Belgija vodi, treba nam preokret, koga biste uveli - Alena Halilovića ili Leona Benka?

Štimac je za Belgiju i Škotsku probrao čak 26 imena, među kojima nema kaženjenog Josipa Šimunića. Velika većina od tih 26 imena je tu s razlogom i na njihove pozive nema primjedbi. Ali dva imena već danima izazivaju i vjerojatno će i dalje izazivati prijepore javnosti.

Rijeka živi najljepše dane u svojoj povijesti, a dva imena posebno odskaču iznad svih u riječkoj svlačionici. Za vratara Ivana Vargića pretpostavljalo se da bi mogao biti priključen "nedodirljivim" Pletikosi i Subašiću kao treći vratar. Štimac je ipak odabrao Darija Krešića, možda i da ga nagradi za "lojalnost" što je nakon Beograda putovao u Južnu Koreju koju je većina željela izbjeći. Među njima i Vargić, koji je "prodao" pomalo neuvjerljivu priču o "putovnici koja je istekla".

No dobro, je li treći vratar ovaj ili onaj manje je važno. Puno više upitnika izazvala je činjenica da Štimac među 26 igrača nije pozvao čovjeka koji je možda trenutno igrač u najboljoj formi od svih koje Hrvatska ima. Leon Benko na svojim leđima već drugu sezonu nosi riječke ambicije i trpa nemilice bez obzira tko mu stoji nasuprot. I to pogotke a'la Marco van Basten.

Benko je napadač koji je ove sezone zabio više nego svi oni koje je Štimac pozvao za Belgiju i Škotsku - zajedno.

Naravno, ne može se sve potrpati u istu vreću, nije isto zabijati u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, Engleskoj, Ukrajini. Ali isto tako ni zabiti 14 pogodaka u 17 utakmica nije stvar koju tek tako treba zanemariti, bez obzira za koju momčad i u kojoj ligi igrate. Benko igra u životnoj formi, zabija već dvije sezone na sve moguće načine i imate osjećaj da bi zabio i s tribina. U samo nekoliko minuta u Južnoj Koreji stigao je i asistirati. Čovjeka jednostavno - ide.

S druge strane, pozivnicu za dvije iznimno važne utakmice u završnici kvalifikacija dobio je Alen Halilović. 17-godišnje "čudo od djeteta" koje nije spremno za početnih 11 svog kluba, ali u reprezentaciji su mu vrata širom otvorena. I trebaju biti. Ali u reprezentacijama koje se označavaju slovom "U", a ne slovom "A".

Igor Štimac napravio je dobru stvar kad je Haliloviću otvorio vrata seniorske selekcije. Prijetila je objektivna opasnost da Hrvatska ostane bez nedvojbeno iznimno nadarenog "klinca" nakon što su mu slatke riječi počele stizati iz BiH. Pravila su jasna i svima je bilo jasno da Štimac radi dobru stvar pozivanjem Halilovića i stavljanjem točke na potencijalno pitanje "Hrvatska ili BiH?" za sva vremena.

K tome - dao je mladom igraču dodatno priznanje, motivaciju za rad i napredak. Problem je, međutim, što to ovaj nije baš najbolje iskoristio.

Od trenutka kad je prvi put nastupio za A reprezentaciju do danas, Alen Halilović nije nikoga uvjerio da mu je tamo mjesto. Umjesto "gladi" i napredovanja, asistencija i golova, umjesto da nas svih natjera da iz tjedna u tjedan ustajemo sa sjedalice i frenetično plješćemo njegovu raskošnom talentu, otkako je postao reprezentativac uglavnom pratimo egoistične soloeskapade, lamatanje rukama i svađe sa sucima.

17-godišnjak takvog talenta na terenu bi trebao biti zaokupljen puno drugačijim stvarima od širenja ruku i gledanja u suca.

No, Štimac je potom počeo "tvrdoglaviti" i gurati neki svoj inat. Halilovićeva forma i status u Dinamu ničim nisu opravdavali pozivnice koje su stizale kasnije, a sve je skupa počelo biti itekako kontraproduktivno. Javnost je počela iritirati privilegiranost 17-godišnjeg "wunderkinda" do te mjere da su mu navijači počeli okretati leđa, a tribine zviždati.

Hej, zviždati tinejdžeru koji tek ulazi u nogometni svijet? Zar je to normalno? Naravno da nije.

