Utakmica koja je promijenila i hrvatsku i njemačku nogometnu povijest

Na današnji dan prije točno 15 godina Hrvatska je doživjela vjerojatno najveću sportsku provalu emocija u svojoj povijesti. Usporedivu možda samo s onom kad je Goran Ivanišević tri godine kasnije osvajao Wimbledon. Onu košarkašku, kad je Hrvatska došla do finala Olimpijskih igara u Barceloni zasjenile su ratne strahote koje su u Lijepoj našoj bile u punom jeku te olimpijske 1992.

Tog 4. srpnja 1998. Hrvati diljem kugle zemaljske pali su u kolektivni trans.

Dvije godine ranije hrvatska nogometna reprezentacija je po prvi put izašla na toliko željenu veliku scenu. Nakon pobjeda protiv Turske i Danske i poraza od Portugala, Hrvatsku je u četvrtfinalu Europskog prvenstva u Engleskoj čekala Njemačka. Nabiveni samopouzdanjem i motivom, Ćirini sinovi su - izgorjeli.

Jerkan je u 21. minuti poklonio Nijemcima penal, a samo šest minuta nakon što je u 51. minuti Šuker "zavaljao" Köpkea i izjednačio, Štimac je zaradio drugi žuti karton i isključenje. Nisu se naši ni posložili po terenu, a Sammer je nakon nedosuđenog prekršaja Babbela na Jerkanu pogodio za pobjedu.

Grmjelo se dana na privilegirane Nijemce i "švedskog zločinca" Leifa Sundella i poželjelo "uzvrat nekad i negdje u budućnosti". A sudbina takva kakva je - ponudila nam je prigodu i prije nego što smo se nadali. Baš kao i Englezima protiv Hrvatske 2009.

Grupu smo prošli slično kao i u Engleskoj - pobjedama protiv Jamajke i Japana, porazom od Argentine u zadnjem kolu. A kad su se posložile kućice rasporeda završnice turnira, oči su nam se svima odmah zacrvenile, a koža nakostriješila. Ukoliko prođemo prve prepreke protiv Rumunske i Meksika - eto nam šanse za revanš Nijemcima.

Njemačka je igrala dan ranije od nas i prošla Meksiko u svom "njemačkom" stilu. Od 47. minute su gubili, no Klinsmann u 75. i Bierhoff u 86. minuti donijeli su Njemačkoj prolaz. Dan kasnije u Bordeauxu Hrvatska je s ona dva pogotka Šukera s bijele točke preskočila Rumunje, uz zauvijek zapamćeno Šukerovo mjerenje pulsa i Asanovićev osmijeh:

"Malo san ja njega drža, pa je malo on mene drža, pa san ja pa'. Sudac je svira penal i to je to."

I sad - Nijemci. Opet četvrtfinale, ali ovog puta na još većoj i značajnijoj sceni. Svjetskog prvenstva. Uh, kako smo svi bili napaljeni. Igrači, navijači, konobari, ribari, liječnici, inženjeri. Svi. Svi smo tih dana bili kao bikovi kojima netko umjesto crvene krpe maše njemačkom zastavom pred nosom.

Sjećajući se onog nepoštenog Sundella od dvije godine ranije, nekako nam nije dobro sjelo kad smo čuli da će i ovu utakmicu suditi Skandinavac. No, Norvežanin Rune Pedersen za razliku od švedskog kolege pokazao je da je dorastao zadatku. I da ga ne impresionira ime "velike" Njemačke protiv "male" Hrvatske.

Za razliku od Hrvatske 1996,, ovog je puta Njemačka ostala s igračem manje nakon prekršaja Wörnsa nad Šukerom u samoj završnici prvog poluvremena. A u posljednjoj akciji prvog poluvremena Stanić je donio loptu na 20 metara, a Robert Jarni uputio najpoznatiji udarac svoje karijere, ljevicom u "malu mrežicu" za hrvatsko vodstvo.

U drugom poluvremenu i jedni i drugi su bili blizu pogotku, no Ladić i Köpke hvatali su što se god moglo. Hrvatskoj je bio potreban još jedan maestralan pogodak u "malu mrežicu", ovog puta Gorana Vlaovića u 80. minuti da bismo odahnuli. A kad je i Šuker ukrcao svoj četvrti pogodak na prvenstvu četiri minute prije kraja, krenulo je ludilo.

