Slatke brige danas, teške odluke sutra

Bez obzira što možemo samo sanjati infrastrukturu Njemačke, Italije, Engleske ili Španjolske, bez obzira što se naši klubovi niti po jednom objektivnom kriteriju ne mogu nositi s uvjetima koje imaju klubovi iz brojnih nogometno snažnih zemalja, bez obzira što su hrvatski treneri gotovo nezapaženi u jakim europskim ligama, bez obzira na financijsko stanje klubova, bez obzira na sve objektivne teškoće koje ima HNS kao i još više onih za koje je sam kriv, bez obzira što nam je liga europski beznačajna, a prvak samo epizodist u Ligi prvaka, Hrvatska je, nekako, nogometna velesila.

Već dvadeset godina. I s dobrim izgledima da to bude barem još deset.

Nije velesila iz reda onih naj-naj-najboljih - ne može se u ovih 20 godina rezultatima uspoređivati sa Španjolskom, Njemačkom, Italijom, Francuskom, Nizozemskom, Brazilom i još je koplje ispod Portugala, Argentine i Engleske. No, nogomet nije vaterpolo niti je rukomet - u nogometu je jedan Brazil danas 18. momčad svijeta. I iako Fifina ljestvica ima niz mana, ona kao i ostale slične ljestvice daju dobar kontekst za ovakve analize.

Uzimajući u obzir sve spomenute nogometne okolnosti kao i one osnovne geografske - veličinu zemlje i njeno stanovništvo - hrvatski boravak u svjetskom Topu 10 fantastičan je i uglavnom teško objektivno objašnjiv doseg. Među 20 najboljih na svijetu, samo Urugvaj (16.) ima manje stanovnika od Hrvatske, a velika većina ostalih ima ne širu već neusporedivo širu bazu. Uzimajući u obzir koliko je nogomet globalan sport, zar ne mislite da je nekom Kinezu, Amerikancu, Brazilcu, Japancu ili Čileancu teško razumjeti, posebno jer Hrvatska od Šukera nema globalnu nogometnu ikonu - kako su ti Hrvati stalno tako dobri? Kako je baš mala Hrvatska, od svih zemalja na svijetu, dvadeset godina prva ispod reda onih najvećih nogometnih nacija? Jer, Hrvatska nije tako visoko zbog jednog rezultata već zbog kontinuiteta dobrih rezultata. I uz sve objektivne teškoće koje proizlaze iz gospodarskog i demografskog okruženja u kojem je Hrvatska te subjektivne teškoće za koje smo sami odgovorni (odnosno ljudi u nogometu), zaista fasciniraju rezultati hrvatske nogometne reprezentacije.

Tema kolumne zapravo je nastala iz jedne nenamjerne pogreške koju smo napravili u ponedjeljak u kockastom kutku u kojem obuhvaćamo učinak naših nogometaša diljem Europe tijekom proteklog tjedna. Taj tekst je zamišljen kao analiza učinka reprezentativaca i užih kandidata za reprezentaciju, no kako se taj krug posljednjih mjeseci širio, tako je i naša lista igrača bila sve duža.

I čitatelji su dobro primijetili kako nam je promaknuo Srđan Lakić koji je zabio dva pogotka u Bundesligi. Lakić se kroz lošu polusezonu sam maknuo s popisa, i naravno, pogreška je što ga nismo spomenuli, no to nije poanta. Poanta je da su na tom popisu bez Lakića bila - 43 nogometaša. A to je, uz par izuzetaka, uži popis kandidata za reprezentaciju.

I kao što je i dvoboj protiv Južne Koreje pokazao, Igor Štimac ima pred sobom slatke brige koje si je, u dobroj mjeri, i sam priuštio hrabrim odabirom.

Iako je po mnogočemu njegova situacija drugačija od Bilićeve 2006., a različit je i njegov rad, postoji i jedna važna sličnost. Obojica su vjerovali da postoji prostor za mlade, da postoji jedna šira baza igrača od one koja je do tada korištena. Bilić je odlučno raskinuo s nekim zaslužnim igračima i dao važne uloge mladićima poput Eduarda, Modrića i Ćorluke što mu se isplatilo i odmah i dugoročno, kako njemu tako i hrvatskom nogometu.

