Sportaši tankiraju, ali glavešine su pravi krivci i licemjeri

Priču već znate. Dva južnokorejska, jedan indonezijski i jedan kineski ženski par izbačeni su s Olimpijskih igara nakon što su u posljednjem kolu razigravanja po skupinama odigrali dva smiješna i tužna, sramotna meča u kojem su sva četiri para pokušala izgubiti kako bi u nastavku natjecanja imale što povoljniji ždrijeb. Gledatelji su bili sablažnjeni, kao i predsjednik MOO-a Jacques Rogge, mediji su brzo "pokupili" priču, a svjetska badmintonska federacija reagirala prilično promptno – osam igračica izbačeno je s OI zbog kršenja badmintonskih pravila ponašanja za igrače. Konkretno, prekršile su poglavlja 4.5 i 4.16 jer nisu "dale sve od sebe za pobjedu" i jer su se ponašale na način "očigledno štetan za sport".

Jednostavno da jednostavnije ne može biti.

Je li zaista?

Badmintonašice o kojima govorimo definitivno su osramotile sport, čak prije sporta – osramotile su same sebe i svoje zemlje. Međutim, ono što su one htjele i pokušavale učiniti nije ništa drugačije od onoga što čine klubovi i pojedinci diljem svijeta u različitim sportovima, i uopće nije u nesrazmjeru s onim što im se zamjera – a to je da nisu igrale u skladu s olimpijskim duhom "brže, više, jače". To što su one pokušavale učiniti viđamo na svim natjecanjima, i viđali smo i na ovim Igrama.

Pokušavale su – pobijediti.

Ne u jednom meču, već na Olimpijskim igrama. Ni prve ni zadnje koje su pokušavale to učiniti ne dajući sve od sebe u odabranom trenutku, ni prvi ni zadnje koje su pokušavale to učiniti namjerno ne pobjeđujući u datom momentu, i ni prvi ni zadnje koje su pokušavale to učiniti namjerno gubeći u određenoj situaciji.

Da danas drži tečaj Umijeća ratovanja, Sun Tzu bi vjerojatno na prvom satu objasnio kako treba birati bitke, kako nekada treba "žrtvovati pješaka" da bi dobio rat. Ova četiri para pokušala su učiniti upravo to.

Na njihovu nesreću, to je htio i protivnik. Inače danas ne bi bile osramoćene ni izbačene.

I na njihovu nesreću, sva četiri para izvela su svoju točku idiotski loše i neuvjerljivo.

Kažnjene su, dakle, jer nisu bile same u želji da izgube, i jer su to izvele "preočito". Čini vam li se to ispravnim? Ili je "tankiranje" ok do neke granice? Tko određuje tu granicu?

Prije nego sami sebi odgovorite na ta pitanja, dopustite još jedan mali uvod u cijelu ovu sapunicu. Znate kako je cijela farsa započela? Jedan drugi kineski par, Zhao Yunlei i Tian Qing, "iznenađujuće" je izgubio od danskog para. "Čuvale su snagu", rekle su, "za kasnije". Podjednako "iznenađujuće", Kineskinje su u finalu bez izgubljenog seta, a Dankinje ispale u četvrtfinalu bez dobivenog.

Tu nije bilo ničega sumnjivog? Tu nije nitko tankirao? Svi su "dali sve od sebe" i nitko nije napravio nikakvu "štetu za sport"?

Budimo realni.

Kako je rekao vođa indonezijske momčadi Erick Thohir: "Kina je to činila već puno puta. Kada su u prvom susretu Kineskinje to napravile BWF nije učinio ništa. Da su nešto napravili, da su ih diskvalificirali, to bi bilo upozorenje svima."

Njihov ciljani poraz – da bi napravile isto što su kasnije pokušala druga četiri para, namijestile si bolji ždrijeb do kraja – potaknuo je lančanu reakciju koja je uzrokovala to što je uzrokovala. Kineskinjama ovo nije prvi put, svi koji se razumiju u badminton potvrdit će da su na brojnim natjecanjima manipulirali ždrijebom ako su mogle, posebno kada su se međusobno trebali ili mogli sresti njihovi parovi.

