Razmaženost i jal s jedne, svjetski uspjeh i patriotizam s druge strane

Bravo.

Prva ili dvanaesta s velikih natjecanja, nije važno za kontekst ove reprezentacije. Njima je u točno ovakvom sastavu prva. Niti jedna još medalja nije osvojena zahvaljujući nekoj prethodnoj, za svaku od tih dvanaest trebalo je odraditi vrhunske pripreme, trebalo je pobijediti odlične protivnike koji također igraju rukomet na vrhunskoj razini, koji su se također pripremali i također sa svojim ambicijama došli na ta velika natjecanja.

Hrvatska se, možda, ne može veseliti 12. medalji kao prvoj i to je normalno.

No, tu 12. medalju jednako je teško osvojiti, ona je za svakoga od tih igrača jedan od najvećih uspjeha u karijeri i ona, na kraju krajeva, jednako vrijedi. To je ključno. I koliko smo cijenili prvu broncu iz Portugala 1994., toliko bismo trebali cijeniti i ovu.

Došli su u Španjolskoj po medalju i jedan Karabatić i jedna velika Njemačka i jedan Palmarsson i jedna velika Poljska i jedan Zorman i jedna velika Rusija i jedan Nagy. I veliki igrači, i velike rukometne nacije i danas sjajne rukometne reprezentacije.

Osvojili su je Hrvati, sa Španjolcima i Dancima. Hrvati treći puta zaredom, jedini koji se time mogu pohvaliti. I mi smo nezadovoljni jer je moglo/trebalo biti zlato?

Nije. Ovoga puta Danci su bili bolji i zasluženo su slavili. Hrvatska nije pretplaćena na zlatnu medalju, niti ima pojedinačnu klasu koja bi joj garantirala finale iz natjecanja u natjecanje. Apsolutno spada u svjetski vrh po svom rosteru, no nije briljantna od pozicije do pozicije. U taj vrh spadaju i drugi, pa ne uspijevaju imati kontinuitet poput Hrvatske, što također treba cijeniti.

Prirodno je težiti zlatu. Pogotovo ako znaš da si blizu, ako znaš da možeš igrati s tim reprezentacijama od kojih gubiš polufinala ili finala, ako znaš da si dobivao one koji se na kraju kite zlatom. U tomu nema ništa loše, kao ni traženju rješenja za iduća natjecanja.

No, budimo iskreni da je bilo i pljuvanja i kritiziranja koje nije konstruktivno. Kada osvojite tri bronce zaredom, to je znak da svi igrači i stručni stožer vrijede, a ne da neki valjaju, a neki ništa ne valjaju. Kada možete razmontirati Francusku onako kako je Hrvatska to učinila, to je znak da imate i igračku i trenersku kvalitetu osvojiti bilo koje natjecanje. I stoga, rukometna kvaliteta nije upitna.

Upitna je strategija fizičko-psihičke pripreme. To je ono gdje Hrvatska "padne" iz turnira u turnir. U Srbiji je to bio pritisak utakmice u Beogradu. U Londonu je to bio kompleks Francuza. U Barceloni je to bilo emotivno i i fizičko pražnjenje nakon pobjede protiv Francuske. Uvijek je razlog neki iz glave, a ne rukometni.

Hrvatska rukometna reprezentacija previše razmišlja, a još više živi pod dojmom hrvatskih medija.

Tako Igor Vori nakon Slovenije govori kako je medalja osvojena "iako prije natjecanja nitko nije vjerovao u njih", a Goluža kako je "cilj ostvaren osminom finala" (nadam se da je mislio barem na pobjedu u osmini finala), što je pogrešno i od jednog i od drugog. Prije ovog SP-a pisao sam kako Hrvatska ima igračku kvalitetu jurišati na zlato, a pozitivna reakcija čitatelja sugerira da se tim slagao veliki dio puka. Kako onda "nitko ne vjeruje u njih"?