Jedan od razloga zašto u drugom i trećem mandatu uglavnom nije uspio ponavljati igre iz prvog jest i što je djelomično izgubio tu hrabrost, bio je vrlo odan onima koji su ga zadužili. Iako je i dalje bilo mjesta i za nove igrače, Bilić je vrlo dosljedno vjerovao skupini igrača koju je poznavao.

Štimac je uzdrmao taj uljuljkani brod povukavši niz poteza koji nisu u startu svima sjeli, s guranjem u vatru Radoševića u Bruxellesu i pozivanjem u javnosti nepopularnog Sammira u reprezentaciji kao najvidljivijim potezima. Itekako je riskirao, posebno s njima dvojicom, i po pitanju atmosfere u svlačionici i po pitanju rezultata i po pitanju odnosa s publikom i medijima, no na kraju je itekako profitirao. Pomazio ga je u startu i rezultat, no protiv Makedonije, Walesa i Južne Koreje njegova Hrvatska izgledala je odlično.

Brzo, svježe, direktno, novo, drugačije.

I iako nije (samo) njegova zasluga već i klubova koji su ih "proizveli", ali ponajviše samih igrača, Štimac "odjednom" na raspolaganju ima izuzetno širok i kvalitetan kadar. Želite iskusne? Imamo ih. Želite one u najboljim godinama? Imamo ih. Želite mlade i nadobudne? Imamo ih.

Štoviše, možemo složiti i tri momčadi po takvom principu:

Iskusni (30+): Pletikosa - Srna, Šimunić, Knežević, Pranjić - Vukojević (29), Dujmović, Kranjčar (28) - Olić, Klasnić, Petrić.

Najbolje godine (24-30):: Subašić - Vida (23), Schildenfeld, Ćorluka, Strinić - Modrić, Sammir, Rakitić - Eduardo, Mandžukić, Jelavić.

Mladi (do 24): Kelava (24) - Lovren, Maloča, Runje, Vrsaljko - Kovačić, Radošević, Badelj, Perišić (24) - Livaja, Vukušić.

Zar nije ovo fascinantno? Zar ne bi svaka od njih mogla igrati važnu ulogu u kvalifikacijama? Možda ne bi osvojila skupinu, ali bila bi konkurentna. S time da su to tri momčadi bez Budana, Iličevića, Ademija, Blaževića, Andrijaševića, Kalinića, Bartulovića, Krešića, Pamića ili spomenutog Lakića, a sa svakim od njih bi se također moglo u reprezentativnu bitku i većina njih i jest u užem/širem krugu Štimčevih kandidata.

Dok smo fokusirani na predstojeće kvalifikacijske bitke, pred našim očima stvara se četvrta generacija reprezentacije. Ona prva, brončana, uvelike je nastala u Jugoslaviji i još uvijek je i najuspješnija i najbolja koju smo imali. Takvu koncentraciju vrhunske kvalitete nismo imali poslije 1998.

Ona druga bila je malo kritična, "smiksana" sa svih strana i iz različitih izvora - od igrača rođenih u inozemstvu preko preostalih brončanih do onih poniklih u Prvoj HNL. Uglavnom lišena one kreativne kvalitete svojih prethodnika, i ta se reprezentacija uspješno plasirala na sva velika natjecanja, i iako na njima nije polučila dobre rezultate - zadržala je Hrvatsku blizu svjetskog vrha.

