Hrvatski klubovi Euroligi više nisu ni zanimljivi, ni potrebni. I za to su sami krivi...

- Cedevita se ugura na Final Four ABA lige, odigra dvije sjajne utakmice na završnom turniru, osvoji naslov pobjednika ABA lige i direktan plasman u Euroligu. Po propozicijama natjecanja - time i automatsko mjesto u ABA ligi naredne sezone, bez obzira na plasman u prvenstvu.

- Split s nekoliko pobjeda u nizu skoči u gornji dio ljestvice i kao drugi najbolji hrvatski klub u ABA ligi zaradi pozivnicu za nastup u Eurokupu.

- Zadar s nekoliko poraza u nizu padne na samo dno ljestvice, izgubi u pretposljednjem kolu na gostovanju kod Szolnokija i izgubi pravo nastupa u ABA ligi u narednoj sezoni.

- u Ligi za prvaka Zadar proigra, uđe u doigravanje s prvog mjesta i pred krcatim Višnjikom sruši Cedevitu u polufinalu, Cibonu u finalu i osvoji naslov prvaka Hrvatske.

- u silno izjednačenoj Ligi za prvaka Jusupov Zagreb odigra sjajno i završi kao drugi, Cibona treća, oba ispred četvrtoplasirane Cedevite. U polufinalu doigravanja Cibona pobijedi Zagreb i plasira se u finale sa Zadrom.

- Cedevita zbog fokusa na završnicu ABA lige i već osiguranog mjesta za narednu sezonu izgubi neke nepredviđene utakmice na startu Lige za prvaka i u doigravanje za prvaka Hrvatske uđe s četvrtog mjesta. Nemotivirana u polufinalu doigravanja izgubi od Zadra.

- Splitu se dogode dvije ozljede na kritičnim pozicijama u momčadi i u ludoj završnici Ligu za prvaka završe na šestom mjestu. Peto mjesto na koš-razliku osvoji Jolly.

Epilog za sezonu 2013/14?

Iako je ispala u polufinalu prvenstvenog doigravanja i završila iza oba preostala zagrebačka kluba, Cedevita igra Euroligu i ima automatsko mjesto u ABA ligi.

Istovremeno - ni jedan od finalista prvenstva Hrvatske u narednoj sezoni neće igrati ABA ligu. Prvak Zadar zato jer je bio zadnji u prethodnoj sezoni, finalist Cibona zato što je treći po rangu zagrebački klub - iako je Ligu za prvaka završila ispred Cedevite, a Zagreb izbacila u polufinalu doigravanja. Naime, iza prvaka Hrvatske koji je to postao pobjedom u finalu doigravanja poredak se određuje prema plasmanu u Ligi za prvaka, gdje je Zagreb bio ispred Cibone.

Petoplasirani Jolly nema adekvatnu dvoranu za igranje ABA lige, pa će za svoje domaćinstvo u ABA ligi prijaviti najbližu i najjeftiniju prikladnu dvoranu - onu KK Splita. Split će na temelju plasmana u ABA ligi imati pravo igranja u Eurokupu, ali ne i u ABA ligi - iako će se u njegovoj dvorani na Gripama ABA liga igrati. Zagreb predloži Ciboni da mu posudi Darija Šarića, kako ovaj uoči izlaska na NBA Draft ne bi igrao samo u Bedekovčini, Križevcima i Dardi.

Zgodno, zar ne?

Puno se ovih dana priča o sustavu natjecanja po kojemu bi hrvatska košarka nakon "sto godina" mogla ostati bez predstavnika u Euroligi. Zanimljivo - mnogima je tek danas sinulo da bi se to uistinu moglo dogoditi. Tek sad kad Cedevita više ne ulijeva optimizam da će "obraniti hrvatsku čast u regiji i hrvatsko mjesto u Euroligi", a Cibona jest među četiri, ali četiri donja, počele su se paliti "lampice za uzbunu". Split i Zadar ionako već duže vrijeme nisu u "tom filmu", a kako sad stvari stoje - uskoro bi se na "život bez Eurolige" mogao navikavati i Zagreb.

Što, međutim, ako to i nije toliko loša vijest?

Osim što će dirnuti u taštinu onih koji smatraju kako "nema nikih problema" i koji još žive u vremenima kad je hrvatska košarka uistinu nešto i predstavljala u europskoj (barem što se klubova tiče) - što bi to sezona bez Eurolige ili nekoliko njih uistinu odnijeli hrvatskoj košarci?

U posljednje tri sezone tri hrvatska predstavnika (Cibona, Zagreb, Cedevita) u Euroligi su pobijedila u četiri od 30 utakmica koje su odigrali. Pritom su potrošili oko desetak milijuna eura, angažirali dvoznamenkast broj igrača od kojih se većine više ni ne sjećamo, igrali pred prilično praznim tribinama i pritom hrvatskoj košarci ostavili - ajde, nabrojite vi sami koliko pravih, novih igrača? Novih vrijednosti? Novih šampiona? Imenom i prezimenom?

Zovite me zaostalim, nerazumnim, blesavim ili kako god hoćete - ali ne razumijem i ne želim prihvatiti da 20 godina nakon što smo dobili ono što smo željeli, svoju državu, svoju ligu, svoju neovisnost, svoju mogućnost da sami odlučujemo o svojoj sudbini - mi opet imamo ono od čega smo pobjegli. Neku tuđu ligu, neke tuđe interese, neke tuđe vladare. Umjesto interesa hrvatskih klubova, hrvatskih igrača, hrvatske košarke - danas se u Hrvatskoj prvenstveno vodi briga o interesima regionalne lige i "društva odabranih". To jest - onih koji mogu platiti.