Pa ipak, iako je sasvim očigledno da su sve te igračice dobile instrukcije od svojih trenera i saveza, samo su one posramljene i izbačene. Iako je sasvim jasno da je njima bilo najneugodnije igrati tako kako su igrale, samo one su pribijene na svjetski stup srama. Njihove kisele i neiskrene isprike, očigledno nametnute od strane vlastitih saveza kako bi isprali svoju krivicu u toj farsi, samo su pojačale dojam da tu nešto nije ok.

Igračice koje su godinama trenirale i radile za ovu priliku da osvoje olimpijsku medalju jedine su krive za to što su, u dugom roku gledajući, pokušavale osvojiti zlato?

Postoji i jedna druga strana priče. Naime, zašto se uopće igralo ovakvim sustavom? Badminton se sve do OI u Londonu igrao u klasičnom knock-out sustavu, kao tenis, da bi sada netko – očito ne igračice već ljudi u odijelima – donio odluku da se igra prvo u skupinama, a potom na ispadanje.

Sustav sa skupinama ("round-robin") oduvijek je manjkav i niz je puta kroz povijest u različitim sportovima donio probleme. Ljudi u sportu to znaju, i zato su brojni treneri i stručnjaci prije Londona upozoravali – to nije dobar sustav! Dogodit će vam se problemi i manipulacije!

I kad se to dogodilo, nije na kraj pameti bilo nekome tko je odgovaran za takvu odluku doći i reći:

"Danas se badmintonu dogodila jedna sramota za koju smo odgovorni mi koji smo donijeli odluku da se igra u sustavu koji je podložan manipulaciji. Znali smo opasnosti takvog sustava, ali smo vjerovali da će biti dobar za sport i očigledno smo promašili. Igračice koje su danas ovako odigrale osramotile su sebe i svoju zemlju, no odigrale su u skladu sa sustavom natjecanja koji smo postavili i za koji smo trebali predvidjeti da ima ovakve "rupe". Nije u redu da za naš propust odgovaraju igračice – njih će kazniti publika, dovoljno su same sebe osramotile - ali iz odgovornosti prema badmintonu podnosimo ostavke i ispričavamo se svim gledateljima. Badminton zaslužuje bolje, a mi smo ovoga puta to propustili učiniti."

Ali ne. Glavnom tajniku Svjetske badminton federacije Thomasu Lundu očito nije ni na kraj pameti da odgovornost mora snositi onaj tko je donio glupu odluku:

"Natjecanje po skupinama je općenito bio ogroman uspjeh za ovaj turnir, kreirao je odlične mečeve i puno toga što nismo nikada prije vidjeli."

Oh, to svakako.

Tankiranje u sportu postoji. Nekada je ono očigledno, nekada malo teže. Nekada o njemu uopće ne razmišljamo kao nečemu lošem, nekada nas zaista smeta i razmišljamo kako ga iskorijeniti. Ali tankiranje postoji posvuda. I jako je, jako opasan presedan postavila badmintonska organizacija jer otvara mogućnost da i u budućnosti ocjena je li netko tankirao bude podložna nečijoj subjektivnoj procjeni.

Prvi put sam riječ tankiranje uopće čuo na nekom meču Gorana Ivaniševića u Wimbledonu, kada Goran, što je u tenisu česta pojava, u nekom gemu pri 30:0 ili 40:0 za protivnika nije ni pokušavao vratiti servis. Nisam tada uopće mislio da je to neka loša pojava ili loša riječ, jednostavno logična odluka za skupljanje snage i prikupljanje koncentracije za idući servis gem. S vremenom sam shvatio da tankiranje ima puno oblika i lica, kao i posljedica na sport.

Ponekada tankirate kako bi sačuvali snagu za kasnije. Danci ni danas nisu oduševljeni Blaževićevom postavom protiv Portugala 1996. Hrvatski rukometaši lani su u zadnjem kolu s Mađarskom igrali bez četiri najbolja igrača. Razmišlja li tko uopće o tomu i dovodi li u pitanje integritet Kauboja kao sportaša? Naravno da ne.

