Svijet gdje je Josip Valčić bolji od Ivana Balića

Hrvatska je reagirala i poslala jasnu poruku izborniku i HRS-u da otpisivanje Ivana Balića nije ok.

Možda su razlozi pogrešni. Dojma sam kako u Hrvatskoj previše ljudi rukomet gleda samo na velikim natjecanjima, pa i danas o Baliću govore kao da se radi o istom igraču kao 2003. godine.

Brzo starimo, jer ćemo za 50-ak dana obilježiti 10 punih godina od SP-a u Portugalu gdje je Balićeva generacija zlatom pokrenula najuspješniji period hrvatskog reprezentativnog rukometa. 10 godina.

Prije 10 godina, Ivo Sanader bio je "spasitelj Hrvatske", Otto Barić izbornik nogometne reprezentacije, Pavel Nedved najbolji nogometaš svijeta, a Dino Rađa prekidao je dominaciju Cibone u prvenstvima Hrvatske. Drugim riječima, 2003. je bila stvarno davno.

U međuvremenu, Ivano Balić osvojio je rukometni svijet, na sve moguće načine. Rezultatski, kao svjetski prvak i olimpijski pobjednik. Pojedinačno, kao dobitnik svih mogućih individualnih nagrada, i stručnih i navijačkih izbora. Igrački, kao rukometaš kakvog svijet nije vidio, čarobnjak, Mozart, kako god želite. Na kraju krajeva i ljudski, kao jedan od onih frajera koji su prirodno cool i kada se to ne trude biti. Duhovit, iskren, svojeglav, ćudljiv, neopterećen.

U 12 godina na Sportnetu, niti o jednom hrvatskom sportašu nisam napisao toliko oda i hvalospjeva, niti približno. Ne znam je li najbolji rukometaš ikada jer ima onih koji su na klupskom i reprezentativnom planu ostvarili i puno više od njega, što treba respektirati, ali mislim da genijalnijeg rukometaša nije bilo. Možda nije rukometni Jordan ili Russell, ali je rukometni Magic Johnson. Netko zbog koga bih kolumni dao naslov "Čovjek koji je izmislio rukomet".

No, vrijeme čini svoje. Ivano Balić 2012. nije Ivano Balić iz 2003. ili 2007. Ivano Balić je danas 145. strijelac ASOBAL lige. Od 197 igrača s postignutim golom. Da, Balić je nekad mogao biti igrač utakmice i s jednim postignutim pogotkom, no apsolutno je bio i strijelac. Danas više ne može biti ni jedno ni drugo, ne u kontinuitetu, nema više tu fizičku moć. Balić danas igra na mozak, još uvijek može bljesnuti briljantnim prodorom ili asistencijom, i kvalitetne suigrače može dovoditi u prave pozicije, jer za to ima urođeni dar.

Kroz protekle 3-4 godine, na prirodan je način - i u vrlo vještoj izvedbi izbornika Červara i Goluže - ključeve hrvatske reprezentacije preuzeo Domagoj Duvnjak. Igre u Londonu pokazale su da je to danas Duvnjakova momčad, da je Balić postao joker, a iako Duvnjak ni izbliza ne osvaja naciju svojim potezima kao što je nekada činio Balić, rezultatski je Hrvatska i dalje tu, pri vrhu, s dvije uzastopne medalje. Ne postoji nikakav razlog zašto bismo bilo koju medalju uzeli zdravo za gotovo, a tek vrijeme može pokazati kako će se, rezultatski gledano, ta "Duvnjakova era" nositi s Balićevom. Nemojmo zaboraviti da je i Balićeva imala neuspjeha u važnim utakmicama, ali i da je imala dva zlata - što je sjaj koji nismo osjetili od Atene 2004. godine.

I baš zbog toga što je taj teoretski najteži dio nužne smjene generacija odrađen dobro, uvelike i zahvaljujući vrlo korektnom i kvalitetnom odnosu Balića prema Duvnjaku (i obrnuto) koji su se od početka dobro snašli u ulozi učitelja i učenika, za što je Balić zaslužio više kredita nego što ga je dobio, prava je šteta što je ovaj potez isključivanja Balića iz reprezentacije odrađen ovako jadno, aljkavo, bez trunke poštovanja prema onome što Balić predstavlja u hrvatskom i svjetskom rukometu.

