Konačno dužnosnik s vizijom i ljubavi prema nogometu

Mnoge je zasmetao Platinijev nastup na proslavi 100-godišnjice HNS-a. Znamo da imamo probleme, no zašto bismo slušali nekog tamo Francuza da nam soli pamet, drži prodike, baš od nas radi primjer iako problema ima i drugdje i sveukupno - kvari našu feštu? Zar nije mogao doći poput Seppa Blattera i poručiti "živio nogomet, živio HNS, živjela Hrvatska"?

Još je, k tomu, baš Francuz. I on i oni Francuzi koji su otišli na SP umjesto Iraca.

No, ako se na trenutak prestanemo ponašati kao uvrijeđene frajle koje će same cijele dane i noći provesti u kritiziranju, ali će se odmah dignuti na stražnje noge kada to učiniti netko izvana, možda u Platiniju na trenutak prestanemo vidjeti zločestog i licemjernog Francuza, a vidimo jednog velikog nogometaša koji je na dobrom putu postati i veliki dužnosnik.

Čovjeka koji voli nogomet, koji želi zadržati barem dio izgubljene romantike u nogometu i koji čini onoliko koliko je u njegovoj moći spriječiti da novac do kraja pokvari osnovnu zabavu nogometa.

Koliko god nam loše sjeo zbog tajminga i nesretne, pogrešne pa i bezobrazne konstrukcije da je hrvatski nogomet poznatiji po huliganima i kriminalnim radnjama nego samom nogometu, i Platinijev govor u HNK pokazao je da se radi o drugačijem dužnosniku od onih na koje smo navikli, i u Uefi i Fifi i HNS-u.

Poznata vam je ona "nema nikih problema", zar ne? U ovakvim prigodama, ali i ne samo u njima, navikli smo na dužnosnike koji se vode tom logikom. Korupcija u Fifi? Ma ništa, poručit će vam Blatter. Regularnost natjecanja u Hrvatskoj? Neupitna, poručit će vam Šuker, Vrbanović ili Marković. Mogao je i Platini održati neki prosječni govor, pohvaliti nogometne uspjehe, pozdraviti velike nogometaše, poželjeti lijepu budućnost i izljubiti se sa svima kao što je to učinio Blatter. No, koji je povukao korisniji potez za Hrvatsku? Znači li nam više takva jasna kritika ili suhoparni "reda-radi" govor? Ako smo pametni, odgovor je lagan.

Platini je pokazao da nije tip koji će se samo šetuckati po stadionima i VIP ložama, gledati utakmice i putovati diljem svijeta, što bi mu bilo najlakše i putem se nikome ne bi zamjerio. Ali on iskreno želi mijenjati ono što vidi lošim u današnjem nogometu.

I u HNK je jasno dao do znanja da Uefa želi od hrvatske Vlade i HNS-a da počne ozbiljno rješavati dva problema - huliganizam i kriminalne radnje u nogometu. Poslao je tu poruku tamo gdje je mogao biti najglasniji, gdje će ga najviše ljudi čuti, gdje će najviše "zaboljeti" i Šukera i Milanovića i Jovanovića, jer dosadašnjim kanalima nije uspio. A, očito, ne boji se "talasati" gdje većina dužnosnika to nikada ne bi činila.

Ministar Jovanović dobro je primijetio - samo će ti pravi prijatelj reći što ne valja. Hrvatska ne mora ljubiti stražnjicu Michelu Platiniju, no pogrešna je negativna percepcija, kao da je Francuz uzeo na "pik" samo Hrvate i njene navijače. Ne, to je samo ono čime se mi bavimo, što nas zanima i što prenose naši mediji. Platini je jednako odlučan i drugdje, a niz njegovih poteza puno je više uzdrmao velike nogometne zemlje nego što je poziv na iskorjenjivanje huliganizma ili rasizma uzdrmao Hrvatsku.

Najlakše je, na takvim vladajućim pozicijama, što smo dobro upoznali mi u Hrvatskoj i kroz rad sportskih saveza, ali i na državnoj razini, "ne talasati". Uživati u svojoj poziciji, jesti, piti i dobro živjeti na nečiji račun, sa svima biti dobar, a najmanje razmišljati o tomu što treba popraviti, u kojem se smjeru nešto razvija, a u kojem bi se trebalo razvijati. Teško je razmišljati "out of the box", nepotrebno je u pitanje dovoditi ono što "dobro funkcionira".

