Kada obezvrijedite klub, što drugo očekivati?

Nije tema od jučer, i bez daljnjega, smiješno je za navijačku situaciju oko Dinama okriviti jednu pojavu, jednu osobu ili jedan događaj. Nekoliko stotina kibica po utakmicama Prve lige, ili 4.683 čovjeka na utakmici Lige prvaka, nije na kraju krajeva ni važno što je veći debakl za klub iz Maksimirske.

Pisao sam svojedobno o razmaženosti zagrebačke publike, koja je nedvojbena i dokazana ne samo na Maksimiru već i u Domu Dražena Petrovića, Areni Zagreb, Domu sportova, na Mladosti, gdje ni najveći europski klubovi, košarkaški ili rukometni ili vaterpolski nisu do kraja punili tribine.

Centralizacija i gomilanje novčanih sredstava u Zagrebu te fokus državnih tvrtki na zagrebačke klubove ne samo da su uništili konkurenciju izvan glavnog grada i posljedično zanimljivost gotovo svakog hrvatskog prvenstva već su i rezultirali poplavom vrhunskih sportskih događaja u Zagrebu. Vrhunskih za hrvatske pojmove, naravno, ali čak i za europske.

Zagreb ima Euroligu, rukometnu Ligu prvaka, vaterpolsku Ligu prvaka, Hanžek, Snježnu kraljicu, ATP turnir, Medveščak, četiri nogometna prvoligaša ako računamo i zaprešićki Inter, Cibonu, Cedevitu, Mladost, RK Zagreb. Što ima Split? Osijek? Rijeka?

Jedan Varaždin nema čak ni nogometnog prvoligaša.

I kada tomu pribrojite kazališnu, kinematografsku, klupsku, koncertnu scenu, koja je opet više nego što ostali veći gradovi imaju zajedno, što takvom Zagrebu znači nogometna Liga prvaka s ovakvim Dinamom? Očito, vrlo malo.

Stoji, nadalje, da stadion nema krov, da je hrvatski nogomet "u banani", da ni nogometna reprezentacija nije gledana, da ove godine nije bilo Reala na čijem bi imenu Dinamo rasprodao pakete za sve tri utakmice, da je u državi kriza i da ljudi nemaju novca.

Pisao sam niz puta o malicioznosti medija kada se piše o Dinamu, jer dok Hajduk ima Slobodnu Dalmaciju, Dinamo nema niti jedan mainstream medij koji o klubu ne piše senzacionalistički, na očito dirigirani način da se prije svake važne utakmice plasira afera, koliko god nekada izmišljena ili prenapumpana bila.

Razloga za malu posjetu na Maksimiru je stotinu. Od kojih sam dobar dio već obradio prije više od godinu dana, kroz izmišljeni razgovor dvojice navijača, Bobija i Rudija, a iako su Dinamove sezone godinama slične, ne volim se ponavljati.

Jer, ovoga puta, Dinamo ne može poput nekog dječaka uperiti prstom prema nekom drugom i reći - "on je kriv".

Ljudi koji danas vode Dinamo obezvrijedili su klub.

Pomogli su drugi, od medija do najžešćih navijača i huligana. Puno je tu politike, igara, mržnje, ljubomore, zavisti i grebatora koji su suprotstavljanjem Zdravku Mamiću zbog svojih interesa radili isto što i on – gurali Dinamo prema dolje, kaljali njegovo ime, udarali o njegov grb. Svi pod krinkom "bezgranične ljubavi prema modrom klubu".

Zbog toga, može se suosjećati s ljudima koji rade u klubu i istinski ga vole, žele mu dobro, i može im se povjerovati da mediji pišu zlonamjerno, da huligani namjerno uništavaju klub, da se osjećaju poput Sizifa dok guraju kamen uzbrdo, a on se potom otkotrlja nizbrdo. Jer, u Dinamu štošta rade kvalitetno i dobro, inače ne bi bili vodeći, rezultatski, igrački i financijski najstabilniji i najuspješniji klub ovog dijela Europe.

