Moćni i toga svjesni

Glavni razlog što ova slavna generacija hrvatskih rukometnih majstora pet uzastopnih polufinala sa velikih svjetskih natjecanja (Olimpijske igre, Svjetska i Europska prvenstva) nije pretvorila u svih pet medalja, bio je "zamor materijala". Trojka velikana Balić, Metličić, Džomba nisu imali dostojnu zamjenu, igrali smo s 6-7 igrača i u pravilu smo na kraju izgledali kao "izranjavana vojska".

U Njemačkoj je stvar posve drugačija. Majstor Lino Červar u godinu dana je "izmislio" nova rješenja, pronašao nove igrače i priključio ih već uhodanom nezaustavljivom stroju, da uz njih rastu, uče i sekundiraju.

Zato nas sad, valjda prvi put u posljednjih nekoliko godina, ne muči stalni panični strah "samo da se nekome nešto ne dogodi". Naravno da i danas ima nezamjenjivih, ali ima i onih koji svom silinom koriste svoje minute, uvijek daju maksimum i omogućavaju Červaru širinu i raznolikost rješenja.

Tako su protiv Maroka, Rusije, a posebno u rapsodiji protiv nimalo bezazlene Južne Koreje svoje vrhunske kvalitete pokazali i Vuković i Vukić i Valčić i Zrnić i svi ostali koji su smatrani "pričuvnom radnom snagom". Takav odnos snaga u momčadi zaista nam daje veliku nadu da je sazrijelo vrijeme da se Hrvatska okiti još jednom velikom medaljom. Uz dodatak da vratari još nisu na razini koja se od njih očekuje, što je dodatni razlog za vjeru da će biti još bolje, kad se Losert, Jerković i Alilović "razbude".

Let na krilima euforije nije dozvoljen, jer nemali smo broj puta pokazali da nismo baš snalažljivi u ulozi favorita. No, ako postoji hrvatska sportska momčad kojoj bismo najviše vjerovali da neće "sagorjeti" u ulozi za koju se svojim radom i rezultatom izborila, onda su to svakako rukometaši. Ipak, rukomet je sport u kojem te nekoliko minuta opuštanja ili poneka kriva sudačka odluka mogu odvesti u rupu iz koje nema povratka. Posebno kad krenu nokaut-susreti.

U drugom krugu čekaju nas novi izazovi, a već prva utakmica protiv Danske u srijedu, donijet će veliki teret i mogla bi puno toga riješiti. Danci su u Njemačku došli kao jedan od favorita, a jedva su se provukli u drugi krug. Što je još značajnije, s njima imamo jako puno "neraščišćenih računa" iz bliske prošlosti.

Upravo su nam Danci na dva zadnja Europska prvenstva (2004. u Sloveniji i 2006. u Švicarskoj) "uzeli" brončanu medalju u borbi za treće mjesto, iako smo ih na oba turnira prethodno pobjeđivali u ranijoj fazi prvenstva. Oba puta Danci su znali iskoristiti umor i ozljede koje su našu momčad kosile putem i "ispred nosa" nam uzeti postolje. A i njihov izbornik Ulrik Wilbek jedan je od onih trenera je koji svojim ponašanjem, gestikulacijama i teatralnošću često znao iziritirati naše navijače, ali i klupu i igrače.

Vrijeme za naplatu dugova je stiglo, pa iako su Danci prolaskom u posljednjim minutama utakmice protiv Norvežana dobili dodatnu "injekciju adrenalina", čini se da je skandinavski rukomet već neko vrijeme u "slobodnom padu" u odnosu na devedesete u kojima su dominirali. Danci su se jedva provukli, Norvežani su jedna od samo dvije europske reprezentacije koje nisu prošle prvi krug (druga je Ukrajina, a obje su reprezentacije ispale jer su u grupi bile tri europske), a nekoć dominantni Šveđani koprcaju se u kvalifikacijskim borbama s nekoć nedoraslim protivnicima da bi se uopće vratili na veliku scenu.

A ta velika scena još je jednom dokazala potpuni nesrazmjer rukometne Europe i ostatka svijeta. U 21 ogledu između europskih i neeuropskih reprezentacija na ovom Svjetskom prvenstvu, samo je Južna Koreja uspjela uzeti bod Rusiji, dok su u svih preostalih 20 utakmica europski predstavnici pregazili protivnike, uz prosječnu gol razliku 36:21! Ostatak svijeta praktično predstavlja samo Tunis, koji je i u Njemačkoj jedini neeuropski među 12 sudionika drugog kruga.

Svjetsko prvenstvo je ipak svjetsko i teško će se Europa izboriti za bolji reciprocitet od sadašnjih 13:11 u svoju korist u broju sudionika, makar rezultati i dalje znali biti 47:10 ili 41:13. IHF s 11 neeuropskih reprezentacija pokušava "proširiti bazu" na druge kontinente, iako je upitno koliko popularizaciji rukometa u primjerice Australiji odgovaraju porazi od tridesetak razlike.

Europa se mora pomiriti sa "širenjem baze" iz čistog razloga što i njoj to odgovara, jer tko će drugi profitirati od stvaranja dobrih igrača u Africi, Aziji, Americi - osim europskih klubova? Ali zato će još dugo vremena Europsko prvenstvo biti, teže kvalitetnije, zanimljivije i cjenjenije od Svjetskog.

U međuvremenu, Hrvatska Lina Červara učit će cijeli svijet kako se igra najljepši, nalepršaviji i najatraktivniji rukomet na kugli zemaljskoj! Makar i ne osvajala samo zlatne medalje.