I mi sanjamo s njima

Nekada se ne znamo cijeniti, nekada smo megalomani. Ako Hrvatska dođe kući s četiri olimpijske medalje, mnogi će to ocijeniti kao neuspjeh, upravo zbog nekih senzacionalističkih procjena i projekcija ljudi koji nisu nikada bili blizu takvog uspjeha i ne znaju što je potrebno za popeti se na sportski Olimp.

Četiri medalje bila bi četiri lijepa, velika uspjeha. Kao što bi dvije medalje bile dva uspjeha, i kao što bi jedna medalja bila jedan uspjeh. Bila bi kruna karijere jednog sportaša, ili jedne ekipe, konačna i najveća nagrada za sva odricanja, sav trud, svaki trening, svaki pretrpljeni poraz i neuspjeh.

Svaki olimpijac ima svoju priču. Većini njih, čak i onima koji su opravdano među favoritima za medalju (a takvih zaista nemamo desetak kao što neki najavljuju), nekada je uopće plasman na OI bio san. Biti u društvu najboljih sportaša na svijetu, biti u poziciji protiv njih se boriti za medalju koja je u velikoj većini sportova najvrijednija od svih, sudjelovati na jednoj tako grandioznoj sportskoj fešti, biti u olimpijskom selu s najvećim svjetskim zvijezdama – to je događaj za cijeli život.

Mnogi od njih kvalificirali su se teškom mukom. Rukometašice i košarkašice nadoknadile su godine frustracija ovim plasmanom. Neki su čekali rezultate drugih sportaša, neki prije nekoliko tjedana nisu znali hoće li nastupiti. A svi su već tjednima na planinama, u dvoranama, u teretanama, u bazenima, sa suigračima, trenerima i liječnicima, uglavnom odvojeni od obitelji, podredivši sve ostvarivanju svog olimpijskog sna.

Svesti sve njihove priče na "očekujemo 10 medalja" baš je trivijalno. I nerealno. I površno.

Hrvatska je imala velike sportaše u posljednjih 20 godina, velike momčadi također. A na pet olimpijskih igara osvojili smo 17 odličja, što je dovoljno lijep i velik uspjeh da nas svrstava među 20 posto najuspješnih zemalja ako gledamo broj odličja po broju stanovnika. Nije vrijedno titule "najsportskije zemlje na svijetu", ali je lijep uspjeh za malu, infrastrukturom, financijama i dobrim sustavom ne baš posebno obdarenu zemlju.

10 medalja na jednim Igrama? Moguće je. Kao što je bilo "moguće" i na svim Igrama do sada.

Naši olimpijci idu u London pod jednim barjakom, ali nisu jedna momčad. Nije fer pred njih stavljati jedan zajednički cilj, jer Fantela i Marenić ne mogu utjecati na rezultat Lucije Zaninović. Niti mogu donijeti više od jedne medalje. Svaki olimpijac ili ekipa priča su za sebe, s vlastitim očekivanjima, s vlastitom konkurencijom, s vlastitom popisom stvari koje se moraju poklopiti da se ostvari vrhunski rezultat.

"Očekivati 10 medalja" znači imati 10 favorita, a Hrvatska ih toliko nema. "Očekivati 10 medalja" znači ne uzimati u obzir izuzetnu konkurenciju u svakom sportu, u svakoj disciplini. "Očekivati 10 medalja" znači pretpostaviti da naše "favorite" nitko neće iznenaditi, a da će naši sportaši iz drugog plana iznenaditi neke tuđe favorite.

I zato mi se puno više sviđa pristup Zlatka Mateše, predsjednika hrvatskog HOO-a, koji je izjavio kako to "ne voli prognozirati, jer nitko više od samih sportaša ne želi osvojiti medalju, to bi samo bilo kreiranje dodatnog pritiska što je neumjesno", nego pristup njegovog srpskog kolege Vlade Divca koji "želi barem 10 medalja".