Ali…

Mediji ovo nisu izmislili:

"Ma ti si jedan pokvareni lažov, monstrum i stalno lažeš. Ti si mučki provokator. Ma nabijem te na k****, budalo jedna. Moj sin će raditi što ja hoću i što ja mislim da je u redu. Kretenu jedan glupi. Mrš u p**** materinu. Eto, sad si dobio svoje. Jebem ti mater u p****.... Kada ja ne budem u Dinamu, prebit ću te k'o mačku... Koga ja proklinjem, a tebe proklinjem, ne može dobro završiti... Proklet bio na Božić 2010. Sram te bilo mučko jedno đubre... Ne znaš se ni oprat, zmazan si, prljav, smrdiš, neškolovan i lažeš."

"J*** ti Joca Amsterdam mater. Još jedanput ga spomeni p**** li ti materina, razumiš, i tebi i Joci Amsterdamu, p**** ti materina, balava, nepismena, nećeš na mom prezimenu dobivati jeftine poene, đubre jedno smrdljivo."

"Jer sam to ja rekao, jer sam ja pametan, a vi ste svi glupi."

Ne postoji način, ne postoji taj PR koji može isprati okus ovakvih i sličnih nastupa Zdravka Mamića. Iako možemo raspravljati o ovomu kao kokoši i jajetu – je li prije Mamić poludio na novinare pa su oni pisali takve tekstove ili su oni pisali takve tekstove pa je on poludio – realnost je jednostavna: ne živimo više u dobu gdje ovo prolazi i gdje si to bilo tko može dopuštati. Istina, živimo u državi gdje još uvijek ovakve osobe caruju na pojedinim mjestima, no sve manje, i koliko god spori procesi bili – a baš u nogometu i sportu čine se ponekad najsporijima – odzvonit će im svima ubrzo.

Ne može se tako razgovarati prvi čovjek Dinama i očekivati da taj klub ima bilo kakav bolji tretman nego što ima. Puno je smeća u hrvatskom novinarstvu, ali Dinamo žanje što je Mamić posijao. I koliko god nepravedno bilo prema igračima ili klubu kao takvom, dok se Mamić predstavlja kao Dinamo, njegova primitivna, agresivna i također senzacionalistička retorika ne zaslužuje ni kvalitetniji, zdraviji, objektivniji pristup iz medija.

Hrvati znaju biti i naivan i povodljiv narod, ali prepoznaju i mrze bahatost. Kada Radimir Čačić šalje s Maksimira Hrvatima poruku kako bi "imali za karte da štede na cigaretama", i još pritom zapali cigaretu, evo vam još jednog minusa Dinamu. Još jednog ili još stotinu ili još tisuću navijača manje. Ne zato što taj navijač nema 200 ili 300 kn za Ligu prvaka – u Zagrebu bez daljnjega ima 30.000 ljudi koji to mogu platiti – već zato što ne žele davati svoj novac klubu iz kojeg dolaze takve poruke, koji se okružuje takvim ljudima, čije počasne lože ne okupiraju legende kluba i društvena krema koja bi bila uzor, već bahati političari koji s visoka šalju poruke u rangu "ako nemaju kruha, neka jedu kolače".

Dinamo se kao klub nikada nije znao zaštiti od Mamićevih ispada, ali ni od drugih događaja koji su mu narušili imidž. Kako je Medveščakov Robert Kristan miljenik navijača i dok za vrijeme doigravanja bude uhvaćen u vožnji pod utjecajem alkohola, a Sammir bude izviždan jer je na slobodan dan bio na moru? Dio razloga je u spomenutom načinu praćenja od strane medija, ali dio je i u načinu kako je Dinamo obradio takve slučajeve.

Što je Dinamov marketing učinio proteklih godina? Daleko od toga da nije uložen novac ili trud, ali – na Ligu prvaka im je upravo došlo manje od 5.000 ljudi. Možda se nešto i ne radi ispravno?

Lani su Modri slavodobitno promatrali kako se Maksimir protiv Neftčija puni do kraja ulaznicama za kunu.

