Zašto je javnosti tako teško, a igračima tako lako prihvatiti realnost?

Iako je na terenu sve jasno kao što je bilo i lani - Dinamo igra i lagano gubi od jačih, skupljih, boljih, kvalitetnijih momčadi, frustracije su sve veće. Osjećaj nemoći, pa i melankonije, ravnodušnosti, otupljenosti i negativnosti izvire ne samo iz duše Dinamovih navijača, već polako i samih igrača koji sami sebe uvjeravaju "bolji su i to je to".

Naravno da je PSG bolji od Dinama.

No, to ne znači da Dinamo treba početkom rujna poslati dopis Uefi "vi nam pošaljite svoje milijune, mi potpisujemo 3:0 bez borbe u svim utakmicama (ili u Dinamovom slučaju sada već standardnih 2:0), nitko nema troškove putovanja i organizacije utakmice, a mi se nećemo morati sramotiti s polupraznim stadionom".

Mi, nažalost, nemamo neku bolju prigodu za detaljne analize, stručne komentatore i velike riječi od tih Dinamovih nastupa u Ligi prvaka, ako ne računamo nastupe reprezentacije. Prva liga apsolutno je rezultatski nezanimljiva pri vrhu, veliki derbi je ostao derbi samo na papiru, a europski nastupi ostalih klubova svode se na jednokratne izlete po različitim egzotičnim europskim destinacijama.

I onda se ti Dinamovi porazi seciraju na nekakvoj subatomskoj razini, iako su u suštini vrlo jednostavni.

Primjerice, Zlatan Ibrahimović je beskonačno bolji od Duje Čopa. I tako još 10 puta. Nisu Parižani, naravno, "beskonačno" bolji na svakoj poziciji, ali su u cjelini daleko jača momčad u svakom nogometnom pogledu - tehnički, taktički, fizički; iskusniji su, jači, brži, spretniji.

Dakako, to najjednostavnije moguće objašnjenje Dinamovih tegova u Ligi prvaka nama nije dovoljno. Potrebno je rastočiti svaku trenersku odluku do zadnjeg detalja i onda pobjedonosno uskliknuti - kriv je Ante Čačić!

A zažmiriti na razliku u kvaliteti između Brozovića i Pastorea.

I pritom nas ne interesira činjenica da se radi o dvostrukim standardima koji dokazuju koliko površno i egocentrično (tj. Dinamocentrično) pratimo nogomet ili u ovom slučaju Dinamo.

Primjerice, ako Dinamo ode u Kranjčevićevu i pobijedi s 2:0, baš nitko neće postaviti sljedeća pitanja:

1. Je li Zagreb igrao nedovoljno hrabro?
2. Je li Zagrebov trener pogriješio što je stopera igrao ovaj, a ne onaj?
3. Zašto je Zagrebov trener pružio prigodu nekome tko je inače na klupi?
4. Zašto je taj i taj igrao zadnjeg veznog, a ne desnog beka kao inače?
5. Zašto Zagreb nije pružio bolji otpor nego u utakmici prije koju je također izgubio od Dinama, zašto se ne vidi napredak u igri Zagreba protiv Dinama, zašto su igrali previše povučeno, zašto su primili pogotke iz svojih pogrešaka, zašto su fizički pali, zašto nisu izdržali ritam iz prvih 30 minuta, zašto ne uspijevaju složiti više prigoda Dinamu i tako dalje, i tako dalje?

Kada ste vidjeli ta pitanja? Nikad. Jer, objašnjenje Dinamove lagane pobjede čini nam se jednostavno - Dinamo je bolji. I ne bi bilo važno da je igrao stopera onaj, a ne ovaj, i ne bi bilo važno da nije igrao taj s klupe niti bi bilo važno da je desni bek igrao desnog beka. Jer, "Dinamo je bolji." I nije to tada zasluga trenera Dinama niti krivnja trenera Zagreba, tada je to samo pokazatelj odnosa u hrvatskom nogometu.

Razlika u kvaliteti dviju svlačionica. Kako bi bio kriv trener Zagreba, kada Dinamo ima Sammira, a on Šovšića? No, istu logiku teškom mukom primjenjujemo na Dinamo u Ligi prvaka, iako su razlike između klubova još veće.

Za Dinamo je poraz od 2:0 u Ligi prvaka u principu podnošljiv. Protiv PSG-a je odigrao korektnih pola sata, ali se prilično izgubio, pa čak i predao, nakon primljenog pogotka. Da je Zlatan Ibrahimović bio prisebniji, Dinamo je mogao doživjeti rezultatsku katastrofu, što će reći da je odigrao slabije nego protiv Porta. Naime, iako su Portugalci individualno malo "tanji" od pariške ekipe, kao momčad su trenutno barem podjednako dobri, ako ne i za nijansu bolji.

Međutim, to je život Dinamovog trenera i Ante Čačić do sada je sigurno već naučio kako će njegovi potezi, bilo to pravedno ili ne, biti pod većim povećalom nego, primjerice, tog trenera Zagreba. I iako bi PSG trebao biti zadnja momčad prema kojo se sudi o njegovom angažmanu u Dinamu, sam je kriv što daje povoda kritičarima.