Takav dužnosnik slegnut će ramenima na činjenicu da Ligu prvaka igraju klubovi iz 7-8 istih zemalja, od kojih većina nije prvak svoje zemlje. Takav dužnosnik okrenut će glavu od golemih duhova koji opterećuju klubove i plaća nogometaša koje su otišle nebu pod oblake. Takav dužnosnik neće riskirati s davanjem Eura nekim istočnoeuropskim zemljama, još manje promjenom cijelog koncepta europskog prvenstva - zašto, kada i ovako sasvim dobro funkcionira i donosi dobit? Takav dužnosnik neće se previše uzrujavati što klubovi gotovo da i nemaju domaćih igrača, da više ne razvijaju igrače, da se već oko klinaca počinju vrtjeti milijuni.

Platiniju je, za razliku od Blattera i Lenarta Johanssona ovoga svijeta - stalo. I ima ideje, i ima viziju.

Pogurao je Euro prema Ukrajini i Poljskoj umjesto prema Italiji, što mnogima nije sjelo, ali je taj Euro na kraju ipak bio uspjeh, a prekinuta je dominacija zapadnoeuropskih zemalja.

Promijenio je sustav natjecanja u Ligi prvaka, iako je znao da će malo izgubiti na kvaliteti i da to neće sjesti velikim "igračima", no Platini nije htio dopustiti da Liga prvaka zapravo bude ispunjenje želje Barcelona i Reala ovoga svijeta kao svojevrsna superliga najbogatijih klubova. Da, naravno da je petoplasirani njemački ili engleski klub kvalitetniji od hrvatskog ili ciparskog prvaka, no Platini je htio da to natjecanje barem donekle zadrži stari duh, da omogući i prvacima tih slabijih liga barem djelić glamura, ali i financijskog kolača Lige prvaka.

Hoćemo li zbog Dinamovog iskustva zaključiti da je to loša ideja? Znači li to da zaista želimo u tom natjecanju gledati klubove iz 7-8 zemalja? Platini je tu povukao hrabar potez i iako ne može vratiti vrijeme kada su Steaua ili Crvena zvezda osvajali Kup prvaka jer su financijske razlike danas prevelike, barem nije do kraja odsjekao vezu tog natjecanja s "malim" zemljama. A išlo je u tom smjeru.

Platini zbog zakona EU ne može malo više poraditi na ideji 6+5 (šest domaćih igrača i pet stranaca), no pred Unijom je stao u zaštitu mladih igrača: "Platiti djetetu da puca loptu nije drugačije od toga da mu platite rad u tvornici." Hoće li i na koji način uspjeti zaštiti mlade igrače od takvog nogometnog svijeta? I to će biti teška bitka, no Platini u takvim temama pokazuje da nije pijun velikih klubova i rob novca.

Financijski fair-play još je jedna ideja koja nije dobro sjela velikima. Kontrola i smanjivanje velikih dugova i onemogućavanje direktnog upumpavanja novca bogatih vlasnika trebali bi pomoći smanjivanju nerealno velikih iznosa koji se isplaćuju za transfere i plaće igrača, zbog čega samo dio klubova može pratiti taj ritam i zbog čega se razlike samo povećavaju.

Ni financijski fair-play nije bez mana. Moguće je da će onemogućavanjem privatnog financiranja još više produbiti razlike između klubova jer će oni trenutno najuspješniji zbog novca od televizija, sponzora, marketinga i Uefinih nagrada dobivati još više, a oni manji neće moći smanjiti razliku. S druge strane, to će natjerati i te najveće da još povećaju cijenu ulaznica i navijačkih rekvizita, kako bi još više zaradili. No, financijski fair-play ipak će ograničiti - već je zapravo ograničio - nerealne iznose i trebao bi omogućiti ne baš jednake, ali barem "jednakije" uvjete svima. I opet, Platini je išao kontra struje velikih, pa bi oni manji, logično, trebali biti zadovoljni. Jer, godinama se u Uefi radilo u korist upravo velikih.

I nova ideja o Euru 2020. apsolutno je revolucionarna, i u svijetu koji ne voli promjene - posebno ne onoga što dobro funkcionira - naići će na nož. Zašto u desetak zemalja? Kako će to izgledati? Hoće li to biti pravi Euro? Kako će momčadi putovati? Navijači?

