Vulkanski pozdrav pameti

Slijedom navedenog, kada je bacio pogled na miješanu nogometnu platu kojom nas je engleski nogomet darivao proteklog vikenda, potpisnik ovih redaka nije se nasmiješio, niti je veselo poskočio i petom jedne dotrajale cipele dotaknuo drugu. Usprkos poslastici u obliku dva velika derbija, vječni je cinik iz iskustva znao da će zle sile dati sve od sebe da nogomet potjeraju u drugi plan. Usput će mu dati materijala za uobičajeni sarkastičan osvrt srijedom, a puku podariti ono što doista i čeka dok trpi tu dozlaboga dosadnu igru loptom.

"Ja sam čekao prije početka utakmice. Bio sam spreman na rukovanje i čekao sam, imam toliko kulture. Čekao sam, bio sam kulturan jer znam da mnogo ljudi gleda i znam što trebam napraviti. Za sve ostalo morate pitati njega", podijelio je Rafa Benitez sa znatiželjnim novinarima prve i najsvježije dojmove iz sjajne utakmice u kojoj je njegovoj momčadi na Old Traffordu pošlo za rukom ono što mnogima nije: stigla je dva pogotka zaostatka i za nožni palac Davida de Gee ispustila pobjedu.

Pitate li se tko je "on" i na koga to "privremeni i nipošto stalni trener prve momčadi" Chelseaja preusmjerava novinarska pera, ime mu je Alex Ferguson. Menadžer Manchester Uniteda svome je gostu i suparniku na početku i kraju utakmice uskratio pozdrav koji korijene navodno vuče još iz petoga stoljeća prije nove ere, a kojim su vlasnici dlanova jedan drugome dokazivali da dolaze u miru i ne nose oružje.

Dok dvojimo bi li Ferguson na Beniteza radije zapucao Glockom ili Magnumom, možemo s popriličnom sigurnošću zaključiti da davni izumitelji stiska ruke vjerojatno nisu ni slutili da će pozdrav kojim su sklapali poslove i mijenjali dvije ovce za četiri vreće žita jednog dana u hrvatskom pravosuđu imati i analnu inačicu, a u engleskom se nogometu dičiti većom važnosti od samoga nogometa, tog nužnog zla koje popunjava prostor između dvije mnogo zabavnije priče koje s njime nemaju mnogo veze.

"Ako prođete Manchester United, u polufinalu vas čeka Manchester City, kako to komentirate", drznuo se netko novinara usred priče o rukovanju okrznuti i sportsku temu. Sirotom mladiću, vjerojatno friškom i još uvijek neiskvarenom proizvodu fakultetskog obrazovanja, uvjerenom kako je novinarstvo još uvijek častan posao prenošenja točne, relevantne i provjerene informacije, brzo je prisjeo taj nezreli pokušaj skretanja s jedine bitne teme. Uz posprdni smiješak prekaljenih i starijih kolega koji su na zaslonima svojih prijenosnih računala već natipkali naslov "Fergie odbio dati ruku Rafi u remiju na Old Traffordu", stvari su vrlo brzo vraćene na svoje mjesto.

"Vratimo se mi na rukovanje, gospodine Benitez", prebacio je u "rikverc" već sljedeći novinar kojemu je dodijeljeno pravo glasa, pa pokušao iz neizmjerno izdašne teme iscijediti još koju kap soka, na što je reagirao predstavnik za medije koji se mogao zakleti da je između dva eskivirana rukovanja, jednog na početku i jednog na kraju, svjedočio i jednoj odličnoj nogometnoj utakmici.

"Dajte ljudi, vratimo se utakmici", podsjetio je za svaki slučaj prisutne u sali za pitanja i odgovore i dodijelio riječ sljedećem novinaru, koji je nimalo neočekivano posve ignorirao njegov vapaj. "Jeste li na kraju odbili jedan drugome pružiti ruku zbog toga što se niste rukovali ni na početku?", stiglo je pitanje iz novinarske družine, uz neizbježni zvuk pucanja posljednje spone između nogometa i zdrave pameti.

Zašto na tome stati, pitao sam sebe kako to često činim u trenucima kada želim pametan odgovor. Zašto ne nastaviti s unakrsnim ispitivanjem i Chelseajeva privremenog i nipošto stalnog trenera prve momčadi upitati leži li možda izostanak rukovanja u kakvoj pogrešnoj taktičkoj zamisli u pripremi rituala?