U ovom slučaju, obol blijedoj partiji Modrih dao je čudnim prvim sastavom s još čudnijim pozicioniranjem igrača. Neki među njima, poput Vide, Ibaneza ili Sammira kao da su prije utakmice iz šešira izvlačili papiriće sa svojom pozicijom... "i danas ću biti... zadnji vezni!"

Iako ni s Vidom nije pogodio jer je gotovo nemoguće iz vedra neba pasti na taktički najosjetljiviju poziciju u momčadi, a imao je puno sigurnije rješenje umjesto Ademija stavili Calella, Sammir kao centarfor i Ibanez kao desno krilo direktna su odgovornost, i u ovom slučaju krivnja, Dinamovog stratega. Ni protiv Maribora ni protiv Porta Sammir nije pokazao da može biti koristan kao istureni napadač, i suvišno je uopće ponavljati iste argumente zašto je tomu tako.

To je jedan od razloga zašto dinamovci nakon solo-prodora raznih igrača - od Kovačića preko Vide čak i u dva navrata do Puljića - nisu imali rješenja nakon što bi došli do 25 metara od gola PSG-a. A posebno ako je u tom prodoru bio Sammir - komu bi trebao dodati? Velik broj takvih individualnih akcija nije znak velike pojedinačne klase spomenutih dinamovaca - puno nogometaša može proći 1 na 1 ako iz drugog plana dolaze na statičnog veznog igrača. Iniesta to može raditi cijeli dan. No, odlika velikog nogometaša, ali prije svega velike momčadi jest da ima rješenje nakon takvog prodora, da postoji uopće ideja i plan uoči takve akcije. Dinamo, nažalost, nije imao ni rješenja ni ideje ni plana, taj "dribler" bi došao do pariške obrane i zabio se u Alexa ili nekog drugog, ne imajući rješenje odigravanja na krilo ili duplog pasa s napadačem.

Luis Ibanez je, pak, svoje uvrštenje u sastav "opravdao" netočnim pasovima nakon kojih su pala oba gola PSG-a. Mnogima simpatični Argentinac taktički je izuzetno neodgovoran igrač, nestrpljiv i brzoplet u posjedu lopte. U svijetu gdje se Dinamo puno muči kako bi držao loptu, najgore što možete učiniti jest jeftino je prodavati kroz pokušaje koji su osuđeni na propast. Kao što su bili Ibanezova peta na centru igrališta dok je protivnički igrač stajao četiri metra dalje, i kao što je Ibanezov sasvim nepotreban, a još više neupotrebljiv centaršut na vrh šesnaesterca u trenutku kada je Dinamo imao većinu igrača na protivničkoj polovici. To su mentalne, a ne igračke pogreške; nije problem što je Ibanez mogao odigrati bolju petu ili uputiti bolji centaršut, problem je što je od svih rješenja odabrao ta.

Ali od svih Čačićevih kontroverznih poteza, a tom popisu treba priključiti i vađenje Vrsaljka iz naftalina, najviše muči uvrštenje Puljića umjesto Tonela. Čak i teoretski najprihvatljivije objašnjenje tog poteza nije prihvatljivo - ono da je Puljić dobio prednost kako bi skupljao iskustvo na ovakvoj razini, obzirom da Tonel po svemu sudeći ove zime napušta Zagreb.

Dinamo nije pretplaćen na Ligu prvaka. Dinamo ne dočekuje Zlatana Ibrahimovića svaki dan, pa ni svake jeseni, i ako želi obnovu bilo kakvog odnosa s navijačima, ne može pristupati utakmicama Lige prvaka s razmišljanjem "ah, ionako ćemo izgubiti, bolje da se uči Puljić nego da igra Tonel". Ako je netko platio 200 kuna za taj PSG, onda zaslužuje vidjeti najbolji mogući Dinamo, a iako je možda osuđen na 0:2 neovisno tko igrao stopera, "najbolji mogući Dinamo" sigurno uključuje Tonela, a ne Puljića.

Zbog svega navedenoga, postoji određena žal što si Dinamo nije dao najbolju šansu za osvojiti bod, iako smo na nekoj razini vjerojatno svjesni kako rezultat ne bi bio bolji ni s drugačijom postavom, ni drugačijom formacijom, pa ni da je Ancelotti trener Dinama, a Čačić PSG-a. Osim ako Ibra ne bi igrao desnog beka, a Alex lijevo krilo.

No, ima i većih grešnika od Ante Čačića.

Zoran Mamić netaktično je, neshvatljivo i bezobrazno gurnuo svog trenera pod autobus iskritiziravši njegov sastav prije utakmice, kao što je slično učinio Zdravko Mamić nakon utakmice. Ta razmišljanja trebali su zadržati za sebe, odnosno za Čačića u nekoj zatvorenoj prostoriji, a ne se populistički dodvoravati javnosti prizivanjem "ofenzivnijeg sastava" jer treneru malo znači autonomnost u izboru sastava ako iza nje ne stoji prava podrška i prava vjera. Ako im ne sviđa Čačićeva vizija i njegova stručnost, nisu mu trebali produljiti ugovor, a ako im se sviđa - onda mu trebaju prepustiti vođenje ekipe, a sami se pobrinuti da ima najbolju moguću momčad na raspolaganju, da ima pun stadion, da ima pozitivnu podršku. Koji su to trenerski uspjesi Zorana Mamića da na takav način sudi o sastavu ekipe prije utakmice?

