj susret samom činjenicom da će izaći na teren.

Hrvatska mora izaći na teren s jednakim stavom kao protiv Irske i Italije – da je to utakmica koja se može i treba dobiti, a ne sa defetističkim stavom "idemo izvući što možemo, dati sve od sebe". Ne može se razmišljati o neuspjehu, ne može se razmišljati o Ircima koji bi mogli spasiti stvar (bez obzira što to nije nerealan scenarij, premda nije posebno izgledan).

Španjolci su, da se razumijemo, apsolutno fantastični, i teško mi je vjerovati da uoči Eura niti jedan od 15 kolega na Sportnetu nije prognozirao Furiju na vrhu Europe jer još uvijek ima najveću koncentraciju kvalitete u svojim redovima.

Španjolska nije Barcelona, ali je podjednako frustrirajući protivnik koji vam skriva loptu i čeka jednu pogrešku kako bi vas kaznio, a presingom vam onemogućuje razvijanje vlastite igre. Nedodirljivi su po broju klasnih igrača u sredini terena, imaju visoku kvalitetu i u zadnjem redu, a uz probuđenog Fernanda Torresa postaju kompletna momčad.

Ali, nisu nepobjedivi. I nisu nedodirljivi. Do vrha svijeta stigli su uz niz tijesnih utakmica i minimalnih pobjeda, kao i uz poraz protiv Švicarske. Del Bosque je sklon guranju svih svojih playmakera na teren, s čime Španjolska dobiva sitni vez, ali nema previše ni okomitosti ni širine u svojoj igri, i dok je god obrana gusta, kompaktna i koncentrirana, Španjolci ne stvaraju puno prigoda.

Hrvatska je na ovom Euru pokazala određene odlike s kojima može naškoditi Španjolskoj. Ova je među onim rijetkim utakmicama kada je Hrvatska tehnički ineriorna, ali zato bi trebala iskoristiti određene fizičke predispozicije. Morala bi nadvisiti, nadskočiti, izgurati, nadtrčati Španjolce, morala bi pokušati biti moćnija u duelu protiv izuzetno žilavih, ali ipak fizički manjih Španjolaca. Italija tako igra protiv Španjolske, i to je jedan od razloga zašto Španjolci muku muče s Azzurrima.

Hrvatska mora od početka raditi suptilni pritisak na suce nakon svakog sviranog prekršaja kako bi si osigurala mogućnost malo čvršće igre. Hrvatska mora forsirati prekide i u velikim brojevima tada napasti, jer će joj to biti prave šanse. Hrvatska mora kvalitetno držati loptu kada ima za to prigodu i hrabro ulaziti u rješavanje situacija 1 na 1, što se protiv Španjolaca može jer igraju tako visok i rizičan presing, ali istodobno morate biti izuzetno pametni, oprezni i koncentrirati jer izgubljena lopta može značiti gol. Uloga Modrića u takvoj igri bit će od neprocjenjive važnosti.

Mandžukić i Jelavić (ako će igrati obojica) moraju hrabro ići na španjolske stopere jer doći će u 1 na 1 situacije, a tada vam treba samopouzdanja, brzine i žestine. Stopere čeka dug i naporan dan, bekovi im moraju pomoći, a što tek reći za veznjake koji će defenzivno morati odigrati partiju života.

To su stvari o kojima Hrvatska mora razmišljati, a vremena za zadovoljstvo zbog do sada odigranog bit će kasnije.

Razloga zaista ima dovoljno.

Prije bilo kakve kritike igre protiv Italije, na razini "Pirlo je bolji od Modrića", "Cassano je izvrtio Schildenfelda", "nisu igrali kao protiv Irske", stvari treba staviti u kontekst. Primjerice, da je Italija svjetska nogometna velesila, uvijek bila i sigurno će još dugo biti. To je momčad koja je prije šest godina bila svjetski prvak! Koja, dakle, uvijek predstavlja opasnost za najveće domete.