"Gospodine Benitez", zamislio sam sebe kako na spomenutoj konferenciji za medije ustajem sa stolice uz frktaje nosovima zavidnih novinara u neposrednoj blizini. "Niste li pozicioniranjem preblizu aut linije, a predaleko od klupe za pričuve zapravo Alexu Fergusonu dali priliku da iskoristi prazan prostor i izbjegne pokušaj rukovanja?", upitao bih i ne bih čekao odgovor.

"Ne mislite li da bi boljim taktičkim rasporedom svojih pomoćnika i pričuvnih igrača na put Unitedova menadžera suzili dostupan mu prostor i usmjerili ga prema dijelu terena na kojemu bi bilo teško izbjeći vašu ispruženu ruku? Nije li ovdje riječ zapravo o vašem propustu i kada namjeravate dati ostavku?"

Što? Zvuči vam pretjerano? Jednako pretjerano kao i evolucija jednog u široj slici stvari i za samo natjecanje beznačajnog i kurtoaznog običaja u glavnu vijest, bez obzira radi li se o Wayneu Bridgeu i Johnu Terryju, Patriceu Evri i Luisu Suarezu ili Rafi Benitezu i Alexu Fergusonu?

Nekad je nogomet bio muška igra, umjesto stiska ruke podli je stisak za međunožje izbacivao protivnika iz stroja, a o samoj igri pisali su ljudi kojima je do nogometa stalo, za ljude koji su o nogometu željeli znati i čitati više. Danas ljudima koji zarađuju milijune ne damo na izbor hoće li nekome okrenuti leđa, dati mu visokih pet, razdvojiti prste u vulkanski pozdrav ili samo kimnuti glavom u njihovu smjeru, već njihove odluke po tom pitanju razvlačimo tamo gdje bismo trebali razgovarati o nogometu.

Dok čekamo povratak pameti na planet Zemlju, red je da čujemo i što je o svemu imao za reći glavni okrivljenik Alex Ferguson. "Nisam mogao vjerovati, jednostavno nisam mogao vjerovati. Sramota sam za ovaj klub i u njemu više ne bih smio niti ostati. Uz tako bogatu povijest koju ovaj klub ima i u takvoj svečanoj situaciji mogao sam uzrokovati bespotrebnu gužvu. Strašno sam razočaran, užasnu sam stvar napravio."

Molim? Nije to rekao? Ah, mea culpa, dragi čitatelju. Greškom sam, a zapravo potpuno namjerno iskoristio i parafrazirao djelić Fergusonova ne tako davna komentara kada je ritual rukovanja sa Patriceom Evrom izbjegao Luis Suarez.

Riječ, dvije i o nogometu

Ako ste od onih strpljivih, koji traže informaciju više i nije im se teško potruditi do nje doći – prepoznat ćete se tako što znate kliknuti i na vezane vijesti na Sportnetu – mogli ste u medijima saznati i rezultat utakmice, pa čak i ponešto zbivanja s travnjaka Old Trafforda, ali i Anfielda. Koliko god ste, međutim, bili uporni, vjerojatno niste mogli doći do pametnog i razumnog odgovora na pitanje zbog čega je dvjema najuzbudljivijim utakmicama tjedna dodijeljeno gotovo isto vrijeme početka.

Problema nema kada na malo moćnijem televizoru sliku možete razdijeliti na dva dijela, pa svakome od njih dodijeliti jedno oko i jednu polutku mozga, no obični je prosječni gledatelj bio osuđen na izbor jedne od dviju utakmica ili pak izbora nije ni imao, pa je u zagrljaju s ljepšom polovicom morao hiniti zanimanje za IN magazin.

Ako ste ipak bili te sreće da oči odmarate na zelenom terenu, s obzirom na zbivanja i krajnje ishode, teško ste mogli pogriješiti što god ste na kraju odlučili. United i Chelsea neodlučenim su ishodom zapravo ishodili novu utakmicu, čime su ponajviše razveselili potencijalnog im protivnika u polufinalu, aktualnog prvaka Manchester Cityja.

Dok u prvom poluvremenu utakmice na Old Traffordu zapravo nije bilo jasno koja je momčad samo nekoliko dana ranije igrala s madridskim Realom i doživjela poprilično razočaranje i pražnjenje baterija, u drugom poluvremenu postalo je potpuno jasno da je riječ o Manchester Unitedu. Dva brza pogotka iz prvoga dijela United je propustio kapitalizirati trećim, koji bi vrlo vjerojatno i odlučio dvoboj, a zatim je u nastavku spašavao živu glavu. Kako tvrde svjedoci iza gola, da kojim slučajem David de Gea nosi za broj manje kopačke, ispao bi United iz dva natjecanja u razmaku od par dana.