Hrvatima se dovoljno prisjetiti 2008., kada je "zicer" bilo zlato Blanke Vlašić., kada smo baš kao i sada očekivali medalje rukometaša i vaterpolista, kada smo vjerovali u Draganju i Jovanović, braću Skelin, u jedriličare kao i danas. Blanka je osvojila srebro, a medalje su donijeli oni koje nismo puno spominjali, Ude, Pejčić, Šarić i Zubčić.

Očekivanja i predviđanja u sportu vrlo su nezahvalna, posebno ako vam se netko jednoga dana potrudi pronaći što ste prognozirali. Primjera radi, od 16 Sportnetovih novinara, samo dvojica su pogodila tko će biti prvak Europe u nogometu (a petorica su rekla Nizozemska). Ista dvojica su prognozirala da će najveća razočaranja biti Italija i Portugal.

Toliko o prognozama.

Naravno, to ne znači da su ista očekivanja od Karle Šitić u daljinskom plivanju i Sandre Perković u bacanju diska.

Sandra, četverac i Fantela-Marenić trojac su koji je svojim rezultatima u proteklih godinu-dvije nametnuo sam sebi breme favorita. Praktički uvijek među prva tri, na kakvom god natjecanju bili, za njih će neosvajanje medalje biti neuspjeh jer su (po)najbolji na svijetu u onome čime se bave.

Isto se može reći i za rukometaše i vaterpoliste, no oni igraju timske sportove s kontaktom, gdje u jednom susretu možete ostati bez medalje. Sandri nitko ne može "obraniti" hitac, dok Balić ili Bošković uvijek mogu naletjeti na raspoloženog Omeyera ili Tempestija. Ali da, oni su tu, u svjetskom vrhu, i u London idu – osvojiti medalju.

Ispod te petorke možemo podvući crtu, jer svi ostali imaju kvalitetu, mogućnosti, potencijal i rezultate, ali nemaju takav kontinuitet pobjeđivanja najboljih na svijetu. Sestre Zaninović sigurno su blizu kategorije favorita, posebno Ana, svjetska prvakinja, ali Azijatkinje su izuzetno snažne u taekwondou gdje dosta toga ovisi o ždrijebu. Hrvatska je u Pekingu dobila i olimpijsku potvrdu da je u taekwondou svjetski snažna zemlja, pa se možemo nadati da sestre Zaninović mogu dostići ili čak prestići tenis po broju medalja (tenisači imaju tri) i tako definitivno gurnuti ovaj borilački sport u prvi plan.

Slično vrijedi za braću Žugaj koji imaju svjetski vrijedne rezultate, koji se mogu hrvati s najjačima na svijetu, ali kojima će rezultat itekako ovisiti i o ždrijebu, čak i o tomu od koga eventualno izgube. Naime, ako izgubite od finalista – čak i u prvom kolu – i dalje imate šansu za broncu.

Blizu svjetskog vrha su – dakle i blizu medalje – jedriličari Kljaković Gašpić i Stipanović; ako je u Pekingu taekwondo bio sport u kojem smo tradicionalno dobre rezultate pretočili u olimpijske medalje, u Londonu se mnogi nadaju da će to biti jedrenje. Aduta je dovoljno, čak taj popis ne završava s tri navedena imena/posade iako su Fantela/Marenić, Kljaković Gašpić i Stipanović ispred ostalih po rezultatima.

Još jednu stepenicu ispod, u kategoriji onih koji bi "mogli do medalje, ali nisu u prvom redu favorita" nalazi se dvojac koji je već osvojio olimpijsko odličje – Pejčić i Ude. Snježana se natječe u sportu koji je prilično nepredvidljiv, u kojem je i ona sama do medalje stigla potpuno iz drugog plana, kao 37. na svjetskog rang ljestvici. I zbog toga, nisu puno manje šanse ni još četvorice hrvatskih strijelaca, Đurkovića, Cernogoraza, Glasnovića i Gorše. Ude je, pak, iznenadio u Pekingu, i dalje je vrlo solidan na konju s hvataljkama, ali rezultati ne sugeriraju da je sami svjetski vrh. No, nisu ni prije Pekinga.

