Čovjek koji je stvarao klub, a ne (samo) momčadi

Iako, trener je možda pogrešna riječ. Sir Alex Ferguson najbolji je manager modernog nogometa, jer upravo je management ono u čemu je bolji od svih drugih. Mourinho ima psihologiju, Guardiola viziju igre, Van Gaal savršen sustav, Talijani taktiku u malom prstu, a Ferguson - vještinu vođenja.

Vođenja utakmice, vođenja momčadi, vođenja kluba, vođenja sportske politike, pregovora, svlačionice, pritiska na suce ili protivnika.

Alex Ferguson poveo je Manchester United tamo gdje 1986. nitko nije mogao ni sanjati. Godinama je klub tražio nasljednika Sira Matta Busbyja, godinama je bio razočaranje i godinama je gledao u leđa ne samo Liverpoolu već i klubovima poput Nottingham Foresta koji nisu imali Unitedovu povijest.

26, skoro 27 godina kasnije, Manchester United je najveći svjetski klub. Dobro, to je možda presnažna formulacija - United nije ni blizu Reala po europskim trofejima, a u borbi za svjetsku popularnost uz Real i United svakako imaju što reći i Barcelona, pa Milan, Bayern ili Juventus također. Po prvi puta od 2004., United na Forbesovoj listi nije najvrjedniji nogometni klub, prestigao ga je Real. No, ako je takva konstatacija i diskutabilna, nedvojbeno je United u samom vrhu te priče.

I koliko god svi trofeji - a u Unitedu ih je skupio nevjerojatnih 38 - govorili o Fergusonu kao treneru, komercijalni uspjeh Manchester Uniteda indirektno će puno reći o njegovoj viziji. Kluba, a ne samo jedne momčadi.

I to je ono što ga razlikuje od svih drugih genijalnih trenera na listi najboljih.

Kada je prije nekoliko godina jedna agencija napravila istraživanje o najpopularnijim svjetskim klubovima, i kada je Manchester United bio prvi na toj ljestvici, komercijalni direktor Richard Arnold nije krio kolika je u tomu uloga Alexa Fergusona:

"Sir Alex je proteklih 25 godina radio fantastičan posao brinući se da imamo mladu, uzbudljivu, napadačku momčad. Uspješan proizvod izvan terena omogućuje uspješan proizvod na terenu. Momčadi se mijenjaju. Na početku nam je protivnik bio Liverpool, pa smo imali fazu Arsenala, pa Chelseaja, sada Manchester Cityja, no United je uvijek bio tu. Zbog toga vidite kako nama raste broj navijača i ostajemo najpopularnija momčad u najpopularnijem svjetskom sportu."

Početak već znaju i ptičice na grani, posebno one u Hrvatskoj koje svakog tjedna svjedoče otkazu nekom treneru kao rješenju svih gorućih problema nekog kluba.

Manchester United je 1986. godine doveo trenera koji je napravio malo čudo s Aberdeenom osvojivši tri naslova prvaka Škotske pored Celtica i Rangersa, pridodavši tomu čak i Kup pobjednika kupova. I čekao je Manchester United i čekao, i kada je već svima bilo dosta Alexa Fergusona, pričekali su još malo.

U svibnju 1990. je uz dosta muke osvojio FA kup i zadobio povjerenje navijača, a kada je u svoj mozaik doveo iErica Cantonu kao "kariku koja je nedostajala", započelo je nevjerojatno, neusporedivo i vjerujem nenadmašno razdoblje jednog trenera na klupi jednog kluba.

13 naslova prvaka Engleske omogućilo je Unitedu da prestigne Liverpool, što se početkom devedesetih činilo kao prezahtjevna misija čak i za Toma Cruisea. Pet FA kupova i četiri Liga kupa dodatno su potvrdili dominaciju na Otoku, a dvije Lige prvaka okrunile su europski kontinuitet Uniteda.

Ferguson će i sam priznati kako je United u njegovom razdoblju morao i više od ta dva naslova, no dva je puta u finalima naletio na povijesno dobru Barcelonu.

