Gdje je pokriće za Čačićev optimizam?

Trivijalizirati Dinamovu blijedu partiju na razinu toga gdje su i kako igrači proveli dva slobodna dana je neozbiljno. Ako netko misli da mladići od dvadesetak godina, s dosta novca i bez previše briga u životu, u 8 sati pogledaju crtić, izmole krunicu i odu spavati, očito ne poznaje previše noćni život u Zagrebu (ili drugim gradovima).

To što mediji tiražu povećavaju objavljujući baš Sammirove fotografije, jer on je danas tip po kojem se uživa bacati onaj "tko je bez grijeha neka ga baci" kamen, ne znači da 200 metara ili 10 kilometara od Brazilca nisu drugi Dinamovi nogometaši. Da mi je kuna za svaku priču "vidio sam tog i tog vani u 4 ujutro", imao bih svaki mjesec riješenu pretplatu za HRT. I ne odnosi se ovo samo na Prvu ligu – pa svatko tko izlazi u Zagrebu zna, primjerice, za jednog sada već bivšeg igrača Tottenhama koji je subotama avionom dolazio u Zagreb ići van, a sutradan bi već u Londonu igrao prvenstvenu utakmicu.

To je normalno i svakodnevno i događa se u svim profesionalnim klubovima diljem Europe, samo je stvar igrača hoće li to učiniti diskretno ili će napraviti skandal. Ili, pak, imaju li mediji posebnu agendu nekog nogometaša pribiti na križ.

Dinamo iz sasvim drugih razloga nije izgledao dobro u Razgradu, i to je ono čime će se morati zabaviti Ante Čačić. Teško je shvatiti zašto je Čačić u javnosti prezentirao dojam da ga Ludogorec ne zanima, zbog čega je danas opravdano razapinjan, jer to, naime, nije istina – Dinamo se dobro pripremao za Ludogorec, slao je i skaute i gledao DVD-e, i nije podcijenio Bugare jer u Maksimirskoj možda nisu čuli za Ludogorec prije ždrijeba, ali su znali da bugarski predstavnik nikako ne može biti najbolji izbor u ovoj fazi natjecanja.

I uistinu nisu. Bugari, zapravo jedna internacionalna, samopouzdana, hrabra družina, znaju igrati nogomet i ofenzivno su svakako najbolja ekipa s kojom se Dinamo susreo u 2. pretkolu, a sveukupno možda čak bolja od sve tri koje je lani svladao na putu do Lige prvaka. Obrambeno možda nisu posebno uvjerljivi, ali su u jednoj utakmici složili gotovo više prigoda nego Neftči, Helsinki i Malmo u pet. Malmo je u onoj šestoj razbio Dinamo…

To, za početak – i ne znam zašto se u Hrvatskoj uvijek zaboravlja da utakmicu igraju dva protivnika, a ne samo jedan – dosta govori o Ludogorecu. Nakon ovih 1:1, taj broj prigoda pred Kelavom upozorava da uzvrat nipošto nije formalnost jer očigledno Bugari mogu i znaju kako složiti šansu protiv Dinama.

Ali, naravno, svoje prste u tomu imao je i Dinamo. Uža obrana bila je daleko od briljantne. Tonel i Vida ni sjena lanjskog izdanja kada su baš u ovom dijelu sezone igrali fantastično. Pivarić vrlo slab u svojem prvom pravom ispitu u dresu Dinama, Vrsaljko tek nijansu bolji.

No, kada je momčad propusna i kada se obrambeni igrači nalaze u nizu nezgodnih situacija, onda je to znak da propušta još od sredine. Stoga se može zaključiti da Čačićev eksperiment s trojicom znalaca, bez pravog razbijača, trkača i destruktivca nije bio posebno uspješan. Funkcioniralo je to u dijelu pripremnih utakmica, ali Badelj, Kovačić i Sammir nisu vični razbijati protivničke napade. Mogu sudjelovati i u toj fazi (i moraju, ako su ozbiljni nogometaši), ali ne mogu biti nositelji u tom segmentu igre.

Ne čudi što je Vida poslije utakmice na pitanje novinara "što je vikao Sammiru" odgovorio "mora se i on vraćati u obranu" jer Dinamov stoper ima puno lakši posao kada ispred njega posao obavi Jerko Leko, nego kada se kreativni trojac zaboravi na protivničkoj polovici, a igrači bugarskog predstavnika dođu u situacije 1 na 1 s braničima Dinama. Iako, i Vida se mora pitati koga je on čuvao kod pogotka domaćina…

No, najveći problem Dinama u Ludogorecu bio je potpuno indisponirani istureni trojac Tomečak-Čop-Ibanez. Koliko su oni malo učinili zapravo se najbolje vidjelo po tome koliko su Beqiraj, Alispahić i Rukavina na njihovim pozicijama učinili u puno manjem vremenu. Niti jedan pamtljivi trenutak osim Tomečakovog promašaja odlične šanse, niti jedan pravi prodor, centaršut, dribling, asistencija niti potez kojim bi opravdali svoje uvrštenje u prvu jedanaestoricu, a nije baš da su "zicer" – sva trojica, posebno Čop i Tomečak, imaju ozbiljnu konkurenciju i Čačić neće imati puno strpljenja jer zna da svoju sudbinu na klupi Dinama piše u naredna dva mjeseca, a ne u završnici sezone kako je to u većini klubova slučaj.