Danas se, pak, čude zašto je tako mali broj ljudi spreman platiti 300 kuna.

Jer ste obezvrijedili Dinamo! Jer ste obezvrijedili tu ulaznicu! Jer, između ostaloga, ljudima ta ulaznica ne može vrijediti 300 kuna ako ste im je prošle godine dali za kunu. Jest, drugačije natjecanje i drugačiji protivnik, ali radi se o povećanju od samo 29.900 posto. Umjesto da iskoriste lanjsku euforiju oko "uljepšanog stadiona", kada se zaista tražila karta više, i zarade 30-ak kuna po ulaznici, u Dinamu su lani za ulaznice po kunu dobili navijače koji vrijede isto toliko, koji su zviždali u 15. minuti prve utakmice sezone.

Tada su na krilima Lige prvaka i ponajprije Reala uspjeli prodati dobar dio paketa, danas nitko u klubu nije prepoznao potpuno drugačiju situaciju. Da ni Liga prvaka više nije novost u spomenutom, razmaženom Zagrebu, kao da i Porto nije mamac sam po sebi jer je Zagreb u proteklih šest godina viđao i veće i podjednako velike klubove.

U Dinamu kažu kako Uefa ne želi degradirati imidž natjecanja jeftinijim kartama, ali čovjek se mora zapitati dvije stvari – zar je onaj prazan stadion bio dobar za Uefin imidž i kako onda ista pravila ne vrijede i za druge, gdje ima i povoljnijih karata? Uostalom, ako za NFL utakmicu – a to je uvjerljivo najprofitabilnija liga na svijetu – mogu kupiti ulaznicu za 50-ak dolara, onda bih morao povoljnije ući na Dinamo – Porto. Koliko sam zadnje provjerio, Hrvati ipak imaju nešto manje plaće od Amerikanaca.

Igrači se trude i, prije svega, imaju rezultate, ali u klubu koji je u ovakvoj krizi odnosa s publikom i na njima je da čine više nego što bi u "normalnom" klubu bila njihova dužnost. U alkoholiziranom stanju se mogu vidjeti ili voziti i puno veće zvijezde od Dinamovih i u puno većim klubovima i ligama, ali Dinamu to ne treba, Dinamo teško popravlja takvu štetu. Dinamo treba igrače koji bi bili zaista ozbiljni, hvale-vrijedni članovi društvene zajednice, zbog svog humanitarnog ili volonterskog rada, zbog svoje obrazovanosti ili sudjelovanja u zajednicama civilnog društva, a nema nikakve koristi od onih koji se uklapaju u klasični stereotip nogometaša – nabrijani auto, manekenke, cajke, frizura, crvenih tepih i boca alkohola u slavlju nakon neke pobjede. Jasno da ovo nije opis svakog Dinamovog nogometaša, ali – gdje su ovi prvospomenuti?

Treneri se isto trude, i također imaju rezultate, ali u klubu koji je u ovakvoj krizi odnosa s publikom i na njima je da čine više nego što bi u 'normalnom' klubu bila njihova dužnost. Klap-klap za niz od 33 pobjede bez poraza, uvijek ću skinuti kapu pred takvim nizom iako je on sastavljen isključivo od protivnika koji su na papiru slabiji od Dinama. Ali, Dinamo u ovakvom trenutku zahtijeva još više, zahtijeva atraktivnost i napadački nogomet, no više od toga, zahtijeva da Dinamo u utakmici s Osijekom ide do kraja, do limita, i da slomi taj Osijek jer je jači od njega.

Ne zato što je to normalno – ne, u normalnom klubu i ligi bilo bi shvatljivo da četiri dana prije važnije utakmice ne gurate gas do kraja u prvoligaškoj, gdje očekujete naslov i bez tih bodova. Ali zato što Dinamu to danas treba, da onaj mazohist koji je došao na Maksimir u petak navečer dobije dojam kako mu se isplatilo doći na stadion jer je vidio da najbolji nogometaši u Hrvatskoj daju sve od sebe za taj Dinamo, jer samo onda taj Dinamo zaista nešto predstavlja koliko god ga čelnik, marketing ili mediji pokušali obezvrijediti.