Nije se javio na telefon?

Stvarno?

Mrzim demagogiju, ali ako nikako drugačije, Goluža je trebao pješke otići u Madrid razgovarati s Ivanom. I zajedno su morali pronaći rješenje koje bi bilo korektnije, shvatljivije, adekvatnije.

Nije u pravom ritmu? Želi se isprobati Drago Vuković? Vrijeme je za pomlađivanje?

Objašnjenja koja ni pas s maslom ne bi pojeo.

Balić zaslužuje, u najmanju ruku, iskrenost, a ne ovakve gluposti. Zaslužuje to i rukometna javnost.

Goluža je izbornik, što će reći da ima pravo na izbor. Ako je njegovo mišljenje da mu Balić ne treba, koliko god to bilo teško prihvatiti, on na to ima pravo jer iako upitno, nije izvan zdrave pameti.

Goluža može osjećati da mu Balić igrački više nije toliko važan, a da mu svojim ponašanjem može rušiti autoritet ili atmosferu u svlačionici. Balić se na posljednjim natjecanjima znao distancirati od ostalih, znao je u pitanje dovoditi izbornikove odluke, znao je svađati se, znao se duriti s ručnikom preko glave, daleko od ostalih. Možda se neki drugi trener, s više samopouzdanja i iskustva može lakše nositi s igračem takve karizme (i ega), ali ako Goluža misli da mu na vagi Balić više odnosi nego što donosi - to se može prihvatiti 2012. Ne bi se moglo 2004. ili 2008., ali danas može. Možda se nećemo složiti s Golužom, ali to ulazi u domenu onog neslaganja koje se izborniku može tolerirati jer za rezultat on odgovara.

Goluža neće preživjeti loš rezultat u Španjolskoj, bez obzira na podršku u Savezu, i u njegovom je interesu da Hrvatska tamo bude dobra. Ako iz nekog razloga misli da će to lakše postići bez Balića - to je njegovo pravo. Na kraju krajeva, više bih cijenio takav hrabar i odlučan rez jer Goluži je valjda sasvim jasno da se sada, nakon odbacivanja Balića, ne smije vratiti iz Španjolske bez medalje, nego alibi potez da zove Balića iako ga ne želi, ali se boji reakcije javnosti.

No, Balić nije bilo tko.

Ne bi se trebao vući znak jednakosti između svih koji su se na ovaj ili onaj način oprostili od reprezentacije. Ti "oproštaji" gotovo uvijek su teški, rijetki su sportaši koji su sami znali u pravom trenutku reći "odlazim", poput Zvonimira Bobana. U nekom trenutku aktualni izbornik mora smoći snage reći "vrijeme je za mlade", i na idućem popisu, na početku nekog novog ciklusa, predstaviti poneko novo ime i zahvaliti se nekim starim imenima, kao što je recimo Slaven Bilić učinio 2006. godine. Ne može svatko imati oproštajnu utakmicu, a taj trenutak "pomlađivanja" brojnim će igračima teško pasti. I razgovor s izbornikom na tu temu neće uvijek teći u pozitivnom tonu, "ok, slažem se, vrijeme je za mlađe, dajem vam punu podršku, ako će trebati kakav savjet i pomoć - tu sam". To je realnost gotovo svakog sportaša, treba znati stati kada je kraj...

No, Balić nije ni Nikša Kaleb ni Davor Dominiković ni Vedran Zrnić ni Denis Špoljarić.

Balić je Balić. Ivano Balić!!!

Petar Metličić i Mirza Džomba zaslužili su oproštajnu utakmicu u organizaciji HRS-a. Štoviše, Metličić je zaslužio i neko bolje objašnjenje zašto je prekrižen ako je lako argumentirati da je i u posljednje tri godine on najbolji hrvatski desni vanjski.

A Balić je zaslužio da se neka buduća rukometna dvorana nazove njegovim imenom, a ne da se nepozivanje opravdava nekakvim poluistinama i izmotavanjima.

"Nije mi se javio" je objašnjenje zašto prijatelja niste pozvali u kino, a ne zašto iz reprezentacije otpisujete najboljeg rukometaša kojeg smo ikada imali.

Goluža bi zadobio više respekta da je bio iskreniji po pitanju otpisivanja Balića. No, ni to ne bi bilo dovoljno. On je morao razgovarati s Balićem i pronaći ispravan način.