Tenisači znaju što je pred njima - nepobjedivi trojac plus domaći Andy Murray. Wimbledon nudi šansu za iznenađenja, posebno Ivi Karloviću ako se oporavi od ozljede, šansa je možda i par - ali konkurencija je strašna.

Rukometašice nemaju svjetska i europska odličja, ali sada kada su konačno napravile pravi rezultat plasmanom na OI, mogu rasterećene svijetu pokazati svoj talent; a on nije malen, Hrvatska proteklih godina pokazuje da može igrati s gotovo svakom reprezentacijom na svijetu, uz možda iznimku fantastične i dominantne Norveške.

O njima se zasad puno ne govori, ali judaši Tomislav Marijanović i Marijana Mišković, floretaš Bojan Jovanović te biciklist Robert Kišerlovski nisu tek prolaznici u svojim sportovima već natjecatelji koji ozbiljno mogu zaprijetiti najboljima – na pravi dan, uz malo sreće, uz dobar ždrijeb (u judu i mačevanju), i dobro tempiran bijeg (biciklizam), u Hrvatsku može doći i jedan neočekivani olimpijski odličnik. Ne bi bilo prvi puta, Peking je za to dobar primjer.

Posljednja ekipa koja se plasirala na OI, košarkašice, ujedno su i ekipa od koje najmanje očekujemo, što ne znači da je njihov dobar rezultat nemoguć – i one znaju da im je ovo jedinstvena prigoda napraviti veliku stvar za svoj sport i gurnuti ga u prvi plan, barem na jedan period dostići slavu i važnost muških kolega. Hrvatskom ženskom timskom sportu itekako trebaju veliki rezultati reprezentacija da bi mogle ozbiljno krenuti barem u smjeru izjednačavanja s muškim kolegama po medijskom, financijskom i po statusu u javnosti.

Pratit ćemo i sve ostale – od sedmerostrukog olimpijca Zorana Primorca do mladih nada poput Ivana Horvata u skoku s motkom. No, medalja izvan kruga spomenutih bila bi prvorazredno iznenađenje kakvo na ovakvim natjecanjima ipak nije česta pojava, barem ne za one koji dobro poznaju prigode u određenom sportu.

Postoji, istina, još jedno ime.

Medalja Blanke Vlašić bila bi najljepša hrvatska priča na ovim Olimpijskim igrama.

U svjetskim razmjerima, apsolutno najbolja hrvatska sportašica posljednjih pet-šest godina, zvijezda zaista svjetskih razmjera koja je u kraljici sportova tik iza jednog Usaina Bolta, lice najvećih svjetskih mitinga, zaista nema olimpijske sreće.

U Sydneyu je bila premlada. U Ateni se već nosila s bolešću, a da to nije ni znala. U Pekingu je bila apsolutni favorit, u Pekingu je preskočila fenomenalnih 205 centimetara, i baš u Pekingu ta visina nije bila dovoljna za zlato. Tia Hellebaut rušila je barem jednom letvicu na svim visinama do tada (Blanka ne), ali baš 205 preskočila je iz prve. A dva tjedna prije Londona, Blanka zbog silnih problema sa zglobom ne zna ni hoće li moći nastupiti.

Bila bi sportska nepravda da najbolja skakačica u vis proteklih 10 godina karijeru okonča bez zlatne olimpijske medalje, ili barem bez nekoliko olimpijskih medalja. London ne bi trebale biti zadnje OI za Blanku, ali kakve je sreće do sada imala s OI, tko zna što je čeka u Riju.

Nisam trener skoka u vis, niti sam liječnik, niti sam nastupao na OI.

Ali znam da će Vlašić dati sve od sebe da nastupi. I ako će moći nastupiti, da će dati sve od sebe da preskoči najviše što može. I znam da će Hrvatska podržati pljeskom svoju sportsku heroinu i ako to bude 180 i ako to bude 198 centimetara.

A bilo bi lijepo da olimpijski bogovi ovoga puta kažu – neka joj 198 bude dovoljno za zlato.

Makar to značilo da se površnost USA Todaya pokaže ispravnom.