Ružno pače

Neke velike stručne analize derbija između Dinama i Hajduka uglavnom su beskorisne. Po običaju, u derbiju pobijedi ona momčad koja napravi manje pogrešaka, ona momčad koja uspije suzbiti nervozu i koncentrirati se samo na teren. Ovog puta bio je to Dinamo, koji je od Hajduka bio bolji za Eduarda da Silvu. Za klasu koju Hajduk nema.

Svi ostali dvoboji na travnjaku više-manje završili su podjednako. Modrić je bio "uškopljen" od Hajdukovih destruktora, baš kao i Rukavina na drugoj strani.

Kao što su uvod u utakmicu "začinili" neki mediji podvaljujući "dvostruku igru" i pod službenim naslovom "mi smo za smirivanje tenzija" palili šibice ispod stola, tako su završetak derbija obilježili treneri. Vulić je odbio Ivankovićevo "gostoprimstvo", zbog uvrede koju je tijekom tjedna u javnost plasirao Dinamov trener. No, valja reći i to da je Ivankovićeva izjava bila isprovocirana nekim drugim izjavama s Poljuda, koje su bile odgovor na izjave s Maksimira i tako možemo u krug do sutra ujutro.

Zoran Vulić, makar odličan trener koji je u svakom svom angažmanu na klupi Hajduka stvarao i igru i rezultat, o sebi je kroz godine stvorio sliku arogantnog tipa, s kojim je jako teško ozbiljno i otvoreno razgovarati.

Njegova opservacija kako je "Hajduk u prvom dijelu dominirao" zapravo je tužna refleksija junačkih najava iz Splita, koje su u Maksimiru rasplinute već u početnim minutama. Hajdukova momčad još je jednom u Zagrebu odigrala loše, bezidejno i nekvalitetno.

Jesu li razlog tomu Vulićeve taktičke pogreške (o kojima bi se dalo raspravljati), putem izgubljena najavljivana hrabrost, ili dobra igra Dinamove momčadi, analizirat će Hajdukov trener sa svojim stožerom. Ali pričati priču kako je "Hajduk dominirao" pored zdravih očiju 30.000 ljudi na stadionu i milijuna uz TV ekrane je uvreda za sve one koji su tu utakmicu gledali.

Nakon derbija zapravo je najveća pobjeda činjenica da nitko (realan) ne priča o sucu i što su organizatori pokazali da se ovakav derbi može odraditi bez većih incidenata. "Probnu vožnju" smo odradili dobro, preostaju nam još barem dva derbija prije "povijesnog" 18. travnja i Uefinog zasjedanja u Walesu.

U ljepoti i klasnim potezima ni ovog puta nismo mogli uživati, no možda bismo trebali početi snižavati očekivanja koja se najavljuju uoči svakog okršaja. Dinamo i Hajduk nikad neće igrati "ljepotice" poput Reala i Barcelone, valjda nije potrebno objašnjavati zašto.

Ali ovaj derbi za sve nas ipak ima neku drugu draž, neki drugačiji osjećaj i drugačije emocije. Najlakše je reći "to ništa ne valja" i zalupiti vratima. Kako reče jedan kolega iz Sportnetove redakcije, "vi umjetnici idite gledati Ligu prvaka ako vam je do ljepote". I to je najveća istina. Koliko god nekvalitetan, negledljiv i predvidljiv bio, opet će iz godine u godinu puniti Poljud i Maksimir, dizati cijelu zemlju na noge. Jer je naš, jer je realan, jer je kad sve sumiramo - ipak ono najljepše što imamo.

Ovaj derbi je naše "ružno pače", za kojeg iz godine u godinu sanjamo kako će prerasti u prekrasnog labuda. Iako je naše je "ružno pače" izgleda zapelo u pubertetu i ne uspijeva odrasti, vječna ljubav prema njemu ipak je snažnija od povremenog razočaranja...