Bod kao kamen temeljac

Ismijavanje Dinamovih igrača zbog slavlja koje je bilo intenzivnije nego kada osvoje naslov prvaka Hrvatske upućeno je na pogrešnu adresu.

Takvo nekontrolirano i emotivno shvaćanje boda koji je rezultatski beznačajan, koji ne mijenja činjenicu da je Dinamo uz Nordsjaelland jedina momčad s tek jednim osvojenim bodom nije znak da su Dinamovi igrači izgubili vezu sa stvarnošću, dapače.

Upravo zbog te stvarnosti oni su bili toliko iskreno sretni. Zbog sebe i zbog kluba.

Naime, silne kritike na njihov račun djelomično su opravdane, ali u dobroj mjeri su plod medijske hajke. Tko ne vjeruje da postoji smišljena kampanja protiv Dinama (a ne samo protiv Zdravka Mamića, koja bi bila shvatljiva) neka analizira urednički odabir fotografija koje opremaju tekstove. Vijest o Jurčiću imat će fotografiju na kojoj poput luđaka grli Mourinha, a ne fotografiju od sekunde poslije kada Mourinho na sličan način gleda Jurčića; vijest o Sammiru imat će fotografiju gdje Brazilac s velikim naočalama ispija neko piće, a ne s treninga. To je najobičnija manipulacija. Takvih je primjera puno, a to su samo - fotografije. O tekstovima, tajmingu i "pouzdanim Izvorima" istih ne treba ni pisati, pametni razumiju, a oni drugi nikada ni neće.

Putem je stvorena tako negativna atmosfera da na utakmice Lige prvaka dolazi mizerno malen broj ljudi, što se ne može samo prišiti Zdravku Mamiću jer je on, isti kakav je danas, bio u Dinamu i kada je stadion u tim europskim utakmicama bio pun. Naravno da su faktor i cijene karata i Mamić i prošlogodišnji rezultati i stadion, posebno u uvjetima kakvi su bili protiv Kijeva, no tko može osporiti da je značajan faktor upravo to ismijavanje Dinama zbog nastupa u Europi?

Pitanje je što time govorimo o sebi? Kakvu poruku šaljemo o svojoj ligi i drugim hrvatskim klubovima i nogometašima? Ako pljujemo po dokazano najboljima u zemlji, pljujemo još više po drugima, a činimo li time uslugu svojem nogometu? Svojoj ligi?

Komu to bolje odgovara period s početka prošlog desetljeća, kada su 7-8 godina hrvatski klubovi, svi od reda, bili puno inferiorniji u Europi nego što je danas? Nakon što smo u devedesetima imali tri dobra nastupa Hajduka i Dinama u Ligi prvaka, jedno Varteksovo proljeće u Kupu kupova i po jednu solidnu Dinamovu i Osijekovu europsku jesen (2000./2001.), uslijedio je popriličan mrak, uz jedan Dinamov bljesak u Kupu Uefa (ulazak u grupnu fazu 2004./2005.).

U tom periodu, prvaci su nam ispadali od momčadi poput ZTE-a, Shelbournea i Debrecena (0:8), pa je bolje Kup Uefa ni ne spominjati. Sjeća li se tko tog razdoblja? Kako je moguće da se svi sjećaju samo Dinama na Old Traffordu, ali ne Dinama u Tel-Avivu? Sjećamo li se vremena, ne tako davnog, kada je jesen u Europi, u bilo kakvom obliku, bila pusta želja? A Liga prvaka samo san? Zašto? Zato što su naši predstavnici bili miljama daleko od takvih rezultata.

Nisu li u tom svjetlu Dinamovih prošlih šest europskih sezona, i Hajdukova europska jesen ili ogled s Interom, pa i Belupovi susreti s Athleticom, napredak? Pokazatelj da nam klupski nogomet postaje konkurentniji? Ne konkurentan, svakako ne najboljim europskim klubovima, ali konkurentniji. Ide li preko noći? Ne ide.

