Kako biti potpuno sretan s broncom, kad znaš da vrijediš za zlato?

Uzdahnuo sam, košarkaške rane potjerao iz glave i vratio se rukometu i rukometašima. I svim ću se silama potruditi da dva dana koja sam uložio kako bih dvije stranice papirnatih natuknica pretočio u smislenu priču o onome o čemu ionako svatko od vas već ima svoje definirano mišljenje - zbijem u desetak minuta vaše pažnje koju mi poklanjate.

Hrvatska je jedina rukometna reprezentacija koja ima medalje sa sva tri velika natjecanja u proteklih godinu dana. Europsko prvenstvo, Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo. Tri medalje, tri bronce, tri postolja, dvadeset pobjeda, jedan remi i četiri poraza.

Samo je Hrvatska u posljednjih godinu dana pobjeđivala aktualnog europskog prvaka Francusku (u Srbiji), aktualnog europskog prvaka Dansku (u Londonu), aktualnog svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika Francusku (u Španjolskoj). Samo je Hrvatska na upravo završenom Svjetskom prvenstvu pobijedila aktualnog svjetskog prvaka Španjolsku.

I za sve to zaradila - tri brončane medalje.

Puno ili malo - svatko od nas ima svoje mišljenje. Nije mi namjera uvjeravati vas da je bilo koje od njih isključivo i jedino ispravno. Jer nije. Posljednju godinu hrvatske rukometne reprezentacije jednostavno nije moguće gledati samo u jednoj i isključivoj dimenziji. I kad biste me pitali da li kod mene danas prevladava osjećaj zadovoljstva zbog svega onoga što piše u drugom i trećem paragrafu ispred ovoga ili osjećaj nepotpunosti i neke praznine zbog prvog paragrafa iznad ovoga - ne znam što bih vam rekao.

Upravo zbog toga sam ponedjeljak proveo vrteći brojeve svih svojih rukometnih "aduta" i gnjavio ih da mi iz dubine svoje duše izbace svoj najiskreniji dojam o onome što su gledali stručnijim i preciznijim očma od mojih. I opet nisam dobio ništa precizno ili jednodimanzionalno.

Do trenutka dok nisam shvatio kako u toj klackalici osjećaja zapravo i leži jedini točan i precizan odgovor na pitanja koja sam i sam sebi postavljao. I koje si, očito, postavlja jako puno rukometnih navijača zadnjih godina.

Iz natjecanja u natjecanje čini mi se da moji komentari (dobrih) rezultata rukometne reprezentacije izgledaju kao kopija jedan drugog. Stalno pokušavam sebe i sve oko sebe uvjeriti u ono što doista mislim - da sjaj medalje nije toliko bitan i da Hrvatska mora biti sretna s ovim što ima i ne tražiti "kruha pored pogače". I to doista mislim i klanjam se Domagoju Duvnjaku, Mirku Aliloviću i Slavku Goluži, kao što sam se klanjao i Ivanu Baliću, Peri Metličiću i Linu Červaru. Na onome što su u Hrvatsku donijeli. A to je jako puno srebara i bronci, uz dva veličanstvena zlata još tamo s početka "naše ere".

Međutim, ako ćemo zatvarati glave u samozadovoljstvu i stalno pričati o tome kako smo mala zemlja i kako više ne smijemo tražiti, ako ćemo odbijati žestoku i opsežnu stručnu analizu činjenice da najlošije utakmice na natjecanjima igramo u polufinalima (Slovenija 2004., Švicarska 2006., Peking 2008., Srbija 2012., London 2012., Španjolska 2013.) ili finalima (Tunis 2005., Norveška 2008., Hrvatska 2009., Austrija 2010.), onda ćemo i ubuduće imati sve veći jaz između finog osjećaja da smo jaki i da možemo pobijediti svakoga i trulog dojma kako usprkos tome često oni od kojih smo dokazano bolji na kraju završe ispred nas.