Koliko bi dugo Čačić još bio trener da on prije utakmice kaže nešto poput "ne sviđa mi se tako prazan stadion, uprava je pogriješila s cijenama ulaznica, a ni ponašanje izvršnog predsjednika ne pomaže"? Ili, "za novac koji smo zaradili ulaskom u Ligu prvaka očekivao bih malo skuplje pojačanje od Marcela Brozovića, no sportski direktor nije uspio dovesti pravog igrača"? Pet minuta? Minutu?

Dinamovi navijači, ili preciznije, onaj dio zagrebačke publike koji je nekada dolazio na stadion, a sada ne dolazi, priča je za sebe. Cijene karata, Mamić, situacija u državi ili nogometu, stadion, puno je faktora, a jedna realnost - prilično tužna. Kakvi god razlozi bili, koliko Dinamo igrački nije na nivou Lige prvaka, još dalje je - posjeta i atmosfera na Maksimiru.

Bilo bi zgodno kada bi javnost više prihvatila razmišljanje igrača Dinama - da je PSG jednostavno bolji i da to nije tragedija - a da igrači Dinama više prihvate razmišljanje javnosti - "jesu bolji, ali treba skupo prodati kožu, dati sve od sebe, iznenaditi ih".

Problem je - uvijek je lakše govoriti nego učiniti.

Lako je zamisliti "možda neće biti tako motivirani, postavit ćemo se u obrani, probati odigrati na kontru, znamo i mi igrati nogomet", ali onda izađete na teren i shvatite da je Menez brži od vas, da je Alex jači od vas i da vas je Ibrahimović upravo jednim potezom izbacio iz igre zajedno s dvojicom suigrača.

Ali, kakva god ta realnost bila, Dinamo se ne može predati jer je primio pogodak. A predao se. Dinamo ne može nastupiti bez vjere u pozitivan rezultat. A nastupio je. Dinamo ne može igrati bez barem malo drskosti, bezobrazluka, čak i daška bahatosti. A igrao je.

Dinamu trebaju fakini. Trebaju mu još po dva Šimunića i Goran Jurić i Niko Kovač.

Za smanjivanje razlike u kvaliteti potrebno je vremena, strpljenja i puno rada. Sve je to već dosadno i izlizano, ali je tako i drugačije ne ide. Dinamu je potreban razvijeniji Kovačić, iskusniji Brozović, hrabriji Vrsaljko, testirani Pivarić, napredniji Ademi, stariji Halilović. Slika Ibrahimovića i Halilovića na kraju utakmice sve je rekla, muškarac protiv dječaka. Kada bi Halilović i Kovačić u Dinamu postali muškarci, bila bi to, vjerojatno, drugačija pjesma.

No, za poboljšanje rezultata - a ovih devet uzastopnih poraza u Ligi prvaka zaista je depresivno - ne mora se baš tako dugo čekati. Dinamo bi morao moći već danas barem ponekad iznenaditi, a ne igrati istu utakmicu iznova i iznova.

Ajmo jednom vidjeti čisti bunker, ali zaista bunker u kojem dva igrača uopće smiju preći centar. Ajmo jednom vidjeti ofenzivni Dinamo koji bi probao držati loptu s puno rizika, pa koliko primi - primi. Ajmo jednom vidjeti igru s forsiranjem krila i ubacivanja na Beqiraja. Ajmo odabrati samo jednu od tih strategija i forsirati je. Ajmo vidjeti što barem donekle funkcionira. Jer, ovo do sada uglavnom je bilo "ni v'rit ni mimo", niti predanost bunkeru niti predanost igri koju Dinamo inače igra kod kuće i u Europi protiv slabijih suparnika.

Nije to što Dinamo igra užasno, da se razumijemo - visoka je to razina, previsoka za Dinamo, i ima u igri Modrih dopadljivih segmenata, poneki brzi pas, fini prodor, odlučan udarac. Ali je sveukupno nekako nedorečeno, mlako, nedovoljno.

Dinamo treba naučiti važnu lekciju od hrvatske reprezentacija koja svoj najbolji nogomet igra protiv - boljih protivnika. Ili od Hajduka koji je svoj najbolji nogomet igrao protiv daleko najboljeg suparnika ove sezone.

Kada je protivnik jači, moraš se skupiti, moraš vjerovati i moraš izgoriti za pobjedu. Dakako da je puno lakše to reći ili napisati, ali isto tako - koliko puta su se dinamovci požalili da nije lako igrati protiv zatvorenog, čvrstog, zgusnutog, borbenog suparnika?

Pa zašto onda i sami ne postanu takav?