No, tko želi gledati, vidjet će napredak.

Crno na bijelo, Dinamo u prošlih sedam godina:

2006./2007.: Ispadanje u 1. kolu Kupa Uefa od Auxerrea
2007./2008.: Plasman u grupnu fazu Kupa Uefa, dva boda, gol-razlika: -3
2008./2009.: Plasman u grupnu fazu Kupa Uefa, tri boda, gol-razlika: -5
2009./2010.: Plasman u Europsku ligu, šest bodova, gol-razlika: -2
2010./2011.: Plasman u Europsku ligu, sedam bodova, gol-razlika: -1
2011./2012.: Plasman u Ligu prvaka, nula bodova, gol-razlika: -19
2012./2013.: Plasman u Ligu prvaka, jedan bod, gol-razlika: -13

Uzimajući u obzir golemu razliku između Lige prvaka i Europske lige, svake sezone Dinamo je napravio više nego prethodne. Svake! Pa ipak, baš je taj Dinamo na meti svih mogućih kritika i najrazličitijih kritičara, predstavljen kao nekakva sramota hrvatskog nogometa, a igrači kao invalidi koji ne zaslužuju nositi slavni modri dres i kao krivci što nema publike na stadionu. Je li to baš tako?

Kako bi Medveščak prošao protiv Detroit Red Wingsa? Mislite li da Dinamo ne bi bio prvak austrijske lige? Kako Cedevita prolazi u Euroligi protiv najjačih klubova, a kako bi prošla protiv Miami Heata? Na koliko je uzastopnih europskih poraza Cibona? Čak i u rukometu, gdje je lakše biti konkurentan zbog puno manjih iznosa koji se vrte u tom sportu, RK Zagreb je danas nekonkurentan najjačima. I realno je to već niz godina, iako je financijski razlika između Zagreba i Barcelone nemjerljivo i neusporedivo veća nego između Dinama i te iste nogometne Barcelone. Kako je moguće da bilo tko postavi tako odnose u jedan ozbiljan kontekst i onda dođe do zaključka da baš Dinamo treba biti predmet sprdnje u hrvatskom sportu?

Zdravko Mamić u tom negativnom svjetlu? Da, to može razumjeti svatko tko je vidio bilo koji njegov ispad. No Dinamo kao klub, Dinamo kao momčad? Između Dinama i Zdravka Mamića nikada ne može biti znak jednakosti, koliko god nekome odgovaralo crniti Dinamo kroz Mamića.

Sve to objašnjava veselje Dinamovih igrača koje bi bez tog konteksta bilo besmisleno.

Nije li ironično i indikativno da sada zbog tog velikog veselja i iskrene radosti Dinamove igrače ismijavaju isti oni koji ih redovito kritiziraju zbog "nezalaganja i nedovoljnog truda", pod tezom da im nije dovoljno stalo?

Ta silna negativnost objašnjava i veselje onih nešto više od 3.000 promrzlih navijača na stadionu. Možda je to bila rezultatski nevažna utakmica, možda se igračima Dynama žurilo na zimske praznike, možda je mećava u prvom poluvremenu onemogućila normalan nogomet i jednima i drugima.

Ali igračima i tim navijačima na stadionu ona je ipak bila važna. Oni su htjeli pokazati i da im je stalo i da mogu. A navijači na stadionu to su htjeli vidjeti i osjetiti.

Obje strane ispunile su cilj.

Dinamovci su i bez izjednačujućeg pogotka ostvarili osnovnu misiju. Pokazali su da žele, da im je zaista stalo. Ostavili su sve na teškom terenu, i iFortuna im je to vratila kada su već pomislili, nakon Čopove grede i Beqirajevog zicera, da ih je upravo sreća izdala. Jer sasvim je jasno da su nogometno gledajući protiv Dynama zaslužili barem bod, ako ne i sva tri - Dinamo je stvorio više šansi, držao više loptu, više prijetio, više pokušavao, više težio, više htio. U svakom su elementu Modri pokazali više od tri puta skupljeg protivnika. Kako onda sad to nije za pohvalu, ako je uvijek i redovito za kritiku kada Dinamo izgubi od tih jačih protivnika?