No, to "nitko ne vjeruje u njih" dolazi od njih samih kada postavljaju ciljeve poput Golužine "osmine finala". Zašto time umanjuju svoju vrijednost? Hrvatska ima momčad koja može osvojiti zlatnu medalju. Ako se to postavi kao cilj, to ne znači da je neuspjeh osvojiti broncu, pa i ispasti u četvrtfinalu ako je to od bolje i u tom trenutku raspoloženije reprezentacije - to samo znači da vjerujete u svoju kvalitetu i da imate kvalitativnu podlogu za to. Hrvatska ima podlogu, ali kao da sama u to ne vjeruje dok ne shvati tijekom natjecanja "hej, pa mi smo dobri, vidi kako smo dobili Francuze!".

I onda "poletimo". Odjednom smo fantastični, cijela zemlja ih slavi, Dance smo već razbili u Londonu, oni su sad mačji kašalj nakon Francuske, Wilbek nas hvali što znači da nas se boji, organizirajmo odmah chartere za finale i slavlje. I nakon što Hansen presiječe dvije lopte, to samopouzdanje ispuhne se poput balona, a onda je teško vratiti onu potrebnu razinu koncentracije, tenzije, vjere i agresivnosti kakva je potrebna za dobiti jednu vrhunsku Dansku.

Stav "nitko ne vjeruje u nas" snažna je motivacijska metoda, i Hrvati ga posebno u sportu znaju dobro primjenjivati, no rukometaši ga često koriste i na krivi način. Za početak, svaku utakmicu shvaćaju previše ozbiljno ("povijesni ogledi"), troše se fizički i mentalno i kada to ne trebaju, a susreti kao što je onaj protiv Francuske dovode onda do velikog psihičkog i fizičkog pražnjenja. Kako smo nekada znali gubiti utakmice za broncu nakon takvih pražnjenja u polufinalima, tako smo sada izgubili od Danaca. Svaka utakmica previše se analizira, lako nastaje euforija (primjera radi, Duvnjak je "preko noći" postao najbolji rukometaš svijeta), svemu se daje preveliko značenje, kao primjerice "karakteru i obrazu" protiv Španjolske, iako je to u kontekstu ovoga natjecanja bila prilično nevažna utakmica svima na svijetu osim nama. Odnosno, njeno jedino sportsko značenje bio je lakši ždrijeb za poraženog, a mi smo shvatili tu utakmicu kao ispit karaktera i poštenja. Doziranje snage i potrošnje fizičke, ali još češće mentalne energije i koncentracije odlika je velikih šampiona, a Hrvatska se prelagano zapali i onda u najvažnijim utakmicama izgori.

Hrvatska, naravno, ima dosta prostora za napredak u rukometnom smislu. To se više odnosi na napadački dio igre gdje treba dodatna rješenja u postavljenom napadu, posebno za igru prema krilima i prema crti što nije funkcioniralo sjajno na ovom Prvenstvu. Niti jedna momčad ne briljira u postavljenom napadu, jer i drugi na kraju krajeva igraju obranu i skautiraju svoje protivnike, no može se "ukrasti koja nota iz tuđih kajdanki" za utakmice gdje kontra zapne. Dvoboj sa Slovenijom zorno je pokazao da ova Hrvatska lakoćom lomi protivnike koji joj dopuste tranziciju, pa su tako Slovenci utakmicu izgubili u samo 10 minuta dekoncentrirane igre početkom nastavka.

No, svaka konstruktivna kritika, bilo vezana za sveukupnu strategiju i spomenuto fizičko-psihičko planiranje turnira, bilo vezana za pojedinačne i kolektivne prostore za poboljšanja, mora početi i završiti s pohvalom za osvojenu broncu.

Sve ostalo je spin. Niti jednoga trenutka se ne smije zaboraviti da je potrebno puno odricanja i kvalitete za takav uspjeh, i da bi svatko od nas bio prezadovoljan i super ponosan na svoje dijete, svog supružnika ili prijatelja, na svoju tvrtku ili školu, kada bi u bilo čemu - matematici, izvozu šarafa ili rukometu - bio ili bila treća na svijetu. To nije floskula nego stvarnost, to nije nešto što možemo svesti na "10 zemalja igra rukomet, ova momčad treba biti i bolja od uvijek treće".