Ovdje odmah u korijenu moram sasjeći širenje dojma kako smo protiv Španjolaca "morali završiti drugačije". Ne želim i nikada neću prihvatiti ideju da je moralno i prihvatiljivo svjesno izgubiti neku utakmicu bez obzira na razlog koji se iza toga krije. Možda sam nepraktičan, možda sam nerazuman, rugajte se slobodno mojoj naivnosti - ali ne želim prihvatiti da je dopustivo rastezati sportska i moralna pravila u ovisnosti u kojem se dresu odigravaju.

To što ih Španjolci i neke druge "sportske sile" često rastežu i "štimaju" kako njima odgovara ili što Šveđani i Danci ne vide ništa nemoralno u tome da namjeste nogometnu utakmicu kako njima odgovara, da ne idem dalje s primjerima - nije razlog za tumačenje kako je to "normalno i moralno". Prozivati, čak i izrugivati se poštenju i časnom pristupu hrvatskih rukometaša koji nisu htjeli varati, bez obzira na koji način to bilo, nije nešto što mi je baš shvatljivo u vremenima kad moral, čast i poštenje nisu baš na vrhu prioriteta "novog svjetskog poretka".

Moral na stranu - nije mi jasno zašto se tako žučljivo tumači i implicira kako bismo sigurno uzeli zlato da smo bili tako praktični i pustili Španjolce na Francuze i Dance, a sebi uzeli "lakši put". Tko to garantira? Tko ima tu čarobnu kuglu koja mu je otkrila da bi "nemoralna i praktična Hrvatska" bolje prošla od "moralne i karakterne Hrvatske"?

Pustimo moral, vratimo se rukometu. Uoči SP-a malo je onih koji su bili optimistični. Samo dva tjedna kasnije - opet smo veliki, moćni, već prijetimo Dancima u njihovoj kući narednog siječnja, a u Riju smo si već objesili zlato oko vrata. Lijepo je znati da smo u Španjolskoj svijetu pokazali novu generaciju klinaca, da jedan Mandalinić ima muda zabiti ključan gol potiv Francuza, da jedan Stepančić izgleda kao sigurna oklada za desnog vanjskog svjetske klase, da je Šprem najavio da bi mogao biti još bolji od brata, a Ivić kandidirati za mjesto među reprezentativnim vratnicama još 10-15 godina.

Međutim - smije li se zapitati zašto mi baš uvijek i svugdje kronično zbog neke fantazije o budućnosti žrtvujemo sadašnjost? Mi na Svjetskom prvenstvu 2013. pričamo o Olimpijskim igrama 2016. Lijepo se napajati iz bunara optimizma i držati kako je "budućnost naša", no bojim se da ćemo i do tog Rija još nekoliko puta "redefinirati" svoje planove, pa onda nakon još jednog tijesnog, ali teškog poraza pričati kako "nismo uzeli zlato, ali imamo momčad za 2020.".

Zašto mi bar jednom ne bismo na neko veliko natjecanje otišli u najboljem mogućem sastavu kojeg možemo sklopiti? Zašto ne razmišljamo o prvoj sljedećoj utakmici, o 60 sljedećih minuta koje nas čekaju, a ne o onome što će biti za dvije, tri ili pet godina? Lijepo je bilo gledati Mandalinića, Stepančića, Šprema, Ivića s broncom na vratu, zaista jest. Ali zar bi bilo ružno da smo u Španjolskoj imali ili Balića ili Metličića ili Špoljarića ili Šegu ili Sulića ili još nekog od onih koji i danas igraju na visokoj klupskoj razini, a koja se, usput budi rečeno, ne zove RK Zagreb? Da pomognu, ne da nose. Da samom svojom pojavom tjeraju strah u kosti svima koji nam stanu nasuprot.

Nema garancije - naravno da nema - da bismo tada bili išta bolji i uspješniji. Međutim - ta dosljednost u nepoštovanju igračkih veličina i karijera u našoj rukometnoj reprezentaciji jedan je od onih komadića slagalice zbog kojih nakon svakog velikog rukometnog natjecanja ostaje otvoreno pitanje "jesmo li mogli bolje?