Kad sve zbrojite, dojam je impresivan. Ne postoji niti jedan drugi trener čiji bi odlazak iz nekog kluba natjerao cijeli nogometni svijet da na jedan dan - stane. Reagirali su svi, od Blattera do Platinija, od bivših igrača do bivših rivala. I svi do jednoga odali su veliko priznanje Sir Alexu, uglavnom spominjući tri riječi: "najveći", "svih" i "vremena". Tako je to kada postanete legenda za života, a najčešće se u sportu dogodi kada ostanete dugo vezani za jedan klub. Što je dobra poruka i svim igračima i svim trenerima.

U zbroju trofeja pronaći će se i pokoji trener koji je podjednak, ili barem blizu Alexa Fergusona.

U kontinuitetu i izgradnji momčadi? To je jedna sasvim druga priča.

Ferguson je, poslužimo se samo napadačkim linijama, naslove prvaka osvajao i s briljantnim Cantonom i sa sjajnim parom Yorke-Cole i sa zamjenama Sheringhamom i Solskjaerom i s ubojitim Van Nistelrooyom i s Cristianom Ronaldom i Rooneyjem i Berbatovom i Van Persijem.

Sjajni igrači. Potpuno drugačije ere. Isti trener. I isti Ryan Giggs.

Kada je Ferguson postao trener Uniteda, Leo Messi se još nije ni rodio, Michael Jordan tek je stigao u NBA, naši Čileanci još nisu ni otišli u Čile, a Zagrebom je vladao Dražen Petrović. Bilo je to davno. Zapravo, mnogi današnji navijači Manchester Uniteda nisu nikada ni gledali Manchester United bez Alexa Fergusona.

I nogomet je tada, 1986., bio potpuno drugačiji. Taktički, financijski, medijski, natjecateljski, kako god hoćete.

Kako je Ferguson opstao, kako se Ferguson prilagodio, kako je Ferguson mijenjao igrače i stil igre, a pritom nemilice pobjeđivao i čupao srca protivnicima u Engleskoj, to je i danas teško shvatiti i razumjeti. Jer nikome drugom, niti u jednoj ozbiljnoj ligi, nije pošlo za rukom bilo što slično.

Nije slučajno što svi koji ga poznaju koriste iste pridjeve kada ga opisuju.

Vizija. Kao ona koju je imao kada je doveo nepredvidivog Cantonu ili zločestog Keanea. Ili kao ona koju je imao kada je prepoznao trenutak da je na zalazu generacija koja je osvojila slavni treble i da je potrebno osvježiti tu momčad.

Hrabrost. Kao ona koju je imao kada se bio spreman riješiti zvijezde poput Davida Beckhama, jer barem u jednom klubu na svijetu trener je iznad svakog igrača. A o Fergusonu će dovoljno reći riječi tog istog Beckhama kojeg je Fergie u slavnom incidentu pogodio kopačkom u glavu:

"Istinska mi je čast što me vodio najveći nogometni trener i što sam imao takvu karijeru pod njegovom palicom. Bez njega nikad ne bih postigao ono što sam ostvario. On nije samo najveći i najbolji manager s kojim sam radio već je bio i očinska figura za mene od trenutka kada sam stigao u klub do trenutka kada sam otišao."

Odlučnost. I posvećenost. Dva termina koja je utkao u DNK Manchester Uniteda i svakog igrača koji je stigao na Old Trafford. Ako niste mogli pratiti taj ritam, tu vatru i nevjerojatnu ambiciju da iz sezone u sezonu Manchester United bude prvak Engleske pored svih, teoretski gladnijih rivala, niste dugo ostali u Kazalištu snova.

To su karakteristike koje su krasile njegove momčadi, sve do jedne. Zaostajali su za Newcastleom 12 bodova, postali su prvaci. Gubili su od Bayerna u produžetku finala Lige prvaka, popeli su se na krov Europe. Bez produžetaka.

Ferguson je imao jednu veliku vrlinu koja krasi sve vrhunske managere - znao je delegirati posao i znao se okružiti vrhunskim ljudima. Kako na rukovodećim mjestima u klubu, tako i u stručnom stožeru. Ali svaki puta kada je neki od razvikanijih trenera otišao - od Kidda preko McClarena do Queiroza, brzo smo saznali da vrhunskih taktičara ima dosta, ali vrhunskih managera malo. Fergusonovog kalibra, možda niti jedan.