Jedan bez drugoga nikada ne bi osvojili svjetsko zlato. Balićev doprinos portugalskom zlatu znamo, ali ni Golužin nije zanemariv. Kaže Balić nakon Portugala:

"Keta je odigrao strašnu utakmicu, svaka čast. On nas je i držao i da nije bilo njega, bili bi bez zlatne medalje."

Tužno je što danas dva igračka pobjednika nisu mogla pronaći zajednički jezik. S Ivanom se ne može razgovarati preko medija, Goluža je to morao učiniti oči u oči. Objasniti mu svoju viziju, objasniti mu što želi od njega na terenu i u svlačionici, razgovarati o tomu što je realno očekivanje od njegove uloge u reprezentacije, što mu eventualno smeta. I na isto je pravo imao Ivano, jer on nije samo jedan od igrača. Njegova prava moraju biti malo drugačija. Goluža je mogao, vjerojatno i trebao pronaći ulogu za Balića i u Španjolskoj, jer nitko zdrave pameti ne može reći da Balić i danas ne može biti od pomoći, igrački gledano. Ne kao nositelj igre, ali kao prevaga.

I u Londonu je Balić znao potegnuti u važnim trenucima. I u Londonu bi možda OI drugačije završile da je Balić više igrao u onoj jednoj utakmici koju je Hrvatska izgubila. Francuzi su stroj, no Balićevu genijalnost nikada nisu do kraja mogli zatomiti.

Ako ste protivnik Hrvatske, prilično sam siguran da radije s druge strane vidite Gojuna, Bičanića, Vukovića, Stepančića, Špelića ili Mandalinića nego Ivana Balića.

Neka digne ruku onaj tko bi u zadnjih 10 minuta važne utakmice radije vidio na terenu Josipa Valčića nego Ivana Balića, taman da Balić skače na jednoj nozi... jedna ruka.. još netko? Baš nitko? Slavko, slobodno spustite ruku.

Budimo realni, to nije rukometna odluka na temelju usporedbe Balića i nekih drugih pozvanih igrača - od nekih je bolji i zavezanih očiju. Ako je rukometna odluka, onda je donesena na temelju Balićevog odnosa s Golužom i svega što to veže za sobom u svlačionici. I taj dio se može prihvatiti jer je svlačionica važan dio svakog ekipnog sporta, a izbornik odgovara i za tu svlačionicu i za rezultat. Balić više nije takav igrač da bi bio apsolutno nedodirljiv.

No, teško je vjerovati i u to da je Balić odjednom nekakva negativna pojava u svlačionici kada je kroz cijelu reprezentativnu karijeru bio izvor svega pozitivnog - dobre atmosfere, humora, snažnog momčadskog duha, pobjedničkog mentaliteta.

Morao se pronaći bolji način. Balić je još mogao pomoći. Duvnjak je još mogao štošta naučiti. Mladi igrači "na kojima svijet ostaje" još bi jedno natjecanje prošli s igračem koji je sve prošao, i to u "njegovoj" Španjolskoj gdje bi bio dodatno motiviran pokazati što još može. S Ivanom se, vjerujem mogao postići dogovor - ovo će biti tvoje zadnje veliko natjecanje, znaš da je vrijeme za mlađe, sam ćeš to i reći i otići "po svojim uvjetima". Jedna od njegovih najvećih odlika je, uostalom, što je uvijek gurao mlade, davao im podršku, prenosio im znanje. I onda ćeš otići uz oproštaj kakav zaslužuje najveći hrvatski rukometaš. Možda i uz zlato u Španjolskoj.

A ne da taj "oproštaj" bude na nekakvoj običnoj konferenciji za medije.

Nemoguće mi je vjerovati da se razgovorom nije moglo doći do scenarija koji bi svima bio puno prihvatljiviji. I Baliću i Goluži i reprezentaciji i navijačima. Ovako su baš svi na gubitku, neovisno što donijela budućnost.

Možda donese zlato bez Balića u Španjolskoj. Možda donese 10. mjesto, Golužin odlazak i Balićev povratak. No, niti jedan scenarij neće potvrditi da je ovo bio pravi način za prekid veze hrvatske rukometne reprezentacije s njenim najvažnijim igračem u povijesti.

Na sramotu rukometnog saveza i njenog izbornika.