Veliki su veliki s razlogom

Postoje lijepe priče poput Hrvatske iz 1998. ili Turske 2002., no na 32 velika natjecanja, ako zbrojimo svjetska i europska prvenstva, samo su tri puta - sva tri puta na europskim prvenstvima (Čehoslovačka, Danska i Grčka) - slavile uvjetno rečeno manje reprezentacije, one koje nisu tradicionalno smatrane velesilama. Teoretski bi tu mogli spomenuti i Urugvaj i Sovjete, koji danas više nisu u tom krugu, ali su u vrijeme kada su osvojili svoje naslove definitivno bili.

Sve ostalo pripalo je velikima. Onima s najjačim ligama, s najjačom infrastrukturom, poviješću, nogometnom populacijom, školama, tradicijom. Od Brazila preko Njemačke, Italije, Francuske, Španjolske, Nizozemske i Engleske do Argentine.

Postoje li osim ovih očitih razloga - da te zemlje imaju najveće bazene igrača, najviše škola, najveća ulaganja, najjače lige i trenere - još neki zbog kojih gotovo u pravilu ne dopuštaju nekoj Češkoj, Švedskoj, Senegalu, Paragvaju ili Hrvatskoj odlazak do kraja? Naime, čak i ako kvaliteta jest na njihovoj strani - a uglavnom jest - brojna iznenađenja u kojima Davidi skidaju Golijata sugeriraju da bi ponekada i do kraja trebala otići neka nogometno gledano manja zemlja. Ako je Hrvatska mogla tući Njemačku s 3:0 1998., u jednoj utakmici mogla je pobijediti svakoga na tom turniru.

Ako je Hrvatska ovog lipnja mogla biti neporažena protiv dva finalista (a ostala bi to protiv Španjolske da nije tražila pogodak), zar ne bi mogla ostati neporažena i protiv bilo koga drugoga?

Postoji, čini mi se, ipak jedna posebna vrsta samopouzdanja koje ta bogata i uspješna povijest daje velikim nogometnim nacijama. Italija je otpraćena na ovaj Euro bez velikih nada i velike pompe, ali budite uvjereni - Talijani su vjerovali da mogu igrati s bilo kime. Zašto ne? Ipak su četverostruki svjetski i jednom europski prvaci. Poraz od 3:0 protiv Rusa u prijateljskom susretu nije ih ni okrznuo, oni su došli na Euro sigurni da mogu igrati sa Španjolskom, a da su favoriti protiv Hrvatske i Irske. Tako su se ponašali, tako su odigrali, i iako nisu pokazali da uistinu jesu bolji od Hrvatske - danas su u finalu. Hrvatska je odavno kod kuće.

Naravno, može se to pripisati i nekim sretnim okolnostima. Mogao je i trebao Stark suditi jedanaesterac za Hrvatsku, mogao je i trebao Rakitić zabiti idealnu šansu koju je imao, mogli su Englezi bolje izvoditi jedanaesterce, mogli su i Nijemci iskoristiti neku od ranih prigoda u međusobnom susretu.

Ali, kada je Slaven Bilić uoči Eura najavljivao kako Hrvatska dolazi na ovo natjecanje kako bi ga osvojila, kod kuće je uglavnom bio ismijavan. Kakvo finale, kakav naslov, neka se sjeti kako je Hrvatska izgledala protiv Grčke ili Gruzije.

No, to je jedini ispravan stav. I to je velika razlika između "malih" i "velikih". O Ćiri danas ima puno različitih mišljenja, no legendardni trener napravio je povijesni uspjeh upravo inzistiravši cijelo vrijeme, od početka svog mandata, da su Hrvati najbolji nogometaši na svijetu. I nije im puno nedostajalo da to i službeno budu.

Grci su, primjerice, 2004. odigrali upravo s tim samopouzdanjem kakvo je potrebno nogometno manjoj naciji. Možda nisu mislili da su najbolji na svijetu, ali nisu nikoga posebno respektirali ili pokazali strah. Odigrali su muški, ne opterećujući se imenom na dresu suparničke ekipe.

Bilić je taj posao punjenja igrača samopouzdanjem odradio maksimalno koliko je mogao, i kao što smo već pisali, Hrvatska može biti ponosna na svoj nastup na svakoj razini - i zbog pristupa i zbog kvalitete igre. Ali, činjenica jest da je kod određenih igrača, posebno protiv Španjolske, ostao jedan respekt baš prema imenima protivničkih igrača, zbog čega smo vidjeli brojna ispričavanja nakon prekršaja, nesigurna dodavanja, neodlučnost ili nesigurnost u određenim situacijama.

Španjolska i Italija postavili su se protiv Hrvatske kao favoriti, kao velike nogometne nacije protiv jedne ponosne i kvalitetne, ali ipak manje nogometne nacije. Hrvatske se također postavila sukladno tom standardnom okviru razmišljanja. I iako na terenu veće razlike nije bilo, Italija i Španjolska su danas u finalu.