Iskreno, svidjelo mi se što je i uoči Ludogoreca Čačić bio optimističan, hrabar, čak i na granici bahatog, baš kao što je i njegov ofenzivni sastav i još ofenzivnije izmjene. Osim teško objašnjive "finte" s (ne)gledanjem Ludogoreca, smatram da je to stav koji Dinamo, nakon nekoliko godina dobrih europskih rezultata, treba imati u ovoj fazi Lige prvaka jer ga na taj način protivnici poput Ludogoreca i respektiraju.

Uostalom, nisu li svi zazivali i ofenzivniji i hrabriji i malo "bahatiji" Dinamo proteklih godina, posebno pod vodstvom Krune Jurčića koji je s "kontroliranim nogometom" izludio navijače (i ušao u Ligu prvaka)?

No, optimizam malo vrijedi bez pokrića. Dinamo je, možda, na temelju nekoliko dobrih faza igre protiv Dynama i Spartaka previše poletio jer to su ipak samo prijateljske utakmice. Nakon primljenog gola Dinamo je zagospodario terenom i bio uvjerljivo bolja momčad, što ipak sugerira da Modri imaju jednu brzinu više koju, iz nekog razloga, nisu prije upotrijebili. Je li taj razlog "lako ćemo" pristup? Možda, a ako jest, to je prvi Čačićev ozbiljniji kiks na klupi Modrih. Jer znao je, morao je znati da, uz čast iznimnim situacijama, u kvalifikacijama Lige prvaka uglavnom nema "lako ćemo".

Ova je utakmica dobro poslužila svima koji su još mislima na Europskom prvenstvu da se podsjete – ovako izgleda hrvatski prvak. Ovako izgleda drugo pretkolo Lige prvaka. Ovako to izgleda godinama, i ako se još uvijek nečemu treba čuditi, to je – zašto se mediji čude što Dinamo ne preskače ovakve protivnike s 5:0.

Koliko god slabosti u igri Dinama bilo, jedna utakmica – posebno ne prva natjecateljska u sezoni – nije znak "sistemskih slabosti". Istina, zabrinjava što je jedina Dinamova opasna akcija bila radnog naziva "daj loptu Badelju, Kovačiću i Sammiru pa neka naprave višak". Istina, Dinamo u toj trojici, posebno mladom Kovačiću, ima igrače koji zaista nadprosječnom lakoćom prolaze pored suparnika, ali u Razgradu Dinamo nije pokazao da to zna iskoristiti za kontinuirano stvaranje šansi. Tih nekoliko je gotovo sve stvorio Sammir, uključujući pogodak, ali u većini slučajeva ni on ni Badelj ni Kovačić nisu znali što učiniti s loptom nakon što se riješe jednog, dvojice, ili u Kovačićevom slučaju, 4-5 protivničkih igrača.

Što nije (samo) njihova krivnja, jer je trojac koji bi taj višak trebao iskoristiti – Tomečak, Čop i Ibanez – bio potpuno indisponiran.

No, Dinamo jamačno nije samo individualna kvaliteta u igri 1 na 1 Sammira, Kovačića i Badelja, zar ne? Ako jest, Modrima se ne piše dobro u Europi, možda već i protiv Ludogoreca u uzvratu.

Rukavina je postigao zaista izuzetno važan pogodak koji u potpunosti mijenja strategiju oba protivnika za uzvrat. Iz potpuno negativne, Rukavina je doveo Dinamo u blago pozitivnu situaciju, sve nakon što je par minuta prije spasio čisti pogodak domaćih. U tako malom, realno podcjenjivajuće malom vremenu, Rukavina je vrlo jasno postavio pred Čačića pitanje – zašto pridošlica Čop, a ne ja? Na Čačiću je da odgovori je li ovo bilo dovoljno za promjenu u početnom sastavu.

Dinamu je drugo pretkolo Lige prvaka sve, bez prolaska te faze natjecanja cijela sezona je promašena. Modri nisu u Razgradu odigrali kao da im je sve, spasili su ih Kelava, sreća, nepreciznost domaćih, Rukavina i sudac.

Za tjedan dana imat će prigodu pokazati jesu li zaista bolji od Ludogoreca kao što bi trebali biti.

I važnije, je li optimizam trenera Čačića uoči nove sezone utemeljen, ili tek priča bez pokrića.