"Sveti oče na svem' ti hvala, Hrvatska ide do finala, do finala i do Pariza...", pa onda "pozdrav iz Rovinja" za Mona Lisu. "Neka pati koga smeta Hrvatska je prvak svijeta...". I tako cijela država u krug cijelu noć, pa još cijela četiri dana.

Sve je stalo. Ni jedna druga tema nije se mogla probiti do ikoga u Hrvatskoj. Četiri dana između pobjede protiv Njemačke i polufinala protiv Francuske Hrvatska je živjela u nogometnoj groznici koja će se teško više ikad ponoviti. Bilo je to drugačije vrijeme.

Pobjeda protiv Njemačke bila je puno više od nogometne. U to vrijeme dok je Hrvatska kao mlada samostalna država još uvijek vapila za priznanjem svog međunarodnog identiteta, nogometni trijumf sjeo je kao nešto najbolje što nam se dotad kao državi dogodilo. Svijet je hvalio hrvatske nogometaše, navijače, kockice, hrvatske su se boje vijorile u udarnim terminima svih svjetskih medija.

Po prvi put od samostalnosti Hrvatska je okupirala sve svjetske medije nečim što nije bio rat.

Pobjeda protiv Njemačke i kasniji trijumf u borbi za broncu protiv Nizozemske hrvatskom su nogometu, ali i narodu diljem svijeta u tom trenutku došle kao toliko potrebne injekcije samopouzdanja i potvrde da je rat iza nas i da Hrvatska ima mogućnost zauzeti svoje "mjesto pod suncem".

Danas, desetljeće i pol kasnije, kad je Hrvatska uz sve svoje interne probleme i pljačku pod pokroviteljstvom nesposobnih i nepoštenih političara stabilna zemlja koja kao prvu asocijaciju nudi prirodne ljepote i prekrasnu obalu, priča iz 1998. možda djeluje patetično. Ali je istinita. Sportske pobjede tada su Hrvatskoj bile više od samo sportskih.

A paralelno nogometnom "slalomu" na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, pobjede je nizao još jedan omiljeni hrvatski sportski lik. Goran Ivanišević je krčio svoj put prema toliko željenom naslovu u Wimbledonu i iz kola u kolo pričao britanskim novinarima kako je "inspiriran hrvatskim nogometašima".

Cijela se Hrvatska nadala da će dan nakon nogometnog trijumfa protiv Nijemaca Goran napokon srediti Petea Samprasa u finalu Wimbledona i pohitati u Pariz kako bi dodatno nadahnuo svoje nogometne kolege koje su se pripremale za polufinale protiv Francuza. Plan, nažalost, nije uspio, Sampras je zaustavio teniske, Lilian Thuram nogometne snove. Ali tugu zbog poraza od Francuske opet je zamijenio osmijeh nakon trijumfa protiv Nizozemske i osvojene bronce. A i Goran je tri godine kasnije ostvario svoje wimbledonske snove.

Ta pobjeda koju je hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila prije točno 15 godina katapultirala je nogometnu Hrvatsku iz uloge "mogućeg iznenađenja" u "konstantnu vrijednost" europskog i svjetskog nogometa sve do današnjih dana. Imala je, međutim, veliki utjecaj i na budućnost njemačkog nogometa.

Potop protiv Hrvatske otkrio je ozbiljne je pukotine u njemačkom nogometnom brodu, a debakl dvije godine kasnije na Europskom prvenstvu u Belgiji i Nizozemskoj označio konačan brodolom dotadašnjeg poimanja nogometa nacije koja nije imala novih zvijezda na horizontu. Nijemci su situaciju shvatili ozbiljno, odlučili promijeniti nogometnu filozofiju, napravili temeljit remont na svim razinama, od klupskih do reprezentativnih i kroz nekoliko godina počeli ubirati plodove. I izgledaju jači nego ikada.

Ali Hrvatska ih je svejedno opet pobijedila i na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj 2008. "Nogomet je igra u kojoj 22 igrača naganjaju loptu po terenu, a na kraju pobijede Nijemci", kazao je jednom Gary Lineker.

Što je prilično točno gledajući stvari iz njegove, engleske perspektive.

Iz hrvatske baš i nije.