Španjolci su puno više od "tiki-taka"

Iker Casillas je to jednostavno objasnio: "Kada postavite letvicu tako visoko, uvijek će biti kritičara čim ne budete na toj razini."

Španjolci nisu oduševili u većem dijelu ovog turnira, Del Bosqueova oprezna taktika s praktički dvije vezne linije izrodila je nogomet s velikim posjedom lopte, ali ponekada s manje prigoda nego što bi se očekivalo od momčadi s takvim arsenalom igrača.

Međutim, i u kritici njihove igre mnogi su otišli predaleko. Dosadni kao Grčka 2004.? To nisu bile fer usporedbe prema igračinama kao što su Iniesta ili Xavi.

Casillasova izjava podsjetila me na izjavu Rogera Federera nakon što je 2008. izgubio u polufinalu Australian Opena nakon 10 uzastopnih dolazaka u finale Grand Slam turnira:

"Kreirao sam čudovište pa znam da moram osvojiti svaki turnir. Kada toliko pobjeđujete, ljudi kažu da igrate loše čim izgubite set. To je, pretpostavljam, moja pogreška. Nije lako izaći svaki tjedan i pobijediti. Uvijek ćete naići na Top 10 igrača ili nekoga tko je u dobroj formi i tko vas može pobijediti."

Nije lako biti Michael Schumacher, Tiger Woods, Michael Jordan, Roger Federer, Michael Phelps, Usain Bolt. Phelps i Bolt ovih su dana gledali u leđa Lochteu i Blakeu na američkim i jamajčanskim kvalifikacijama za OI, i iako su isplivali/istrčali dobra vremena, iako su se kvalificirali za OI u žestokim konkurencijama, suočeni su s pitanjima - je li sve ok? Imaju li zdravstvenih problema? Mogu li takvi osvojiti zlato? Zašto nisu na pekinškoj razini?

Tako je nakon dvoboja Španjolska - Portugal pola svijeta "umrlo od dosade", što je, po svemu sudeći, bio dokaz da zapravo "Španjolska svih ovih godina igra vrlo dosadan, negativan, pasivan nogomet samo što su mediji slijepo veličali Furiju bez pravih razloga".

Možda se nešto ipak pita i jako dobri Portugal, momčad protiv koje je teško stvoriti šansu, koja ima vrhunsku zadnju liniju i podjednako dobre defenzivne vezne igrače i uz sve to - jednog od dvojice najboljih svjetskih nogometaša. Možda i Španjolci imaju pravo na slab(iji) dan. možda je Bento složio pravu taktiku, možda Xaviju nije išlo.

Možda je teško iz utakmice u utakmicu biti na razini kakva se od vas očekuje, a nakon dva velika naslova, ta letvica je na 2,10, ako se koristimo brojkama iz ženskog visa.

Španjolci su prije Portugala odigrali dvije jako dobre (Irska i Francuska) i dvije dobre utakmice. Italiju i Hrvatsku nisu nadigrali, ali Italija i Hrvatska odigrali su odlično protiv Španjolske - i ne zaboravimo, Španjolskoj je protiv Hrvatske odgovarao remi, i nije morala tražiti pogodak, mogla si je dopustiti igrati upravo kako je igrala. Kada tomu pribrojimo susret s Portugalom, u kojem su bili možda nijansu slabiji od protivnika u 90 minuta, i onda značajno bolji u produžetku, je li Španjolska i prije finala bila razočaranje?

Nije.

Ali kao podsjetnik svima, u finalu je poslana vrlo jasna poruka - Španjolska je najbolja reprezentacija svijeta. Od prve minute Španjolci su bili bolji protivnik, a rani pogodak usmjerio je talijanska kola nizbrdo - protiv Furije je dovoljno teško igrati i ako ne primite pogodak, a kamoli ako se morate otvoriti. Ostatak utakmice zapravo je uvelike pokazao zašto je jedini kvalitetan plan protiv Španjolske onaj hrvatski ili portugalski - čim se ozbiljnije otvorite, čim cijela momčad ne sudjeluje u obrani i ne stoji iza lopte, čim pogriješite u svojoj polovici nesvjesni španjolskog presinga, čim ostavite mrvicu prostora u sredini terena za Xavija i Iniestu - tražite nevolju.

Sva četiri gola Španjolske plod su lijepih akcija, sva četiri gola pala su nakon nesebičnih, savršeno točnih i pravovremenih asistencija, kod sva četiri gola strijelci su "samo" morali zabiti pored istrčalog Buffona ili u gotovo nebranjenu mrežu. Toliki broj pogodaka takvog tipa u jednoj utakmici obično postižu profesionalne momčadi amaterskima u pripremnim utakmicama, a ne jedan protivnik drugome u finalu Europskog prvenstva.