No, ideja je dobra, zašto bismo bili tako negativno nastrojeni prema istoj? Kao prvo, to nije kraj Eura kakvog poznajemo, već jednokratna ideja za 60 godina europskih prvenstava. Uzimajući u obzir gospodarsku krizu u Europi, koja neće biti okončana za godinu dana, nije li društveno osjetljiv potez organizirati Euro koji neće zahtijevati od jedne zemlje ulaganja u niz stadiona, prometnica, aerodroma i druge infrastrukture?

Nije li hvale vrijedno što će kroz tu ideju domaćini Eura moći biti zemlje koje to inače ne bi mogle biti, posebno ne kada se Euro od 2016. godine proširi na 24 zemlje? Zbog čega bi bilo loše što će dio atmosfere velikog natjecanja osjetiti niz država koje će kroz to imati priliku za propagandu svoje zemlje, svojih ljepota, svojih gradova? Nije li dobro što će neki poznati nogometni stadioni, lijepi gradovi i velike, ali možda geografski male nogometne nacije ugostiti navijače i reprezentacije drugih zemalja?

Kada je Euro u Austriji, nema ništa posebno od toga Salzburg ako se tamo ne igraju utakmice - osim što će im biti bliže za doći. Ovako, puno će zemalja imati svoj grad u kojem će moći osjetiti dio te atmosfere. Ako u Uefi budu korektni i pametni u izboru gradova, onda će to biti i dosta gradova koji inače ne mogu biti domaćini. Englezi, Nijemci, Francuzi, Talijani - oni dovoljno često viđaju velika natjecanja. Nije li vrijeme da ga vide, recimo, i Hrvati, a da za to ne moraju napraviti šest stadiona i zračnih luka i svega za što nemamo sredstva?

I kada smo već kod te teme - teško je razumjeti zašto bi u startu Zagreb bio "jedini mogući hrvatski kandidat"? Čime je to Zagreb zaslužio? Stadionom? Ne. Nogometnom atmosferom? Ne. Hrvatska ima kultni i lijepi stadion u Splitu, a nije li puno logičnije ovakvu priliku iskoristiti za promociju hrvatske obale nego za promociju Zagreba? Koji god drugi gradovi bili, Split bi sigurno bio među najljepšim i najatraktivnijim destinacijama na takvom Euru. Može li itko u ovoj zemlji poreći da je u proteklih 20 godina Zagreb bio povlašten u odnosu na ostatak zemlje? Nije li normalno i pametno ovakvu priliku onda dati Splitu, osigurati mu određena, a potrebna ulaganja u infrastrukturu, a opet ne tolika da bi to bilo socijalno neosjetljivo. Ovakav Euro, gdje ne morate graditi pet stadiona - Hrvatskoj bi mogao i trebao biti i direktno isplativ.

Hoće li dijelu navijača biti skuplje putovati nakon prvog kruga na utakmice drugog kruga? Da. Hoće li biti prometnih teškoća za momčadi? Djelomično, da. Iako, pogledajte udaljenost od Donecka do Poznana - većina udaljenosti i na ovakvom Euru bit će manja. Sigurno je da postoje razna pitanja iz organizacije na koja Uefa treba pronaći dobar odgovor - no, opet je ideja dobra, opet je korisna za slabije i manje, opet je usmjerena na širenje nogometnog glamura (a Liga prvaka i Euro su nogometni vrh) po cijeloj Europi, a ne da budu privatna zabava najbogatijih i najvećih.

Platinijevih 11 vrijednosti koje Uefa sada forsira lijepo pokazuju da Francuz želi dobro nogometu. A konkretni potezi, pa tako i govor u HNK, pokazuju da nisu tek mrtvo slovo na papiru, već da je Michel Platini dužnosnik koji te vrijednosti želi proširiti u europskom nogometu.

On ne može danas vratiti nogometu duh sedamdesetih, novac je previše toga promijenio, uvelike i iskvario. No, čini koliko može da ga izvede na pravi put. Zbog najave Eura 2020. u drugi plan je pao još jedan važan zaključak s ovog sastanka Izvršnog odbora - Uefa će zabraniti "suvlasništvo" nad igračima od strane "trećih osoba". I tražit će isto od Fife, a ako Fifa to ne učini, Uefa će sama primijeniti.

Pa nije li to upravo ono što i mi želimo maknuti iz hrvatskog nogometa?