Ti zvižduci vjerojatno neće imati utjecaja na mentalno snažnog Štimca koji ne drži previše do "glasa javnosti", ali bi to "inaćenje" moglo ostaviti nepopravljive ožiljke na psihi 17-godišnjeg dječaka koji je još daleko od zrelosti i mentalne stabilnosti. I umjesto da mu širom otvorena vrata reprezentacije pomognu u što bržem "bijegu", mogla mi mu lako navući "propuh" kojim će ga itekako usporiti.

Inzistiranje na pozivima u A reprezentaciju Alenu Haliloviću trenutno ne čini nikakvu uslugu. Njegovo mjesto je negdje drugdje. S njegovom generacijom. Na pripremama za Svjetsko prvenstvo U17 koje ga čeka u listopadu. Na njemu je da uzme uzde svoje generacije i odvede je do nečeg velikog. I penje se prema vrhu stepenicu po stepenicu.

Na njemu je da sazrijeva, da napreduje, da ispravlja pogreške i izbori se za status u svom klubu. A potom ode na "brušenje" kod Ivana Gudelja i Nike Kovača. Tek tada, kad pokaže da je zaslužio i kad prođe sve ostale "filtere" - može dobivati nagrade i pozivnice i od Igora Štimca. Ovakvim "poklonima" od seniorskog izbornika neće profitirati ni on, ali ni hrvatski nogomet.

Alena Halilovića treba naučiti kako da postane nogometaš, a ne zvijezda. A krenulo se, nažalost, obrnutim smjerom.

Problem je, međutim, u dojmu da nakon nešto više od godine dana u izborničkoj ulozi Igor Štimac još uvijek nije definirao granice i domene za svoje područje rada. Ili jest, ali na svoj način.

Posao izbornika A reprezentacije je probrati najbolje što hrvatski nogomet ima i na temelju toga ganjati rezultat. Posao Igora Štimca je odvesti Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo u Brazil i tamo pokušati ostvariti što bolji rezultat, a ne "razvijati" Alena Halilovića ili "prodavati" Josipa Radoševića. Mlade igrače trebaju razvijati njihovi klupski treneri i programi omladinskih selekcija, a prodavati njihovi klubovi i menadžeri.

Štimac s Halilovićem možda i ima dobre namjere, ali neke stvari jednostavno ne može. Zar netko zaista vjeruje da bilo koji izbornik može u tjedan dana "popraviti" sve ono što njegove kolege rade tjednima i mjesecima iz dana u dan? Halilović će ionako biti onakav igrač u kakvog ga oblikuju njegovi klupski treneri, a ne izbornik reprezentacije.

Ako Hrvatska neuspješno završi kvalifikacije i ne plasira se na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, nitko neće prihvatiti opravdanje kako smo "dobili igrača za budućnost". Budućnost je važna i na nju treba misliti, ali dajmo jednom razmišljajmo i o sadašnjosti. O onome što nas čeka u petak i utorak. O Belgiji i Škotskoj. O bodovima koji nam trebaju kako bismo uopće došli do dodatnih kvalifikacija.

Neki kažu da je Leon Benko s 30 godina prestar za reprezentaciju. Ako ćemo tom argumentacijom - kako Ivica Olić ili Josip Šimunić nisu prestari, a pet godina su stariji? Zar istom analogijom onda i Alen Halilović nije premlad? Tko uopće postavlja granice?

Nije reprezentacija klub da mora razmišljati je li joj isplativo "kupiti" nekog 30-godišnjaka. Reprezentacija ima taj luksuz da može uzeti koga god hoće i koristiti ga koliko god hoće. Reprezentacija ne živi od prodaje, nego od pobjeda. Reprezentacija ne živi od budućnosti, nego zbog sadašnjosti.

Hoće li taj Benko ili neki drugi 30-godišnjak za devet mjeseci biti u kadru za Svjetsko prvenstvo u Brazilu ili za godinu dana u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2016? Zar je važno? Čovjek je u sjajnoj formi - danas, čovjek zabija kad mu se prohtije i komu se prohtije - danas, čovjek nam može pomoći - danas. Ako zabije odlučujući pogodak s kojim će Hrvatska otići na Svjetsko prvenstvo - koga briga hoće li reprezentaciji moći pomoći 2017. kad bude imao 34?

Zamislite ovakvu hipotetsku situaciju. Hrvatska u petak gubi od Belgije i hitno joj treba "svježa krv" s klupe. Biste li prije u vatru poslali golobradog dječaka koji se još uvijek igra i s loptom i sa suigračima ili muškarca koji pršti od samopouzdanja, siline i snage i koji ruši sve pred sobom već mjesecima?

Biste li u tom trenutku uopće razmišljali tko ima koliko godina?