Dicta: Carpe diem!

Nakon rute Beč-Salzburg-München-Zürich-Bern-Zürich, 8 sati sna vjerojatno je i premalo. Možda bi odmor bio pametnija opcija uoči napornog ostatka Eura, ali u skladu s najpoznatijom latinskom poslovicom - Iskoristi dan - odlučio sam vidjeti kako diše Basel, grad koji će možda ugostiti i hrvatsku reprezentaciju - ili u četvrtfinalu ako smo drugoplasirani, ili u polufinalu ako smo prvoplasirani. Kako ne sumnjamo da će forma Hrvatske samo rasti, vjerujemo da nam Basel ne gine.

Mazda je za sada svoje odradila, stacionirali smo je u Winterthuru blizu Züricha, a za ostatak prijevoza brinut će se švicarski i austrijski vlakovi. Prvi dojmovi su fantastični - švicarski željeznički sustav je briljantan, vlakova ima gomilu, svi su točni, svi su ugodni i svi su brzi. Od svega do sada viđenog na ovom Euru, željeznički sustav je među najimpresivnije organiziranima. Stoga preporuka svima kojima je to opcija - idite vlakom.

Prije Basela, vratio bih se na trenutak na sinoćnje iskustvo iz Berna. Nizozemci su posramili svjetske prvake, ne samo na travnjaku već i na tribinama gdje je narančasta vojska navijača ostavila fantastičan dojam, najbolji od svih navijačkih skupina do sada.

Nizozemci su popunili možda i dvije trećine stadiona, a kada znate da je baš svaka osoba imala nešto narančasto na sebi - dres, periku, kravatu, kapu, mrkve, masku i štošta drugoga što uopće ne možete zamisliti - onda znate kako je izgledao stadion.

Dok promatrate navijače, lako je zaključiti kome je nogomet više u krvi. Primjerice, čim vidite kako na utakmicu idu Hrvati i Nizozemci, kako pjevaju prije dvoboja, kako pjevaju tijekom utakmice, kako bodre svoju momčad i kako prepoznaju kada momčadi najviše treba pomoć, jasno vam je da u tim zemljama nogomet znači malo više od običnog sporta. A isto tako, Austrijanci se mogu truditi, mogu obući svi u crveno, ali to jednostavno - nije to. Njima je ipak važniji Hermann Maier od Ivanschitza i to je jednostavno tako, a ni organizacija Eura neće promijeniti taj odnos snaga.

Pokislim Talijanima zato smo izašli u susret dok se izlazilo s improviziranog parkinga. Naime, Švicarci su odlično organizirali dolazak na taj parking, no zaboravili su na odlazak, pa je to bila fantastična slika - tisuće automobila ide u svim smjerovima po velikoj livadi s istim ciljem - izaći na malu uličicu koja je ionako već blokirana. Ali dobro, što je još sat vremena čekanja na onih 1000 prijeđenih kilometara, i dalje idemo pod sloganom - nema žaljenja. Uglavnom, Talijane smo puštali, Nizozemce nismo, mislim da je to bilo korektno.

Basel sam, onako objektivno i 'službeno' obradio u drugom tekstu. Subjektivno - grad(ić) je lijep, onako pravi švicarski, sa zgodnom arhitekturom i - bez nogometnog ludila. Da, ima puno natpisa da se igra Euro, bolest zastavica proširila se s automobila na tramvaje, u pogonu je i Uefin Megastore, no slika od desetak ljudi na koncertu u Fan Zoni otkriva sve. U Beču je dan prije utakmice Hrvatske i Austrije bilo puno očitije da se igra nekakva važna utakmica nego što je to u Baselu; a sutra je na rasporedu ogled Švicarske i Turske, ili kako bi dobar prijatelj rekao, ogled švicarskih Turaka i turskih Turaka.

Sve u svemu - još jedan dobro iskorišten dan. Malo tipkanja, malo fotkanja, malo kupovanja poklona, malo čokoladica i kebaba, malo pričanja o nogometu s domaćim ljudima i drugim navijačima - kud ćeš bolje. Robin Williams bio bi zadovoljan sa mnom, pa poručujem i ja vama kako je njegov lik John Keating poručio svojim učenicima - Carpe diem!