Nepošteno je, dakako, čitavu utakmicu svesti tek na obuću španjolskog vratara jer nekog je vraga s ishodom imao i gore spomenuti Benitez. Dok je pod hukom onog dijela tribina koji podržava Chelsea, ali ne i njegova privremenog i nipošto stalnog trenera prve momčadi, mijenjao Victora Mosesa i Franka Lamparda njihovim suigračima Johnom Obijem Mikelom i Edenom Hazardom, morao je slušati kako "ne zna što radi", čemu se veselo pridružio i ostatak stadiona.

Pokazalo se ipak da Benitez ponekad i zna što radi, čak i više od školovanih i licenciranih trenera s tribina, jer dvije su se zamjene pokazale ključnima za povratak u utakmicu, pa i mogući preokret, zbog čega mu valja progledati kroz prste i oprostiti što je ponesen razvojem događaja u igru euforično ubacio i Fernanda Torresa.

U isto vrijeme, u bivšem domu nekad ubojitog španjolskog napadača, a sada komada krame kojeg bi se klub rado riješio, snage su odmjerili Liverpool i Gareth Bale Albion. Gosti su na Anfield doputovali s nizom od 12 utakmica bez poraza i četiri pobjede iz zadnjih pet utakmica s Liverpoolom, što je bio jasan znak kako će u nedjelju izgubiti.

Bio je to dvoboj dvojice ako već ne najboljih igrača svijeta, jer sve su titule Fefe i Uefe ionako rezervirane za Primeru, tada sigurno raspoloženih da okruglim kožnim predmetima tresu protivničke mreže. Gareth Bale ne pamti kada je utakmicu završio bez pogotka, a Luis Suarez i prije je ovoga kola pregazio Robina van Persieja na vrhu ljestvice najboljih strijelaca Premiershipa.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, kaže poslovica. Dok je Liverpool s popriličnim uspjehom skuhao recept za Balea i limitirao ga tek na asistenciju, Suarez je činio ono što najbolje čini. Letio je terenom poput dosadne muhe koja kvari ljetno poslijepodne, zabijao, dijelio i primao udarce, svađao se sa sucem i suparnicima, pa čak i izborio jedanaesterac kojemu se malo što može prigovoriti.

Sveprisutan, dosadan, uporan i ubojit, ponovno je bio igrač utakmice i pogonsko gorivo momčadi s Anfielda koja je prvi put pod vodstvom Brendana Rodgersa upisala tri uzastopne pobjede. Da se bodovi zbrajaju samo od početka godine, Liverpool bi zauzimao treće mjesto na ljestvici, iza Uniteda i Tottenhama, pa mnogim navijačima Redsa već sada s usana bježi "sljedeće godine u ovo vrijeme…"

I nije to tako daleko od istine, no prije toga valja sezonu uspješno privesti kraju, sačuvati okosnicu momčadi i posvetiti se obnovi kadra, posebno u obrambenom dijelu gdje je Jamie Carragher u nedjelju upisao 500. prvenstveni nastup, ali i ponovio kako svoju odluku o svibanjskom odlasku u mirovinu neće promijeniti.

Hoće li u novom Liverpoolu biti mjesta za Stewarta Downinga, teško je u ovom trenutku procijeniti, no nekadašnji igrač Aston Ville ni kriv ni dužan se pobrinuo za jednu od zabavnijih priča uoči utakmice. Liverpoolov marketinški odjel nevješto je procijenio kako bi bilo dobro pučanstvo Twittera pozvati da postavlja pitanja na koja će Downing potom drage volje odgovarati.

U teoriji ideja nije loša, niti je Downing prvi igrač koji je nešto svoga vremena odvojio za druženje u virtualnom svijetu, no momci i djeve iz marketinga zaboravili su da je ovo planet Zemlja i da je već odavno otišao k vragu, te da zvijezda njihova chata i nije učinio mnogo kako bi opravdao cijenu od 20 milijuna funti. Internete, na tebi je red.

- Napustio si Aston Villu kako bi igrao Ligu prvaka. Kako stvari stoje po tom pitanju?

- Da si nogometaš, na kojoj bi poziciji želio igrati?

- Misliš li da si jednako loš kao i Jordan Henderson?

- Znaš li još kojeg igrača osim sebe koji nije ni ljevak ni dešnjak?

- Na kojem su stadionu Premier lige klupe najudobnije?

- Uhićen si zbog udaranja svoje djevojke, kakav je osjećaj napokon pogoditi metu?