Mamić o Dinamu često govori kao o tvrtki "koja izvozi i ima novca na računu". Ali, dugoročna vrijednost kluba uvijek je u podršci koju uživa u lokalnoj zajednici, a Dinamova je ozbiljno nagrizena i sve manja. U odnosu na kolumnu prije nekoliko godina, gdje sam zbog slične situacije pozivao Mamićev odlazak uz naslov "Sve zapaliti, pa opet sagraditi", situacija je još lošija.

Dinamo, kao momčad, vrijedi. Pokazuju to rezultati, dominacija u Hrvatskoj i pozicija u regiji, pokazuje to stabilna pozicija u Europi, vlastiti igrači po velikim europskim klubovima i skauti u ložama, ali i na tribinama gdje igraju maksimirski juniori ili kadeti.

Dinamo kao klub?

Vrijedi sve manje. Predmet je ismijavanja protivničkih navijača. I dok se može razgovarati o smislu vrijeđanja Dinamovog prošlogodišnjeg rezultata u Ligi prvaka, kada tom istom Dinamu i toj istoj Ligi prvaka drugi klubovi ne mogu ni primirisati, ismijavanje posjete ima smisla.

Možda, možda na Hajduku ne bi bio pun stadion kao protiv Barcelone, Intera ili praške Slavije u prijateljskoj utakmici (!) da u Splitu ima više sportskih događaja kao u Zagrebu. Možda ih ne bi bilo toliko da je Hajduk sedam godina uzastopno prvak i da mu je Europa svakodnevica. Možda, možda na Hajduku ne bi bilo toliko ljudi da ga vodi čovjek poput Mamića ili da stadion nema krov ili nešto peto.

To ne možemo sa stopostotnom sigurnošću znati. Ali znamo da ih sada ima, da je potrebna mrvica, a ne Liga prvaka, da se zapali Poljud. Usprkos lošim upravama, lošim rezultatima i godinama prosječnosti, usprkos Debrecenu i trčanju skupo plaćenih igrača po Marjanu, usprkos više od stotinu bodova zaostatka za Dinamom u zadnjih sedam sezona, usprkos tomu što je u Hajduku manje dobrih trenera, igrača, reprezentativaca, a puno više nekvalitetnog rada u klubu nego u Dinamu..

Usprkos svemu tomu, usprkos dugovima i neizvjesnoj budućnosti, Hajduk vrijedi. Ponavljam, Hajduk je u Dalmaciji više od kluba, ali Dinamo isto ima publiku, navijače, gledatelje. Dinamo je i dalje super gledan na televizijama, Dinamo je i dalje top tema za čitanje u bilo kojem mediju, pa tako i na Sportnetu gdje konkretni podaci pokazuju da se ne može s Modrima uspoređivati ni taj Medveščak ni bilo koji zagrebački klub, Dinamo i dalje zauzima naslovnice i vodeće stranice u bilo kojem listu.

Dinamovih dresova ima u zagrebačkim ormarima, Dinamovi šalovi vise na zidovima, Dinamove zastavice voze se u automobilima, i Dinamova utakmica s Portom jest tema svake jutarnje kave, dok god su sugovornici muškarci. Ne znam bi li mene, u nekom drugom životu gdje o Dinamu ne pišem već za njega samo navijam kao rođeni Zagrepčanin, sve ovo spriječilo da idem na stadion – često sam pisao kako bi na kraju iznad svega navijačima trebao biti Dinamo – no očito je da većina tako ne misli.

Dinamo bi morao vrijediti, a ne vrijedi.

4.683 gledatelja.

Zašto ste obezvrijedili Dinamo? I imate li ideje kako mu vratiti vrijednost, ili barem obraza prepustiti vođenje nekome drugome?

Nije to poruka Zdravku Mamiću, već svakom skupštinaru koji ima glas i koji je direktno odgovoran što je Dinamo u paradoksu u kojem jest.