Dicta: Omnia praeclara rara

Što god učinila, Hrvatska nikad neće biti velesila u rangu Njemačke i zbog toga teško da će često, ako i ikad, u susret s Elfom ući kao favorit. To je možda nepravedno, ali to naše pobjede čini još slađima, osjećamo se kao da prkosimo cijelom svijetu i svim nogometnim zakonima.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

A to je neprocjenjiv osjećaj. Znate kako ide:
1. Karta za utakmicu: 300 eura
2. Put do Klagenfurta: 500 kuna
3. Ušutkati cijelu njemačku tribinu: neprocjenjivo

Bilićevi dečki učinili su upravo ono što sam zazvao u jučerašnjoj Dicti - odužili su se navijačima, onima najvjernijima, onima koji su uz repku i kad je na Malti i kad je u Andori i kad gubi, veličanstvenom pobjedom za pamćenje. Onima koji su uz reprezentaciju samo sada, kada je ona vijest dana, pamćenje na tu pobjedu ionako će biti kratkotrajno.

No, u povijesti hrvatskog nogometa ona će uzeti značajno mjesto, sigurno među 10 najvećih koje je Hrvatska ostvarila, a vjerojatno i Top 5. Bilić je odmah nakon utakmice rekao kako je pobjeda puno veća od one na Wembleyju, jer koliko god Wembley bio statusni simbol, koliko god pamtljivo bilo šokirati cijelu Englesku na njihovom stadionu ponosa, ta utakmica nam rezultatski nije ništa značila. A ova pobjeda nad višestrukim svjetskim i europskim prvacima ne samo da odjeknula Europom već nam je donijela i drugi krug Europskog prvenstva!

Dok putujem prema Bernu i dvoboju Nizozemske i Francuske, a brojač se približava 3500. prijeđenom kilometru na ovom Euru, ne mogu prestati razmišljati o tome kako dobar nogomet Hrvati igraju. Tako mali, s toliko infrastrukturnih i drugih problema u domaćem nogometu, a opet tako moćni na svjetskoj sceni, i to s potpuno drugim generacijama.

Ova najnovija, s Bilićem na čelu, polako prirasta srcu još više od one iz '98., bez obzira na povijesni rezultat. Emocije cijele ekipe, očita fantastična atmosfera, stručni stožer koji se pogocima veseli više nego kada su sami igrali i pobjeđivali - kako ne voljeti takvu momčad? Posebno kada igra krasan nogomet kakav je igrala protiv Njemačke. Posebno kada Modrić i Kranjčar rade na sve cilindre, posebno kada Olić gine za svaku loptu, posebno kada obrana ruši sve skeptične najave, posebno kada Rakitić pokazuje kako je nepresušan hrvatski nogometni gen, posebno kada oni s klupe nastave gdje su prvotimci stali.

Hrvatska je ostvarila cilj i to treba ponavljati i ponavljati i ponavljati bez obzira na to što napravimo i kako odigramo u četvrtfinalu. Htjeli smo četvrtfinale i to smo dobili, to se nikako ne smije zaboraviti. Još jednom je Bilić rekao "mi ovo možemo, to je naš cilj, ali u nogometu nema obećanja", kao što je učinio uoči kvalifikacija, da bi onda Hrvatska na dojmljiv način taj cilj i ostvarila. Prvi put ispred Engleske, drugi put ispred Njemačke. Kada sve to pogledamo - rezultate, igru, emocije, mladost najboljih igrača, privrženost stručnog stožera ovom projektu - kako da ne poletimo, kako da ne budemo oduševljeni? Imamo pravo na to, a čak i reprezentacija ima pravo na malo toga. Zašto ne, pa svladali su Njemačku!

Posebna priča su navijači koji su u Klagenfurtu bili briljantni i onda još malo više od toga. Ako je na travnjaku bilo 2:1 za Hrvatsku, na tribinama smo pobijedili 90:0. Upravo toliko minuta hrvatski su navijači bili dominantni nad njemačkim. Tresao se stadion od "Mi Hrvati", od "U boj, u boj", od "Volim te Hrvatskoj", a svatko tko je uspio doći do karte sigurno će pamtiti utakmicu i navijanje za cijeli život.

Kad smo već kod karata; one za četvrtfinale postaju vrijednije od zaliha nafte ili čiste vode. Kad znam da se moj telefon užario od poziva "daj negdje nabavi jednu kartu", mogu si samo zamisliti kako je igračima ili ljudima u HNS-u. Nema sumnje da će Hrvati još jednom okupirati Beč, vjerojatno i u većem broju nego što je to bilo protiv Austrije, a već je tada bilo impresivno.

Ali koliko god teško bilo doći do karata - evo sugestija svakome tko je možda u dilemi "doći u Beč ili ne doći u Beč": DOĐITE!

Sve što je lijepo - rijetko je. A puno ljepšeg od hrvatskog četvrtfinala u Beču, puno ljepšeg od navijanja i pjesme 50 tisuća Hrvata kod katedrale sv. Stjepana, puno ljepšeg od ove reprezentacije - nema. Uostalom, mnogima je ovo idealna šansa - Južna Afrika, Ukrajina i Poljska, Brazil - sljedeća velika natjecanja samo su za one dubljeg džepa i s viškom vremena.

A Beč je tu, na korak do Hrvatske. Kao što je Hrvatska na korak do polufinala Europskog prvenstva, što će, pak, biti uspjeh korak do onog na SP-u. Pomozimo svi reprezentaciji da taj korak i napravi, uz tisuće navijača lakše je i neopisivo ljepše...