Španjolska je dočekala jednog protivnika koji se otvorio i pokazala da njen nogomet može biti itekako zanimljiv. Jesu li se Španjolci malo i čuvali kroz turnir za samu završnicu? Jesu li njihova okomitost u igri u finalu, pa čak i sklonost udarcima izvan šesnaesterca, bili Del Bosqueovo iznenađenje za Prandellija? Je li Italija bila preumorna nakon bitke s Njemačkom? Je li moglo završiti drugačije da je Di Natale iskoristio šansu na početku drugog dijela? Bi li Talijani imali šanse da se Motta nije ozlijedio čim je ušao u igru i tako ostavio Azzurre s desetoricom igrača?

Dominantnost španjolske pobjede na kraju je učinila sva ta pitanja suvišnima i nevažnima, jer je Španjolska, jednostavno, bila za klasu bolja od reprezentacije koja je uz Njemačku dobila najviše pohvala tijekom ovog Eura. A tu Njemačku, čak zapravo nešto bolju 2010. godine, Španjolci su svladali i u Južnoj Africi i u Austriji, prilično sigurno i bez poteškoća.

Španjolci su u završnoj utakmici bili toliko dobri da su svi kritičari ili promijenili ploču ili se posuli pepelom, pa je umjesto za kritike ostalo mjesta samo za nizanje rekorda i fascinantnih podataka. Prvi s tri ovakva trofeja zaredom (Talijani su uz dva svjetska prvenstva, tridesetih osvojili i tada važni olimpijski nogometni turnir, Argentinci tri Cope Americe četrdesetih). Bez primljenog pogotka u 10 eliminacijskih utakmica zaredom. Najveća pobjeda u finalu nekog europskog prvenstva. Torres prvi igrač koji je zabio u dva europska finala. Iker Casillas prvi igrač sa 100 pobjeda s reprezentacijom. I rekorder s 509 minuta bez primljenog pogotka na Euru. Del Bosque prvi trener koji je osvojio Ligu prvaka, EP i SP.

Španjolska je, naravno, "tiki-taka". Stil igre koji forsira posjed lopte, veliki broj kratkih, sigurnih dodavanja iz prve ili druge, superiorna tehnika u primanju i predaji lopte, odlično kretanje igrača bez lopte kako bi igrač s loptom uvijek imao nekoliko rješenja. "Tiki-taka" je već opjevana proteklih godina, zahvaljujući prvenstveno Barceloni i njenoj školi, iako su na sličnom putu i druge španjolske škole nogometa, pa i neki klubovi poput Villarreala. Tako kvalitetan posjed lopte omogućuje Španjolskoj i stvaranje prigoda čim se ukaže pukotina u protivničkoj obrani, ali joj itekako olakšava posao i u obrani jer protivnik teško može biti opasan ako nema loptu.

No, pogrešno je svesti Španjolsku samo na beskonačni niz dodavanja u sredini terena.

Španjolska je i presing koji joj omogućuje da brzo povrati loptu nakon što je izgubi i tako vrati protivnika u svoj mlin. Tko je još sposoban igrati presing 90 ili 120 minuta?

Španjolska je i briljantna fizička pripremljenost. "Talijani su umorni". "Portugalci u produžetku više nisu mogli pratiti taj ritam". A Španjolci, koji bi po svoj prilici trebali biti među najumornijim momčadima s obzirom na klupske i reprezentativne uspjehe i duge sezone, melju i u produžecima i u finalima. Što se turniri primiču kraju, oni izgledaju bolje. Što utakmice odmiču, oni izgledaju svježije. Još na SP-u 2010. protivnike su lomili u završnicama utakmice.

Španjolska je i beskompromisnost Ramosa i Piquea. Uefin Castrol Edge indeks najboljih igrača možda nije idealan, ali Sergio Ramos nije slučajno i bez razloga na kraju ostao na vrhu kao najbolje ocijenjeni igrač. Realov stoper odigrao je briljantan turnir, predvodio je najbolju obrambenu liniju na Euru koja je primila tek jedan pogodak u sedam utakmica (!) i Panenkom protiv Portugala izbrisao sve kritike nakon što je protiv Bayerna lansirao loptu na Međunarodnu svemirsku postaju.

Španjolska je i Iker Casillas koji je možda imao manje posla od većine drugih vratara, ali je upisao i neke od ključnih obrana Prvenstva - od jedanaesterca Moutinha do obrane Di Nataleovog udarca u trenucima kada se Italija mogla vratiti u susret.

Španjolska su svakako Xavi i Iniesta, čija genijalnost nije samo superiornost u izvedbi te "tiki-take" već nevjerojatna tehnika primanja i driblinga (Iniesta) ili vizija i pravovremenost dodavanja (Xavi). Xavi nije odigrao veliki turnir, i sam je uoči finala priznao da nije bio onaj pravi, ali je u završnoj utakmici s dva briljantna pasa pokazao opet svoju veličinu i postao jedini čovjek s asistencijama za pogodak u dva finala europskih prvenstava.