Dynamo je samo odrađivao utakmicu? Istina. No, Dynamo Kijev je među onim momčadima koje profesionalno odrađuju i ovakve zadatke. Nitko ne može reći da je jedan Ognjen Vukojević u nekoj prigodi sebe čuvao, da nije pružio svoj profesionalni maksimum. I odradio je odličnu utakmicu. Kao i neki drugi Kijevljani. Jarmolenko je stigao čak i zabiti gol koji se na prvu činio kao slučajan i s(p)retan, a zapravo je jednostavno sjajan potez Dynamovog napadača.

I Dinamo je uspio biti bolji od takvog protivnika i to konačno oploditi pogotkom za izjednačenje na smiraju utakmice. I za Dinamo je to još jedan koračić naprijed, baš kao što je i ukupna gol-razlika bolja, i kao što je cjelokupni dojam pozitivniji nego što je bio prošle sezone. Momčad je mlađa nego lani, igrala je bolji nogomet i imala duže periode ravnopravnosti, i nije doživjela niti jedan debakl poput onog s Lyonom. I konačno, osvojila je i taj bod, izbjegavši za dlaku dostizanje Anderlechtovog neslavnog rekorda od 12 uzastopnih poraza.

Većina analize Dinamovih nastupa u Ligi prvaka morala bi biti identična neovisno o pogotku Ivana Krstanovića, no u Hrvatskoj to često nije slučaj - robovi smo rezultata jer je on uvijek najlakši za površnu analizu. Zato je taj pogodak i toliko važan, on daje opipljiv dokaz tezi da je Dinamo napravio novi korak naprijed.

Pred Dinamom je novi period rada, zimske pripreme, proljetni dio sezone te ljetne pripreme, tijekom kojeg neće biti toliko negativnosti kao tijekom jeseni.

Prilika je to i klubu i momčadi da na ovom bodu, i na zadovoljstvu igrača i tog malog, ali važnog broja navijača, nastavi graditi budućnost. Jer, koliko god tih navijača bilo, oni pokazuju da se s Dinamom čovjek može veseliti, neovisno i o stadionu i Mamiću i negativnoj atmosferi. Dok god igrači pokazuju da zaslužuju podršku, kao što su pokazali protiv Dynama.

Dinamo ima potencijala, igračkog i financijskog, napraviti i još pokoji korak naprijed - biti stalni sudionik Lige prvaka, biti konkurentan u gotovo svakoj utakmici, biti kandidat za treće mjesto i dugo sanjano europsko proljeće. Teško se od Dinama ili bilo kojeg hrvatskog kluba, u aktualnim okolnostima, može očekivati neki puno viši cilj od toga.

Svaki će takav korak biti još teži nego ovi do sada učinjeni. Zahtijevat će od kluba više financijskog rizika, više ulaganja, više vjere u trenere i igrače, još više hrabrosti i odlučnosti pred "nemoralnim ponudama", posebno za Kovačića i Halilovića, ali i Vidu, Vrsaljka, Ademija i Brozovića koji imaju dovoljno potencijala, znanja, motoričkih sposobnosti i čvrstine biti nositelji jednog europski (još) konkurentnijeg Dinama.

Dinamo je danas u poziciji, zahvaljujući prihodima od Uefe i transfera, da u relativno kratkom roku, sljedeće dvije do tri godine, ima mogućnost na prvo mjesto staviti sportski rezultat u Europi, a ne "prodaju radi preživljavanja". Hoće li to biti i stvarna ambicija kluba? I ako će biti, hoće li Dinamo znati iskomunicirati takve vibracije prema modrom puku i pored medija koji jedan dan ruše aktualnog trenera, a drugi dan žaluju nad njegovom sudbinom i citiraju igrače kako je "to bio odličan trener"?