Ovo je isječak iz Platinijevog govora iz Istanbula, s Uefinog kongresa:

"Nasilje, namještanje utakmica, ilegalno klađenje, doping, pritisak i prijetnje igračima, trafficking mladih igrača, pranje novca - sve to postoji. Postoji u društvu i postoji u nogometu. Na nama je da se borimo protiv toga uz pomoć državnih službi, koje opet pozivam u tu borbu. Zaštitimo igrače, zaštitimo igru, očistimo nogomet. To je naš cilj i treba biti naša opsesija. Puno naših projekata usmjereno je prem tom cilju, želimo moralnost vratiti u središte igre. Nogomet to zaslužuje."

Mogao je jednostavno reći "nema nikih problema". Uefa mlati pare, gledanost utakmica Uefinih natjecanja je velika, gdje je problem?

Nemojmo se uvrijediti što nam Platini drži prodike. Govori ono što naši dužnosnici trebaju čuti, jer za razliku od Platinija, oni probleme ne priznaju iako ih moraju vidjeti.

Hoće li nas iritirati zato što je izvana, jer je Francuz, jer je isticao naše navijače? Jesmo li tako umišljeni da mislimo da se bori samo protiv Hrvatske iz nekog posebnog razloga? Ne govori li nam dovoljno to što se protiv njegovih ideja puno više bune "veliki"?

Zar ne bismo voljeli da, kao što to Platini čini na europskoj razini, vodeći hrvatski nogometni dužnosnici, umjesto "nema nikih problema" kažu da ih ima.

Da u Prvoj ligi igra klub koji je podružnica drugog, i da propisi to dopuštaju, da propise treba prilagoditi jer takva situacija dovodi u sumnju regularnost prvenstva.

Da je Velikoj Gorici na "neobičan" način oduzeta licenca za natjecanje u Prvoj ligi, da su se licence dijelile po mraku, isto kao što su se na nedosljedan način skidale ili stavljale suspenzije i opraštali dugovi.

Da su pritvoru bili Širić, Djedović i Šprajcer zbog toga i toga, da je na HNS-u zadatak puno širi nego ih samo suspendirati i dalje se pretvarati kao da iza toga ništa ne stoji. A stoji, kako ne stoji? Što je sa "starim dugovima" koje je tada Maleš plaćao? I što je s drugima? Tko će vjerovati da je jedino Hajduk sudjelovao u kupovanju "poštenog suđenja"? Kako će se vratiti vjera u sudačku organizaciju ako HNS glumi da se ništa nije dogodilo? Prvi je korak priznati krivicu i preuzeti odgovornost, dobro istražiti što se sve događalo i to prezentirati, kao i izraditi sustav koji će u budućnosti biti otporniji na koruptivne radnje.

Da se dogodio "Offside". Da se dogodila pretvorba Croatije i da je to bila prevara sustava i igrača i da se Croatia tada nije smjela natjecati u ligi. Da je današnji izvršni predsjednik HNS-a pjevao "je.. se, je.. Splite" na krovu Dinamovog autobusa, da je direktor Dinamove omladinske škole ujedno i šef izbornika mlađih kategorija HNS-a. Da su izbornika instalirali Mamić i Šuker. Da je predsjednik disciplinske komisije HNS-a ujedno i predsjednik Lokomotive. Da je većina klubova u dugovima, da igrači ne dobivaju na vrijeme plaće, a moraju plaćati doprinose državi.

Nije potrebno dugo istraživati da bi se složio popis zbivanja, ljudi, afera i problema zbog kojih je domaći nogomet u stanju u kakvom je. Ne, nije loš kako se nekad prezentira, prvenstveno zbog mladića i trenera koji rade, treniraju i igraju, ali dok god Šuker, Vrbanović, Mamić ili netko četvrti govori o ljubičicama i tratinčicama, onda ih ne možemo shvaćati kao ljude koji žele dobro nogometu i koji imaju sposobnost rješavanja problema.

Platini govori o tim problemima, i rješava ih. Pokazao je to i u HNK. Bio je sjajan nogometaš, trostruki dobitnik Zlatne lopte i jedan od na najvećih desetki svih vremena, no ako nastavi putem kojim je krenuo - za nogomet će i značajniji trag ostaviti kao dužnosnik iako su dužnosnici a priori negativno prihvaćeni.

Sjajnih nogometaša je bilo dovoljno. Dužnosnika kojima je istinski stalo do dobrobiti nogometa, a ne velikih klubova, sponzora i drugih moćnih igrača te vlastitih interesa - puno manje.

Čemu, nažalost, i mi možemo posvjedočiti.