Ponekada, pak, tankirate kako bi izabrali protivnika ili čak mjesto igranja u nekoj narednoj fazi natjecanja, nekada i na štetu nekog drugog. Primjerice, samo dan prije badmintonskog skandala, nogometašice Japana namjerno su odigrale 0:0 s puno slabijom Južnom Afrikom, ne igrajući na pobjedu kako ne bi u četvrtfinalu morale putovati u Škotsku. Izbornik Norio Sasaki vrlo je jasno dao zamjenskim igračicama upute da čuvaju loptu i ne zabiju gol, a u japanskim medijima dobio je niz pohvala radi mudre i pametne strategije.

Jesu li Japanke igrale u olimpijskom duhu?

Na Zimskim olimpijskim igrama 2006. godine, švedski izbornik Gustafsson javno je rekao uoči zadnje utakmice u skupini kako bi bilo najbolje izgubiti protiv Slovačke jer bi u protivnom Šveđani išli na Kanadu ili Češku, a to je "kao da birate između kolere i kuge".

Nećete vjerovati, Švedska je izgubila 3:0 u utakmici gdje su pri jednom power-playu s dva igrača više Šveđani ostali bez udarca na gol, beskonačno se dodavajući u sastavu Forsberg, Sundin, Alfredsson, Lidstrom, Modin. Ako ne znate baš odnose u hokeju na ledu, to je prilično, prilično jaka postava. Šveđani su fino otišli na Švicarsku i na kraju otišli do kraja i osvojili zlato, riješivši se putem Kanade koju su dobili Rusi.

Sun Tzu bi bio ponosan. Olimpijski duh možda baš i ne, ali je li nekom palo Šveđane izbaciti s Igara jer nisu dali sve od sebe?

Ponekada se, pak, tankira kako bi s protivnikom zajedno izbacili nekog drugog. Svi se sjećaju Eura 2004. i nordijskih 2:2 Švedske i Danske s čime su izbacili nemoćne Talijane, no još bolji primjer je SP 1982. kada su Austrija i Njemačka odigrali smiješnu utakmicu kako bi izbacili Alžir.

Nijemcima je trebala pobjeda, Austrijancima je odgovarao poraz s pogotkom razlike. Kada su Nijemci zabili za 1:0, do kraja utakmice igrači su se međusobno dodavali, na užas Alžiraca, ali i njemačkih i austrijskih komentatora i gledatelja. Jedan je njemački navijač čak zapalio zastavu vlastite zemlje. No, Fifa nije izbacila Nijemce i Austrijance jer bi to bilo licemjerno, već je za iduće natjecanje napravila korekcije u sustavu i, konkretno, uvela odigravanje utakmica zadnjeg kola u isto vrijeme.

Amerikanci su, pak, dobro upoznati s tankiranjem za što bolju poziciju na draftu. Iako svako malo moraliziraju o tankiranju, prošle godine u NFL-u čak su i mediji podržavali kampanju "Suck for Luck" – 4-5 najslabijih klubova čak su i navijači poticali vješajući takve transparente da izgube što više utakmica kako bi bili zadnji u ligi i tako dobili pravo prvog izbora na draftu gdje je čekao Andrew Luck, jedan od najvećih potencijala zadnjih desetak godina. U završnicama NBA ili NFL sezona klubovi redovito odmaraju igrače u zadnjim kolima ako su osigurali mjesto u doigravanju, a to je ništa drugo doli – tankiranje.

Treba li izbaciti američku plivačku štafetu ako joj ujutro u kvalifikacijama ne plivaju Phelps i Lochte kako bi sačuvali snagu za druge utrke? Treba li izbaciti Usaina Bolta ako ne trči ispod 9.8 u kvalifikacijama i ako zadnjih 10 metara očigledno uspori?

Naravno da ne. Tankiranje je sveprisutno. Lista primjera sportova i sportaša koji su nekada žrtvovali jednu četvrtinu, jednu pobjedu pa i jednu sezonu zbog neke dugoročne koristi prevelika je čak i za ovu, vi ćete reći, uvijek predugačku kolumnu.

I to treba prihvatiti, nemoguće je, nerealno, pa i nepotrebno očekivati maksimum sportaša u svakoj sekundi svakog natjecanja koje igraju, jer to uopće nije u duhu sporta – to smo samo izmislili jer zvuči dobro i "sportski" i "olimpijski".