Treća generacija debitirala je prijateljskom pobjedom protiv Italije, Slaven Bilić prezentirao je Hrvatsku s Modrićem, Eduardom i Ćorlukom, Hrvatsku s četvoricom u zadnjoj liniji i Hrvatsku koja je uskoro ušla u Top 10 iz kojeg nije izlazila usprkos jednom kvalifikacijskom kiksu. Jedno europsko četvrtfinale i vrlo dobar nastup na prošlogodišnjem Euru, kao i pobjede protiv reprezentacija poput Engleske ili Njemačke, svjedoče da se radi o kvalitetnijoj momčadi nego u razdoblju 2000.-2006. Tomu u prilog ide i činjenica da su hrvatski nogometaši ponovno postali traženi u klubovima iz gornjeg europskog doma, kruna čega je bio transfer Luke Modrića u madridski Real. No, bili su i Olić i Pranjić u Bayernu, Eduardo u Arsenalu, Ćorluka i Kranjčar u Tottenhamu, Petrić u HSV-u itd.

Iako igrači iz te generacije još uvijek igraju ključne uloge u današnjoj reprezentaciji, već se vide obrisi budućnosti. I nikada do sada u svojoj relativno kratkoj povijesti hrvatska reprezentacija nije imala tako vedru, pa možemo reći i relativno sigurnu budućnost. Nismo znali što će biti nakon brončanih. Nismo znali ni što će biti nakon 2006., iako iz današnje perspektive to mnogima izgleda neshvatljivo - ali tada je zaista izgledalo mračno.

Garancija budućih rezultata nema, ali danas znamo što imamo nakon Šimunića, Pletikose, Olića, pa ako hoćete i Srne iako kapetan izgleda kao da još niz godina može igrati na vrhunskom nivou.

Hrvatska ima 23-godišnjeg Lovrena u Lyonu i na ciljniku i većih europskih klubova. Ima 26-godišnjeg Mandžukića u Bayernu kao prvog strijelca Bundeslige (Mandžo nije tako mlad, ali tek je na Euru postao važan kotačić A selekcije). Ima 24-godišnjeg Rakitića kao nezamjenjivog veznjaka Seville. Ima 23-godišnjeg Badelja koji je već u prvoj polusezoni u Bundesligi zaslužio pohvale kao ponajbolji zadnji vezni u ligi. Ima 18-godišnjeg Kovačića kojeg je milanski Inter upravo platio 13-15 milijuna eura. Ima 18-godišnjeg Radoševića kojeg su prepoznali u drugoplasiranoj momčadi Serie A. Ima 23-godišnjeg Vidu za kojeg je brdo novca iskrcao Dynamo Kijev. Ima 21-godišnjeg Vrsaljka kojeg godinama traže veliki europski klubovi. Ima 24-godišnjeg Perišića koji ima iskustvo sjajne Borussije i sada standardno mjesto u Wolfsburgu. Ima Vukušića, Livaju, Andrijaševića, Ademija, Iličevića, Maloču, Runju.

Svi nabrojani nisu samo neki talenti - imamo još puno i takvih. To su gotovo redom već igrači s dosta međunarodnog iskustva, igrači koji su se izborili za svoje mjesto pod suncem u jakim ligama i jakim klubovima, a oni mlađi među njima su igrači koje su ti isti jaki klubovi ili već kupili ili imaju na radaru.

Nikada Hrvatska nije bila tako spremna za budućnost. A u korist svim tim mladićima ide što je dobar dio hrvatske sadašnjosti, od Modrića preko Ćorluke do Mandžukića, tek ušao u svoje najbolje godine.

Oni kao temelji i nositelji, Joe, Pletikosa i Srna kao prekaljeni lideri i niz tih mladića kao nova energija - ovo je izvrsno izbalansirana Hrvatska.

Zadovoljstvo aktualnim stanjem nipošto ne garantira plasmane na velika natjecanja u budućnosti. Hoće li Hrvatska ostati u topu 10 ovisi o tomu hoće li razvoj tih mladića opravdati današnja očekivanja i hoće li on uspjeti zadržati kontinuitet kakav je Hrvatska do sada imala. Isto tako, hoće li ta mlada generacija eventualno ponoviti uspjehe Šukera i društva uvelike ovisi i o tomu hoće li netko od njih postati svjetska klasa jer na najvišoj razini takvi rade razliku. Po potencijalu tomu je najbliži Mateo Kovačić, no ni u njegovom slučaju nema garancije da će zaista postati novi hrvatski "Zvonimir Boban", odnosno istinska desetka, nezamjenjivi igrač jednog velikog kluba kao što je Inter.