Španjolska je i taktička revolucija. Josep Guardiola s tim je već započeo na klupskom, a Del Bosque nastavio na reprezentativnom planu. Španjolska igra bez klasičnog napadača imala je svojih poteškoća, ali na kraju se potvrdilo da je igranje s "lažnom devetkom" jedan od smjerova u kojem će se nogomet taktički razvijati. Tradicionalne šablone imaju itekakvih poteškoća protiv takvog sustava igre, braniči se nemaju za koga vezati, opasnosti mogu doći sa svih strana, a u sredini terena i kvantitativno i kvalitativno nadmoćan je suparnik koji igra s veznjacima umjesto napadača. Dakako, takav sustav može biti sterilan ako nemate igrače koji se znaju ubacivati iz drugog plana, pa očito puno lakše i bolje funkcionira ako je ta lažna devetka Messi, a ne Fabregas.

Ali ne smije se smetnuti s uma da je Španjolska i veliki karakter. Da je Španjolska i šampionsko srce.

Španjolci imaju izniman timski duh. Ne dopuštaju vanjskim utjecajima da unesu nemire u njihovu svlačionicu u kojoj bi po svoj logici današnjeg nogometnog svijeta trebalo biti puno više problema nego što ih ima. Igrači iz najvećih svjetskih klubova, slavni, sjajni i bogato plaćeni, teoretski već zasićeni nevjerojatnim uspjesima proteklih godina. Ljuti rivali iz Barcelone i Reala. Katalonci i Baski sa Španjolcima. Veliki igrači na klupi. Kao što slučaj Nizozemske pokazuje, kvaliteta ne znači puno bez pravog zajedništva, a Španjolska je imala puno navedenih faktora protiv sebe.

No, ovo je posebna generacija igrača koja očito pod španjolskim stjegom zna u drugi plan baciti sve razlike ili vlastiti ego. Španjolci se nisu kupali u samozadovoljstvu, nisu izlazili na teren s "lako ćemo", nisu bili bahati u svojoj igri već su ostali vjerni onome što im donosi trofeje.

A osim brojnih dodavanja, to je i puno rada, puno trke, puno truda i puno znoja. Jedan Andres Iniesta je sigurno igrač koji uvijek može proći čuvara 1 na 1, ali on će češće odigrati obično kratko dodavanje unazad ili paralelno, koje može i amater iz 4. lige, ako je to u datom trenutku najbolje za momčad. Potrebna je velika skromnost tako igrati nakon što ste osvojili apsolutno sve što ste u nogometu osvojili, i nakon što ste i u klubu i u reprezentaciji bili dijelom ekipe koja se smatra jednom od najboljih svih vremena.

Španjolce veseli igrati zajedno. Španjolci već nakon ovog finala govore o idućem velikom natjecanju, svjesni da će opet biti pod velikim pritiskom, svjesni da će opet baš njih svaka reprezentacija htjeti "skinuti" i da će se za njih treneri posebno pripremati.

Da se vratimo na pitanja iz uvoda - jesu li najbolji svih vremena? Oprostit ćete mi, ali nisam gledao Talijane tridesetih godina ni Brazilce pedesetih. Teško je, drugim riječima, danas govoriti o tomu, ali očito je da u nekom modernom nogometu niti jedna reprezentacija nije imala ovako dobro razdoblje, jer Španjolci ne samo da su osvojili tri natjecanja zaredom - Španjolci su pritom uglavnom bili nepobjedivi, Španjolci su pritom nametnuli svoj stil igre svakom protivniku, Španjolci su pritom svladali gotovo sve velike reprezentacije, Španjolci su pritom igrali jedan specifičan, nekome lijep, nekome dosadan, ali svakako poseban, tehnički superioran nogomet.

Važnije je - tko će im stati na put?

Hoće li Nijemci "odrasti", hoće li njihovi mlađi igrači u iduće dvije godine napredovati i hoće li Löw posložiti obranu? Hoće li Talijani nastaviti u dobrom smjeru? Hoće li Francuzi nastaviti s konsolidacijom? Hoće li se Nizozemci vratiti svojim korijenima?

Možda. Ali nakon dva pokoravanja Europe bez poraza, možda je lijek za Španjolsku ipak najbolje tražiti u Južnoj Americi. U domaćinu Brazilu koji pred svojim navijačima traži šestu titulu i vraćanje statusa "najnogometnije zemlje na svijetu" nakon dva loša SP-a. I u susjednoj Argentini koja, jednostavno, ima Lionela Messija.

Do tada, Španjolci su apsolutni vladari.

Dosadno ili ne, ali apsolutno zasluženo.