Dicta: Ad arma!

Kako pobijediti Austriju? Da je život Championship Manager, Hrvatska bi dobila Austriju u 95 posto slučajeva, izgubila bi tek kad bi kompjuter ušao u ono stanje 'ja sam kompjuter i nitko me neće pobijediti'. Nažalost, jer u protivnom bih mogao preuzeti Dinamo i vratiti Čalu, život je sve samo ne kompjuterska igrica.

Bili smo danas u Beču koji je izgledao kao da je Austrijancima nešto pošlo po krivu prije jedno 330 godina, jer Austrijanci su definitivno bili manjina. U metrou, kod katedrale sv. Stjepana, po ulicama, na Prateru, kod Ernst Happel stadiona... Hrvat, Hrvat, Hrvat, Hrvat, Austrijanac, Hrvat, Hrvat, Bosanac, Hrvat, Hrvat, Hrvat, Austrijanac. Tako izgleda demografska slika većeg dijela Beča na dan utakmice.

Zaista će biti zanimljivo vidjeti koliko će Hrvata uspjeti doći do ulaznice; ne sumnjamo u našu sposobnost pribavljanja karata, i lako bi se moglo dogoditi da na Prateru Hrvatska brojčano bude tek malo inferiorna, što bi ujedno značilo pobjedu u segmentu navijanja. Zapravo, i da nas bude tek 10-ak tisuća, a vjerujem u puno veću brojku, Austrijanci neće pobijediti. Ni na travnjaku, ni na tribinama.

Ne moram vam objašnjavati zašto je Modrić bolji od Ivanschitza i slične stvari; uostalom, ovo je putopisno-navijačka kolumna, ne nogometna. Kako je onda izgledao navijački dan na dan utakmice?

Probudite se s lakšom glavoboljom nakon dana (noći) prije, obučete na sebe sve kockasto što imate i onda dodate još kakav poseban detalj - kockaste naočale, boju po licu, znojnik, čarape, tenisice, traku oko glave, boju za kosu, a kada smo vidjeli čovjeka koji je obrijao dlake po leđima u obliku šahovnice znali smo da smo vidjeli - sve. Fotograf Sajko suzdržao se od fotkanja uz konstataciju 'moramo i jest idućih tjedana'.

Kad smo već kod jela, red je navratiti po neki 'wurst' ili bar kebab, i onda se opskrbiti pivom i put - trga Svetog Stjepana. Tamo se pjevalo, pilo, navijalo, slikalo sa svima živima i neživima. Omiljena meta bio je Stipe Drviš, čuli smo jednu damu koja je na guranje drugih rekla 'ne, maknite se, samo Stipe i ja'. Nije loše ni biti Stipe Drviš...

Nakon toga, okupira se metro linija U2 gdje se malo plaši 'lokalce' koji su se slučajno našli na krivom mjestu u krivo vrijeme, pa se dolazi do stadiona. Tu se karte traže, prodaju ili, najčešće, čuvaju kao oko u glavi ili piva u ruci. I onda, s obzirom da pametnijeg posla više nema, ide se na stadion. Ili u našem slučaju, u stadionski media center, da ta iskustva podijelimo s vama.

Inače, hrvatski ne možete koristiti u Beču kao tajni jezik sporazumijevanja sa suputnikom, jer će vaš "austrijski" sugovornik češće znati hrvatski nego engleski... Tražimo parking, krenem ja s 'Excuse me, where can I...' a redar meni - 'reci samo šta treba'.

Slika druga, sinoć u McDonaldsu, hoću reći McBalkansu; 80 posto zaposlenika priča hrvatsko-srpski, ima ih iz svih zemalja bivše države. Lijepo je vidjeti da su narodi bar negdje ostali nepodijeljeni. Rekla nam je, inače, hrvatska predstavnica u tom McDonaldsu, frau Radić, kako se jako veseli utakmici, nabavila je karte za 300 eura. Prodavale su se karte u gradu i za 400, neki su čuli i više, ali kao i obično - cijena pada s približavanjem utakmice.

Akreditaciju, nažalost, ne mogu prodati, pa eto, moram na utakmicu. Kaže mi plazma u media centru - još 49 minuta, što će reći da ovaj tekst - ionako nećete čitati. Gdje god bili, na trgovima, u kafićima, kod kuće ili na Ernst Happelu - uživajte. Ja hoću, još kad bi mi Modrić i društvo pomogli da to bude zaista pravo uživanje...