Downingovo je roštiljanje trajalo satima, a gore spomenuta i mnoga druga duhovita pitanja na Twitteru vjerojatno još uvijek možete pronaći uz hashtag #askdowning. Uvijek dobro dođe malo zbijanja šale na tuđi račun, posebno kada taj račun nije moj, no lijepo je vidjeti i da Downinga takav razvoj događaja nije previše omeo.

Naime, upravo je on iskoristio jednu od pogrešaka Huga Llorisa i potrudio se svim silama promašiti gotovo prazna vrata, no lopta je prošla kroz noge Tottenhamova braniča i završila u mreži za 2:2. Downing je pogodak postigao i prava je šteta što nije bio dovoljno dovitljiv da internetu uzvrati udarac. Ispod dresa mogao je odjenuti ranije pripremljenu majicu, na kojoj bi lijepo vidljivim slovima bilo otisnuto: #askdowning.

Spasitelj Paolo

U sjeni dvaju derbija od kojih ste u većini slučajeva mogli gledati samo jedan odvijala se drama na drugom kraju ljestvice, tamo gdje menadžeri i igrači ne gledaju vijesti i ne čitaju novine kako im pogled greškom ne bi pao na poredak u Premier ligi. Do ovoga vikenda takvih je menadžera bilo najmanje pet, a sada ih je jedan manje jer bogati je vlasnik Readinga odlučio najuriti Briana McDermotta.

Prekipjelo čovjeku. Iako je nakon plasmana u Premiership na čitavu momčad koja bi se trebala hrvati s najboljima potrošio istu svotu koju je Aston Villa potrošila samo na Christiana Bentekea, nije mu jasno otkud izostanak rezultata. Progutao je i gubitak trinaest pogodaka prednosti u utakmici s Arsenalom, prešao je preko svih onih utakmica u kojima je momčad postigla dva ili tri, a potom primila više pogodaka, no preko domaćeg poraza od Aston Ville nije mogao prijeći.

Premda u pravilu prima pogotke u posljednjih deset minuta i trudi se, ako nikako drugačije onda autogolovima, pokvariti sve dobro što joj je dotad pošlo za rukom, Villa je s Madejskog odnijela sva tri boda. McDermottu su to posljednji bodovi koje je s Readingom izgubio, a jamačno će vam se svidjeti ime potencijalnog nasljednika.

Riječ je naime o Paolu di Caniju, koji se nedavno posvadio s vodstvom Swindona jer su mu se petljali u sastav momčadi. Zatim je provalio u klupske prostorije u gluho doba noći kako bi pokupio svoje stvari, iako je imao pristup i mogao je to učiniti nesmetano i usred dana, no tada se ne bi zvao Paolo di Canio.

Nakon što nam je gorka sudba iz Premier lige odvukla Iana Hollowayja i Phila Browna, bilo je i vrijeme da nam netko karizmom i dugačkim jezikom uljepša svakodnevicu i spasi nas Martina O'Neilla.

Spomenimo još da su Queens Park Rangersi prvi put od 1995. godine u najvišem razredu uspjeli spojiti dvije pobjede zaredom i usput se ugnijezditi i među najbolje pogotke tjedna, što sve objašnjava dolazak nove hladne fronte nad Europu, ali i budi nadu da će u posljednjih devet kola skupiti dovoljan broj bodova za opstanak.

Ne uspiju li u tome navodno im prijeti financijski kolaps, jer plaće koje su se obvezali plaćati precijenjenim igračima prevelik bi teret bile čak i onim klubovima koji 20-ak tisuća gledatelja s krcatog Loftus Roada prikupe na samo jednom sektoru tribina. Je li Harryju prezime Houdini, Potter ili tek obično Redknapp, kakvo poznaju i nerado ga se sjećaju u Southamptonu, ne znam vam reći. Da znam, do svibnja bih bio bogat čovjek.

Znam samo da je najsretniji čovjek proteklog tjedna bio Arsene Wenger. Francuz je dočekao tjedan bez kritike, tjedan bez pitanja o momčadi upitne kvalitete i bez poziva na odlazak s klupe, a sve zato što Arsenal nije niti izlazio na teren.

Sudačka nadoknada

Niti četiri puna sata nakon što ste počeli čitati kolumnu eto nas u sudačkoj nadoknadi, a njen ćemo prvi dio potrošiti na hvalospjeve Wiganu. Momčadi Roberta Martineza na Goodison Parku pošlo je za rukom ono što nije uspjelo nikome, a ako nekome i jest, Engleski pacijent za takav slučaj nije čuo.

U samo četiri minute uspjeli su Evertonu utrpati čak tri pogotka i plasirati se u polufinale FA kupa, što im je također pošlo za rukom prvi put u povijesti, ali ovaj put riječ je o provjerenom podatku. Rezime utakmice najbolje će opisati kratki video tijeka zbivanja.