Momčad s vrhunskim pojedincima koja, k tomu, igra vrlo dobro kao momčad, taktički raznovrsno, nepredvidljivo i znalački. Momčad koja dobro koristi prostor, koja se možda ne brani kao nekadašnje talijanske generacije (iako je vrlo jaka i u tom segmentu), ali koja zna držati loptu i koja ima pojedince iz najjačih europskih klubova.

Posljedično, vrijeđati Modrića jer nije bio na razini Pirla podcjenjivački je prema jednom od najboljih čistih veznih igrača proteklih 10-ak godina. Pirlo je ove godine preporodio Juventus i poveo ga prema naslovu prvaka, Pirlo je još uvijek kvaliteta više za svaku momčad i na svakoj razini.

Nije sramota biti u 45 minuta nadigran ni od Italije ni od Pirla.

Dakako, to ne znači da je sve u hrvatskoj igri štimalo, "samo je Italija bila bolja". Stoperi su stajali predaleko od napadača, bojeći se dubokih lopti, a u tomu su imali premalu pomoć bekova. Talijani su bez problema pronalazili prostor između obrane i vezne linije, a Hrvatska je prelako predavala loptu suparniku, otežavajući posao obrani. Formacija u kojoj su Pirla preuzimali Mandžukić, Modrić i Vukojević, ovisno o poziciji na terenu, nije idealno funkcionirala, Pirlo je pronalazio mjesta gdje čuvar nije bio dovoljno blizu. Hrvatska nije dobro koristila prednost na bočnim pozicijama gdje je u teoriji trebala s dvojicom igrača ići na jednoga, a napadači su ostali bez ijedne prave lopte iako su djelovali dobro, agresivno i agilno.

Bilić je u prvom poluvremenu izgubio taktičku bitku s Prandellijem.

No, pravi treneri u poluvremenu znaju napraviti preinake i povući poteze koji mogu promijeniti tok utakmice, a Bilić je upravo to i učinio, odigravši vrlo važnu ulogu u povratku Hrvatske.

Kvadratići su u drugom dijelu bili bolji od Italije. Ne onako kako je Italija bila bolja u prvih 45 minuta, ali dovoljno bolja da na kraju govorimo o zasluženom bodu.

Hrvatska je preuzela puno više rizika, pomakla je bekove prema veznoj liniji, s Rakitićem u sredini i Modrićem kao polušpicom popunila je rupe u centralnom dijelu terena, brojčano se izjednačila s Talijanima i uspješno parirala Italiji u posjedu lopte. Hrvatska nije lako dolazila do dobrih prigoda, no mogla je da je bilo više kvalitetnih centaršuta kao što je bio Strinićev kod gola. Situacija za to je bilo dosta, a to je bio pravi recept za talijanskih 3-5-2.

Pokazan je snažan karakter, momci su odigrali na kartu zajedništva i pružili ono što svi tvrde da jedino od njih i žele – da daju sve od sebe.

I zato Darijo Srna s razlogom nakon utakmice govori o tomu kako je "ponosan što je kapetan ove reprezentacije" i kako misli da "svi trebaju biti ponosni na njih".

I zaista, nema zamjerki dok se ovako igra. S vjerom, s ambicijom, sa samopouzdanjem, sa srcem, s hrabrošću. Dok god Hrvatska pokazuje da zna i može i želi.

Lako je tada oprostiti pogreške i slabije periode, jer savršen nije nitko, zašto bi bila Hrvatska. Nisu ni Španjolska ili Njemačka, nula bodova ima Nizozemska.

I zato se nadamo da će i protiv Španjolske na teren izaći takva Hrvatska, bez malodušnosti i prevelikog respekta i straha, da se momcima neće odsjeći noge jer igraju protiv Xavija, Inieste, Silve i Torresa te da zbog toga ne pokažu što znaju i umiju.

Španjolska, u tih 90 minuta, nije svjetski i europski prvak, nije "tika-taka", nije nekakva nepobjediva konjica, već je prepreka koja stoji između Hrvatske i četvrtfinala.

Hrvatska je puno previše radila u protekle dvije godine ovog ciklusa da bi sada na Španjolce izašla s bijelom zastavom.