U puno zemalja se igra rukomet, samo su neke bolje od drugih. U svim tim zemljama ima puno rukometaša koji ne uspiju. Od onog malog broja koji uspije, još ih je puno manje koji postanu reprezentativci. A od onih koji postanu reprezentativci, malo je onih koji osvoje svjetsku medalju. Zbog svakog treninga na koji su otišli kada se drugima ne bi dalo, zbog svakog trbušnjaka koji su napravili kada bi drugi stali, zbog vremena koje su uložili da bi postali dio treće najbolje momčadi svijeta, Marić, Duvnjak, Lacković, Stepančić, Kopljar, Vori, Gojun, Ninčević, Horvat, Vuković, Ivić, Šprem, Bičanić, Mandalinić, Alilović, Štrlek, Čupić, Musa i Ninčević zaslužuju pljesak.

Možda netko ne cijeni rukometne uspjehe u tolikoj mjeri da bi sada "skidao kapu", jer ima i puno "matematičara koji su riješili još jedan zadatak kada se drugima nije dalo, a danas nemaju posla"; slažem se, možemo govoriti o pretjeranom značaju sporta u današnjem društvu. No, ovaj uspjeh ne smije se obezvrjeđivati u sportskom smislu, samo zato što je "12. medalja s velikih natjecanja". Nekima od ovih igrača je prva, a u sportu nema garancija - možda je i posljednja. Ali i najtrofejnijima među njima, svjetska bronca imat će važno mjesto u ormaru - jer je to veliki uspjeh.

Zato mi je žao što se nekim mainstream kolumnistima daje značajan prostor kako bi ismijavali rukometaše zbog značaja poruke Ante Gotovine uoči ogleda s Francuskom.

Što je to nego hrvatski jal? Tim rukometašima 10 godina nismo mogli niti jednom prigovoriti da nisu dali sve od sebe, oni su izgarali za sebe, za momčad, ali i za taj hrvatski dres. I zato su na Trgu mogli skupiti 50.000 ljudi. Ima li nešto loše u tomu što ih je dodatno motivirao SMS čovjeka koji je također i u ratu i u miru pokazao veliko srce za Hrvatsku, i koji također ima snagu okupiti gomilu ljudi u svoje ime? Imaju li neki kompleks što za njih to ne vrijedi? Što takvih ljudi u politici i javnom životu nemamo?

Smeta li nekome, i zašto, što u Hrvatskoj još uvijek ima ljudi koji svojom pojavom, karizmom ili svojim riječima nekoga actually mogu i dirnuti, potaknuti, motivirati? Zašto nekome smeta što aktualni izbornik, kao i njegov prethodnik, govori o domovini, o Hrvatskoj, o tomu kako im je drago što mogu razveseliti svoj narod i što svoje uspjehe posvećuju tom istom narodu?

Smeta li takvima i ruka na srcu tijekom himne? Smeta li im što se tim rukometašima nikada ne može prigovoriti da nisu ostavili srce na terenu? Smeta li im devet medalja u 10 godina? Smeta li im, jednostavno, što je "ljubav prema domovini" kod rukometaša nešto što se vidi, očituje i pokazuje važnim motivom u ostvarivanju uspjeha? Kod naših puno više nego kod drugih reprezentacija. Je li to neki problem?

Nije li apsolutno logično i jasno da je sportašima koji na takav način doživljavaju svoj nastup u dresu reprezentacije poseban motiv ohrabrujuća poruka Ante Gotovine? Kako je to odjednom "patriotizam" postao motiv vrijedan ismijavanja?

Goluža ima pravo reći da je to bio poseban motiv. I reprezentativci apsolutno imaju pravo u tome pronaći poseban motiv. Problem nisu oni već oni koji su od toga napravili spektakularnu priču, a još veći oni koji su u tomu našli predmet za sprdanje.

Zbog razmaženosti i jala, danas su tema najvećih medija Gotovinin SMS i je li igrač xy u nekom trenutku protiv Danske trebao pucati gore lijevo umjesto dolje desno. Od drveća ne vidimo šumu. U kojoj je rukometna reprezentacija, predstavljajući Hrvatsku i kvalitetom i srcem na način da možemo biti ponosni, treća na svijetu, što će uvijek biti uspjeh, taman ga ponovili 20 puta zaredom.