I ovoga treba biti svjestan svaki kreator sustava natjecanja u različitim sportovima. Postoji ogromna razlika između sportova koji završavaju protekom vremena u odnosu na sportove koji završavaju osvajanjem poena.

U nogometu se jednostavno dodajete do isteka 90 minuta. U košarci ili rukometu ubacite pričuve da dovrše posao. U badmintonu ili tenisu? Morate osvojiti poene.

To je jedan od razloga zašto je ATP-ev pokušaj promjene sustava natjecanja 2007. neslavno propao. ATP je na nekoliko turnira pokušao uvesti ovaj "round-robin" sustav (Zbog čega? Novca, naravno), no doveo je do toliko problema da na jednom turniru u Las Vegasu nisu mogli izračunati tko je prošao dalje iz skupine. A da su ga još malo zadržali, doveo bi i do ovakvih problema.

Uostalom, i teniski Masters znao je imati "sumnjivih" situacija. 1978. Borg i Vilas uopće nisu odigrali meč zadnjeg kola jer su bili sigurni u prolazak. Tri godine kasnije Lendl je priznao da je namjerno izgubio drugi set od Connorsa. 2009. je Federer na baš neobičan način izgubio zadnja tri seta od Del Potra, odigravši neuobičajeno loše od trenutka kada je s tri gema u zadnjem setu osigurao svoj prolazak. A pobjedom Del Potra ispao je Murray. Federera smatram jednim od najvećih sportaša ikada, i uopće nije važno je li se ovdje opustio ili namjerno izbacio Murraya ili propustio Del Potra, već je važno zapitati se – treba li vam sustav koji otvara takve mogućnosti i takva pitanja?

Naravno, izvršni direktor organizacijskog odbora Paul Deighton ne misli da bi navijačima trebalo vratiti novac:

"Ne, nećemo im refundirati novac. Otvarate vrata različitim presedanima ako ljudi nisu zadovoljni s onim što vide."

Novac je u blagajni, njihove guze su na broju, glave igračica su na pladnju razjarenoj masi, mediji su zadovoljeni, šteta popravljena, situacija savršena.

Ne otvaraju li oni ovakvom odlukom presedan da u budućnosti tražimo izbacivanja drugih sportaša kada nismo zadovoljni onim što vide? Novac nećemo dobiti nazad, ali glave onih koji se ne "trude dovoljno" neka vise. Može li ta komisija, primjerice, navratiti kada Hrvatska bude opet odigrala u Tbilisiju slabu utakmicu pa da kazne igrače jer se nisu trudili pobijediti?

Funkcioneri, glavešine, ljudi koji vode sport ne bi trebali biti moralisti i demagozi, i ne bi odluke trebali donositi zbog pritiska medija, javnosti i kao što je najčešće slučaj zbog zelembaća, već u interesu sporta.

Za svaki od ozbiljnijih problema s tankiranjem, postoje matematičari i kreativci koji imaju pametna i dobra rješenja kako ih riješiti. Naravno da nije problem ako neki tenisač ne izvija leđa na 40:0 za protivnika ili ako Bolt ne trči svjetski rekord u kvalifikacijama, ali je problem ako Danska i Švedska odigravaju 2:2 kako bi nekoga izbacili ili ako četiri badmintonašice igraju kao da su prvi put izašle na teren.

Sport ima i veće probleme od tankiranja, od dopinga koji je već napravio ogromnu štetu sportovima poput biciklizma, preko namještanja utakmice radi kladionica/novca bilo putem dogovora s igračima bilo sa sucima pa sve do slučajeva poput plaćanja igračima da ozlijede protivnika kao što se događalo u NFL-u.

To je ono što te glavešine trebaju početi bolje rješavati, a ne se skrivati iza najjednostavnijeg mogućeg - uništavanja nečijih karijera.

Kada ti je najbolja taktika za osvajanje medalje izgubiti meč, onda je problem u sustavu natjecanja.

Licemjerstvo je, prema definiciji, čin kojim se osuđuje netko drugi dok je kritičar sam kriv za to. Zvuči kao nešto što bi se ovdje moglo primijeniti.

Igračice su osuđene za sramotu koju su nanijele jednom izvrsnom sportu – kojeg biste trebali isprobati ako već niste.

Ali za tu sramotu nisu krive (samo) one.