Ferguson nikada nije robovao jednoj taktici, jednom stilu igre, ili pojedincu. Kada je procijenio da su njegove bebe sredinom devedesetih spremne za prvu momčad, bez pardona se riješio Incea, Hughesa i društva kako bi našao mjesta za Beckhama, Scholesa, Butta i braću Neville. Kada je 4-4-2 postao predvidljiv sustav, Ferguson je počeo eksperimentirati s 4-4-1-1, a kasnije i raznim drugim modifikacijama raznih sustava kojima je baza kvartet u zadnjoj liniji. Iako je težio napadačkoj igri, Ferguson je, ovisno o sastavu kojeg je imao, varirao od težnje za posjedom do ubitačnih kontri uz prepuštanje inicijative suparniku.

Ako je naslov trebalo osvojiti napadom, United je to mogao - 2007./2008. su u devet od 38 utakmica zabili četiri ili više pogodaka. Hoćete obranu? Iduće sezone u 14 zaredom nisu primili niti jedan.

Nisu ga nikad brinula ni imena. Na klupi je mogao završiti svatko, u bilo kojoj utakmici, najvažnijoj ili najmanje važnoj, sve u korist momčadi. No, isto tako, uvijek je vodio računa o svakom igraču kao pojedincu, i zbog toga su ga respektirali i kada se nisu slagali s njegovim taktičkim odabirom.

U dovođenju igrača je znao promašiti, kao i bilo koji drugi manager. Od Djembe-Djembe preko Taibija, Klebersona, Belliona do Bosnicha ili Jordija Cruyffa. Ali je zato imao pogotke kakve drugi nisu imali; nije teško danas dovesti Cristiana Ronalda ili Lea Messija i zaključiti da će biti dobri. Ferguson je u igračima poput Schmeichela, Cantone, Keanea, Stama, Pallistera ili Solskjaera vidio ne samo kvalitetne nogometaše, već ljude koji će u momčad preslikati one vrline koje želi - prvenstveno karakter.

U lovu na rezultat treneri, uključujući one najbolje, momčad slažu isključivo za danas. Ferguson je slaže za danas - to dokazuju svi ti vrhunski rezultati na Otoku i kontinuitet uspjeha u Europi - ali je slaže i za sutra.

I ako nešto govori o viziji tog vitalnog 71-godišnjaka, to su riječi s kojima se oprostio od uloge managera Manchester Uniteda:

"Ovo je pravo vrijeme. Bilo mi je važno ostaviti organizaciju u najboljem mogućem stanju i vjerujem da sam to učinio. Kvaliteta ove šampionske momčadi i balans koji po godinama ona ima daju naslutiti da može nastaviti igrati na najvišem nivou, dok nam temelji nogometne akademije garantiraju svijetlu budućnost kluba. Naš kamp za trening je među najboljima na svijetu, a Old Trafford je s razlogom jedan od vodećih stadiona svijeta."

Ferguson nije otišao pohvalivši se sadašnjošću, a mogao je - upravo je osvojio 13. naslov prvaka s Unitedom. Ferguson se, umjesto toga, pohvalio onime što je ostavio klubu za budućnost.

No, iako je uistinu momčad ostavio u odličnom stanju, navijači moraju biti barem malo zabrinuti. Jer, tko god došao nakon Fergusona, ne može biti Alex Ferguson. Moyes, Mourinho ili netko treći, očekivati da će trajati 26 godina i osvojiti 13 naslova prvaka pomalo je iluzorno.

Lippi, Capello, Ancelotti, Mourinho, Guardiola... Dugačak je popis odličnih trenera, a ipak je samo jedan ostao na jednom mjestu ovako dugo, s ovakvim uspjesima, izgradivši iznova nekoliko različitih generacija, a da rezultat pritom gotovo uopće nije patio.

Može li baš Manchester United pronaći još jednog čovjeka koji je sposoban graditi klub, a ne samo momčad?

Inspiraciju pri traženju novog trenera Manchester United - ali i svaki klub koji priželjkuje sličan, dugoročan uspjeh - može pronaći u sljedećim riječima tog velikana:

"U mojim ranim godinama, podrška rukovodstva i posebno Sira Bobbyja Charltona dala mi je vjeru i vrijeme da izgradim nogometni klub, a ne samo nogometnu momčad."

I to kakav klub.