Ivano Balić tu je samo posljednji u nizu, nikako iznimka na kojoj u ovoj situaciji želim inzistirati. Ne radi se o tome da bi itko trebao biti pretplaćen na mjesto u reprezentaciji, niti bi Červar, Goluža ili bilo tko na njihovom mjestu morao za njih imati zauvijek rezervirano mjesto dokle god mogu stajati na nogama.

Radi se samo i isključivo o - odnosu. O načinu. O poštovanju. Braća Gille oprostila su se od francuske reprezentacije s olimpijskim zlatom i pljeskom čitave nacije. Alberto Entrerrios oprostio se od Španjolske na rukama svojih suigrača. Daouda Karaboue je daleko od najvažnijeg igrača Francuske pa je svejedno poveden na SP u Španjolsku kako bi se prikladno oprostio od bogate reprezentativne karijere Omeyerove pričuve. Mislite da Onesta umjesto njega nije mogao povesti nekog klinca da dodaje osvježenje Omeyeru, tu i tamo pokuša obraniti neki sedmerac i pričati kako je to "ulog u veliku budućnost"?

A kod nas? Sjetite se kako je završila reprezentativna karijera Pere Metličića, Denisa Špoljarića, Davora Dominikovića, Mirze Džombe - da ni ne idemo dalje ili niže. Kod nas se najbolji svjetski rukometaš u povijesti ne zove jer se "nema njegov broj", a on se potom kriomice sastaje s reprezentativcima nakon utakmica dok mu (su)igrači posvećuju pogotke kad izbornik ne čuje.

Što mogu sutra očekivati Vori, Duvnjak, Alilović, Čupić kad malo uspore ili im padne postotak šuta? Zahvalnicu? Ili bešćutnu nogu u debelo meso?

Rukomet je bez ikakve dvojbe perjanica hrvatskog momčadskog sporta. Toliko medalja i takav kontinuitet na velikim natjecanjima nema ni jedna druga naša sportska selekcija. Možda ću pretjerati, ali za mene je Hrvatska za rukomet ono što je Brazil za nogomet, a SAD za košarku. U odnosu, ljepoti, inovacijama, lakoći s kojom hrvatski igrači igraju. Ne morate vjerovati meni, vjerujte uglednim svjetskim rukometnim stručnjacima koji nemaju razloga lagati. Ili pretjerivati.

Takav status, međutim, nosi privilegije, ali i obveze. Zato u sportu postoje sportaši i postoje - šampioni. Naši rukometaši su definitivno - šampioni.

A od šampiona se uvijek očekuje više nego od "običnog" sportaša. Od šampiona se uvijek očekuje najviše. Nepravedno? Možda. Ali zato šampion nije svatko.

Od Michaela Jordana su se očekivale drugačije stvari nego od Luca Longleya. Od Blanke Vlašić se očekuju drugačije stvari nego od neke cure koja se vrti između sedmog i desetog mjesta. Od Messija se uvijek očekuje da zabije. Da dominira. Od braće Kličko se uvijek očekuje da pobijede. Da uzmu zlato.

Tako se i od hrvatskih rukometaša očekuje više nego od, rane moje otvorite se - košarkaša. Čija bi bronca spadala u onaj vječni kliše "zlatnog sjaja". Rukometna bronca, međutim, nije zlatnog sjaja. Nego brončanog.

"Medalja je medalja, ali iskreno - dosta mi je više bronci. Želim zlato." Kazao je to brutalno iskreni Drago Vuković. Kazali su to po povratku sa Svjetskog prvenstva i neki njegovi suigrači, na ovaj ili onaj način.

Kako onda od naših rukometaša nakon svih silnih medalja i uspjeha koji su nam poklonili smijemo očekivati išta manje? Kako od šampiona tražiti da budu nešto što nisu? Da se zadovolje onim što ih ne zadovoljava?

Kako biti potpuno sretan s broncom, kad znaš da vrijediš za zlato?