Nije sramota izgubiti ravnotežu, reći će svatko tko je barem jednom u životu izgubio ravnotežu. Međutim, kada je izgubite na način kako je to uspjelo Ianu Harteu iz Readinga, teško je ne previti se po pola od smijeha, čak i ako ste Harteova rođena mati.

Osim što se rugamo gubitku ravnoteže, u sudačkoj nadoknadi relativno redovito rugamo se i autogolovima tjedna, a ovoga puta takvu su titulu zaslužila dva. Jedan pripada Nathanu Bakeru iz Aston Ville, dok ćemo drugoga pripisati Jonathanu de Guzmanu iz Swanseaja, premda o njemu nije mnogo znao niti mu se može na leđa svaliti krivnja.

Vratit ćemo se nakratko derbiju između Liverpoola i Tottenhama i već opisanoj karakteristici Luisa Suareza da bude dosadan, pili živce protivnicima te po potrebi prima ili zadaje udarce. U susretu sa Spursima posebno žučne rasprave vodio je s Moussom Dembeleom, a iz njihova turbulentnog odnosa valja izdvojiti dva trenutka.

Posebno humorističan je onaj tijekom utakmice, kada su prezentirali zavidnu vještinu podizanja ruke na suparnika uz istovremene pokušaje izbjegavanja dovoljno ozbiljnog kontakta koji bi suca natjerao da posegne za kartonima. Nešto slično isti je dvojac potom pokušao i po završetku utakmice, ali su na sveopće razočaranje razdvojeni na vrijeme.

Carlos Tevez i Roberto Mancini ne mogu bez sitnih razmirica čak niti u trenucima kada momčad razbija protivnika i bez problema prolazi u polufinale FA kupa. Tevez je u susretu s Barnsleyjem, kojeg je City s Etihada ispratio petardom, postigao tri pogotka i dodao im asistenciju, no po izlasku iz igre već po običaju razmijenio je nekoliko riječi s menadžerom i zaputio se prema svlačionici.

Već pogađate, nakon utakmice malo je koga zanimao ishod ili taj blesavi nogomet, valjalo je ući u dubinu Mancinijeva raskola s Tevezom, na što je Talijan tek odmahnuo rukom i kazao kako je Argentinca pitao je li ozlijeđen. Odgovara li slika Mancinijevom opisu događaja uz aut liniju, prosudite sami.

Mirno nije bilo ni na Old Traffordu, gdje je Rio Ferdinand iskoristio prigodu i iza leđa glavnoga suca opleo Fernanda Torresa po nogama, a potom sirotog Španjolca počeo navlačiti za ruke i pozivati da ustane, kao da se čovjek sam sapleo i pao.

Ferdinanda ovaj tjedan po svemu sudeći prati dobar horoskop, jer osim što će izbjeći kaznu za sarkastični pljesak i unošenje u lice turskom zločincu Cuneytu Cakiru, niti za ovaj potez neće dobiti "packe".

U oba je natjecanja ovoga vikenda postignuto nekoliko sjajnih pogodaka, pa ne bi bilo fer bilo kojega od njih tek tako ignorirati. Za ovu sam priliku zato iz dva natjecanja odlučio izvući ono najbolje i stopiti ih u jedan izbor najboljih pogodaka kojega ću zvati "Top 8 FA Premiership kupa, četvrtfinale 29. kola".

Zašto najboljih osam, a ne deset? Da se ne razvodni kvaliteta!

Za vas koji na spomen pregleda najboljih pogodaka niste napustili stranicu i krenuli u potragu za kvalitetnijim tekstovima, za kraj podsjetnik na istinsku legendu kolumne i čovjeka kojemu dugujem svoj sadašnji status i svjetsku slavu. Ne, ne govorim o sebi, ali sviđa mi se kako razmišljate.

Vjerni pratitelji kolumne od njezinih početaka sjetit će se o kome govorim i znat će da bez Frédérica Piquionnea, nekadašnjeg razarača iz redova Portsmoutha, Engleski pacijent danas ne bi vozio kromiranog Rolls Roycea s ugraviranim imenom britanske kraljice, niti bi nosio plemićku titulu i razbacivao se novcem.

Piquionne je europski kontinent nedavno zamijenio sjevernoameričkim, a branit će boje Portland Timbersa. U surovom se profesionalizmu rijetko može reći da je netko doista pronašao sebe, no kada drvo potpiše za Drva iz Portlanda, čudesnoj šumi ne nazire se kraj. Pozdrav do sljedećeg tjedna!