Jer, da ne bismo pretjerali u hvalospjevima, treba reći da nitko od spomenutih mladih igrača ne samo da nije Leo Messi već nije ni u širem krugu onih koji kandidiraju za pojedinačne nagrade. Nisu to nositelji igre velikih klubova (govorimo samo o ovom mlađem kadru), barem ne još. Za sada su "samo" vrlo dobri nogometaši koji obogaćuju konkurenciju u reprezentaciji, a ne igrači koji će je sigurno jednog dana odvesti u četvrtfinale SP-a. Kada i ako postanu ono što su bili Boban u Milanu, Šuker u Realu ili Bokšić u Juventusu, onda možemo od njih očekivati uspjehe al pari toj generaciji.

Danas ovaj širok izbor igrača predstavlja slatke brige izborniku Štimcu, no i slatke brige ipak su - brige. Ako Kovačić bude redovito i dobro igrao u Interu, Štimac ga neće moći ignorirati. Ako Radošević bude redovito i dobro igrao u Napoliju, Štimac ga neće moći ignorirati. Drugim riječima, ako će mlađi igrači igrati bolje u boljim klubovima nego određeni "seniori", doći će trenutak kada izbornik tako i treba prelomiti. U konkretnim primjerima, Vukojević i Kranjčar daleko su od starih igrača, no nema sumnje da im Radošević i Kovačić pušu za vratom - i ako se izbore za poziciju u Interu i Napoliju, što jasno nije ničim zagarantirano, Štimac će morati birati između reprezentativnog statusa tih starijih igrača i klupske vrijednosti mlađih. Što nisu uvijek lake odluke. Spomenuti kvartet samo je dio primjera odabran zbog mladosti Kovačića i Radoševića, no na vrata prve momčadi kucaju i Badelj i Vida i Lovren i Perišić, a većina "cilja" mjesto nekog reprezentativno iskusnijeg igrača.

No, o svakoj od tih konkretnih kadrovskih bitaka treba razmišljati kada za to dođe vrijeme. Ozljede, forma, klupski status, sve to može utjecati na odluke, pa nema smisla danas razgovarati o tomu treba li igrati Kovačić ili Kranjčar.

Za Hrvatsku je puno važnije što takav izbor uopće ima. To svjedoči o dobrom radu u često osporavanim klubovima, o dobrom radu često osporavanih trenera, ali definitivno i tom toliko spominjanom talentu hrvatskih nogometaša.

Ono što je hrvatsku reprezentaciju učinilo tako kvalitetnom i tako standardnom u vrhu svjetskog nogometa nije samo kvaliteta već i stav, pristup i samopouzdanje s kojim je igrala. Hrvatska je započela svoj put sa snažnim patriotskim nabojem jer se znalo što ti kvadratići znače hrvatskoj naciji u devedesetim godinama, a iako on kasnije mogao biti istovjetan tom iz ratnih uvjeta, ostao je značajan dio atmosfere u svlačionici.

Na Kovačićima i Radoševićima iduće generacije hrvatskih nogometaša je da zadrže taj kult reprezentacije, da ona i njima predstavlja ono što predstavlja Šimuniću, Srni i Pletikosi koji su s takvim ponosom odigrali 100. utakmicu za reprezentaciju. Dvadeset godina uspjeha i ravnopravne borbe s bilo kojom reprezentacijom na svijetu daje posebno samopouzdanje svakom tko obuče hrvatski dres, i prvi zadatak svake generacije hrvatske reprezentacije upravo je zadržati taj kontinuitet i olakšati posao idućoj.

Treća je definitivno pripremila takav teren četvrtoj, a zajedno će pokušati doći do Brazila i tamo ostvariti zapažen rezultat.

Svi znamo tko je iduća prepreka na tom putu do Brazila. I zgodno je uoči Srbije imati ovakve slatke brige - za teške odluke bit će još dosta vremena.