I iako u posljednjih 15-ak godina Hrvatska ima bolji međusobni učinak od nacija poput Njemačke i Italije, Nijemci samo u tom razdoblju imaju europski naslov i srebro, te srebro i dvije bronce sa svjetskih prvenstava, a Talijani svjetsko zlato, europsko srebro i najmanje još jedno europsko srebro. Hrvatska, pak, ima jednu svjetsku broncu.

Drugim riječima, Hrvatska na velike turnire dolazi "iznenaditi" velike - i u tome uspijeva - a veliki dolaze osvajati medalje, i u tome uspijevaju. Riječima Henryja Forda, "Ako vjerujete da nešto možete učiniti, odnosno ne vjerujete da možete nešto učiniti, u pravu ste."

U nedjelju nas čeka repriza utakmice prvog kruga, što, zanimljivo, i nije posebno velika slučajnost. Naime, od 1988. (Nizozemska i SSSR) na svakom drugom Euru ponavlja se utakmica prvog kruga u završnom ogledu - 1996. su to bili Česi i Nijemci, a osam godine kasnije Grci i Portugalci.

Prvi susret bio je jedan od najkvalitetnijih na Euru, što je tada bilo iznenađenje jer se od Talijana nije previše očekivalo. U nedjelju više iznenađenja nema, Talijani su uz Njemačku bili najimpresivnija momčad turnira, a u međusobnom ogledu s Elfom pokazali su da su pametnija, prilagodljivija, obrambeno puno stabilnija momčad.

U 1. kolu skupine C gledali smo zaista fascinantnu taktičku bitku dvije formacije koje nisu dugo vremena viđene na ovom nivou - talijanskih 3-5-2 protiv španjolskih 4-6-0. Talijani su u međuvremenu uglavnom igrali u 4-4-2 formaciji s dijamantom u sredini, dok je Del Bosque uglavnom mijenjao formaciju kroz susrete, igrajući ili bez čistog napadača (s Fabregasom) ili s jednim isturenim napadačem (Torres ili Negredo) ili s krilima (Pedro i/ili Navas), rijetko kada koristeći i širinu koju daju krila i dubinu koju daje klasični napadač.

Prva runda pripala je sjajnom Prandelliju jer je Italija definitivno u tom susretu bila ugodnije iznenađenje, no koliko god Azzurri bili impresivni u svojoj taktičkoj prilagodljivosti, inteligenciji i kreativnosti u igri, čeka ih najteži mogući protivnik.

Španjolci ne impresioniraju ni sami sebe - znaju da napadački nisu u optimalnoj formi, da im nedostaje Villa, da im nije lako bez pravog Torresa, a i da Del Bosque dosta luta tražeći idealnu momčad - ali primili su samo jedan pogodak, iako su s druge strane stajali i Ronaldo i Ribery i Benzema i Modrić i Mandžukić i Nani i Balotelli i Cassano. Štoviše, nisu primili pogodak u eliminacijskoj fazi velikog natjecanja još od Francuske na SP-u 2006. kada je Zinedine Zidane odigrao jednu od svojih legendardnih utakmica.

Ne može se reći da Španjolci takav učinak imaju jer igraju neku klasičnu, tradicionalnu obranu, ali kroz nedodirljivi posjed lopte onemogućavaju protivniku da bude opasan, makar i sami bili relativno sterilni.

No, protiv Italije će i oni morati zaigrati na višoj razini nego do sada, jer Talijani pored Pirla - kojem samo velikom nepravdom može biti oduzeta titula najboljeg igrača turnira - imaju još trojicu jako dobrih srednjaka u srcu terena (ako će igrati 4-4-2) te će Španjolci tu teško imati višak na kakav su navikli. Talijane ne zanima puno širina, nemaju vezne igrače koji se vežu uz crtu baš kao ni Španjolci, pa ćemo oko središnjeg kruga gledati popriličnu gužvu ako jedan od stratega ne odluči rješenje potražiti baš na krilima. A to prije može biti Španjolska, jer Del Bosque ima više opcija to učiniti - Prandellijeva Italija već igra na gornjoj granici svojih mogućnosti, Španjolska ne.

Prandelli je, uz Slavena Bilića, u stranim medijima najhvaljeniji stručnjak tijekom ovog Eura. Talijanski nogomet, i klupski i reprezentativni, bio je u određenoj krizi, a dno je doživio na SP-u 2010., ali novi val mladih trenera poput Prandellija, Contea ili Allegrija sugerira da Talijani imaju nasljednike velikih Capella, Lippija ili Trapattonija. Nasljednike ne po tomu da forsiraju isti nogomet, već po tomu da su dovoljno kreativni i inteligentni da Italiji vrate status taktički najpotkovanije i najnaprednije nogometne nacije, ili barem jedne od.

Čeka nas, stoga, veliko finale između taktički najzahtjevnije reprezentacije (Španjolske) i taktički najprilagodljivije. Čeka nas obračun dvojice najboljih čistih veznjaka u zadnjih 15 godina, Pirla i Xavija. Dvoboj na neki način predvidljivih genija Inieste i Silve protiv nepredvidljivih Cassana i Balotellija.

I ono što najviše veseli neutralne promatrače kao što smo danas mi u Hrvatskoj, čeka nas dvoboj dviju velikih nogometnih nacija.

Ništa iznenađujuće.