I nemojte me, molim vas, krivo shvatiti. Ne žalim ni jedan naš klub koji zbog toga grca u problemima. Ne topi mi se srce kad bilo koji od naših klubova vrišti kako ga se krade. Hrvatski klubovi imaju paranoju od srpskih, srpski od hrvatskih, svi zajedno od slovenskih, svi nešto gunđaju, prosvjeduju, prozivaju sve oko sebe kad dođe njihov red za "platiti rundu". A u međuvremenu dok piju na tuđi račun, šute i gledaju kroz prozor. Nije njihov problem dok račun ne dođe za njihov stol.

Ove ćemo godine mi u Hrvatskoj možda izgubiti Euroligu, pa što? Izgubili smo već i sve ostalo, zašto bismo plakali za Euroligom? Puno je veći problem što hrvatski klubovi iz godine u godinu ne samo da nisu spremni i sposobni za Euroligu, nego sve manje i za ABA ligu.

Pogledajmo s kakvim momčadima ove sezone igraju naši ABA ligaši i kakve rezultate ostvaruju? Koliko je novih, mladih igrača ove sezone iskočilo na scenu u četiri naša ABA ligaša i pokazalo da će naredne sezone moći biti nositelji? Osim ponekoga u Splitu i Šarića kojeg valjda ni naš košarkaški sustav ne može upropastiti - jesu li to momčadi koje imaju "glavu i rep" ili će već narednog ljeta gotovo svi opet kretati od nule? Osim možda Splita, ali pitanje je što će biti i s njima ako kojim slučaje ne izbore ABA ligu.

ABA je, koliko se sjećam, trebala biti razvojna liga. Koga su to naši klubovi zadnjih godina razvili? Ne postavljam pitanje čelnicima lige, nego čelnicima naših klubova koji su tu ligu osnovali/odabrali. Uvijek se vrte neke isprike, te moramo izboriti ABA ligu, te moramo izboriti ostanak u ABA ligi, te moramo odigrati Euroligu, te moramo ući u Euroligu - uvijek se nešto izmisli da bi se objasnilo zašto se dovode "žeton-pojačanja" treće ili četvrte klase, dok se baš ni za jednog našeg mladog igrača ne može pronaći mjesto. Čak ni za one koji se iz ljeta u ljeto vraćaju kući s omladinskim medaljama oko vrata.

Čak ni u toj "razvojoj" ABA ligi mi ne možemo nikoga razviti, o Euroligi da ni ne pričamo. Čak ni kad Cibona ima najbolje što se u Hrvatskoj može kupiti, kad Zagreb ima najbolje mlade igrače u Europi ili kad Cedevita ima najbolje hrvatske juniore - svima ti mladići služe za ukras ili za mahanje ručnikom dok njihove "iskusne kolege sa svih strana svijeta" potpisuju europske poraze.

I što će nam onda Euroliga? Da gladimo svoj ego i glumimo kako smo si važni? Da se lažemo kako vrijedimo i kako smo i dalje košarkaška sila? I kako su omjeri 0-10 ili 1-24 samo slučajnost i nesreća?

Onog trenutka kad Cibona bude spremna momčad graditi oko Šarića, sutra oko Arapovića, prekosutra oko Mazalina i bez Wareova, Smusheva i sličnih alibi-dodataka, kad Cedevita bude znala što s Babićem, Rogićem, Mustapićem ili Nurkićem, kad Zadar bude vjerovao Baturu i Prostranu, umjesto Kusi i Allenu, kad Split ne bude jedini klub koji u prijelaznom roku želi dovesti isključivo mlade hrvatske igrače i nuditi im šansu da igraju - e onda ćemo imati razloga plakati za Euroligom.

Kad naši klubovi budu više vremena provodili radeći sa svojim mladim igračima, umjesto gledajući DVD-ove s američkih ljetnih liga i kampova - onda ćemo toj Euroligi i košarci općenito nešto moći i ponuditi. Onda ćemo pokazati da tu Euroligu i zaslužujemo i tu istu Euroligu natjerati da nas zove natrag. Ne samo na NIJT turnire, nego i u ozbiljna natjecanja.

Kad se već toliko zgražamo nad crnom sudbinom gubitka mjesta u Euroligi, vrijeme je napokon otvoreno i jasno reći - hrvatski klubovi, nažalost, više ne pripadaju u Euroligu. Ne zato što nas je iz nje netko "izgurao", ne zato što ULEB favorizira veća tržišta i bogatije klubove, nego zato što smo sami izgubili viziju onoga što trebamo raditi i kakve klubove stvarati da bismo Euroligi bili zanimljivi. I potrebni.

Danas više nismo ni jedno ni drugo. Ni potrebni, ni zanimljivi. I za to smo sami krivi. Sami smo odabrali svoj put, svoje prioritete, svoje košarkaške planove i vizije.

Kolo sreće se okreće. Kako su se naši klubovi lako odrekli domaćih liga i natjecanja, tako su se elitna europska natjecanja i lige lako odrekla njih.

Ajmo pogađati tko će za čime prvi zaplakati?