Tko je koga ***?

Dječačka radost na licima Nikole Pokrivača i Gordona Schildenfelda prošlog je tjedna ispričala čitavu priču koju treba znati o HNL-u. Dvojice igrača koji su se prošle godine u ovo vrijeme "došuljali" u Dinamo u sjeni "superzvijezda prijelaznog roka" Darija Jerteca i Ante Rukavine i slično ozarenih lica kao danas pričali srceparajuće priče o "stoljetnom snu igranja u modrom dresu". Samo godinu dana i dvadesetak ozbiljnih utakmica kasnije, obojica su presretni dočekali milijunske transfere i izljubili se sa suigračima uz diskretni šapat na uho "Drži se, dogodit će se i tebi...".

A tko ih zapravo može kriviti za to? Ako dvojicu 22-godišnjaka "ljubav prema modrom dresu" nije ostavila niti do kraja prve prave sezone u trenutno jedinom ambicionzijem hrvatskom klubu (Hajduk je takav trenutno samo na riječima, ne i u djelima), čemu onda uopće te priče o "ispunjenom snu"? Dajte budite pošteni, prema sebi i prema drugima. Recite jasno i otvoreno - "sretan sam što sam potpisao za Dinamo/Hajduk, jer ću odavde lakše pobjeći". Zar još uopće ima onih koji su spremni "ostaviti kosti" za neki klub iz HNL-a?

Odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta nije teško pronaći. *** su navijači Dinama koji su povjerovali u priče kako "ovaj Dinamo nije samo za bogaćenje trenutnih vladara". A još više - Luka Modrić, koji je već pokazao logičnu nervozu javnim pitanjem "zašto bih ja morao biti žrtvovan"? I doista - zar pitanje nije logično? Danas je posve očito da je spektakularna objava ostanka Modrića u modrom dresu bila farsa. A uistinu dobra Dinamova momčad koja je slagana nekoliko sezona - brzo će postati tek "priča iz davnina".

Ništa manje *** ne osjećaju se ni pristalice Hajduka. Malo je navijača splitskog kluba koji su ravnodušni na lik i djelo Mikija Rapaića. Jedine istinske Hajdukove legende u posljednjih 15 godina. Bilo je i većih imena, bilo je igrača u boljim klubovima od onih u kojima je igrao Miki, ali nitko se nije približio njegovoj karizmi među navijačima.

I što je doživio? Nakon mjeseci i mjeseci čekanja da konačno dobije pravog sugovornika s druge strane, doživio je da mu trojka koja danas predstavlja Hajdukovu struku zabije nož u leđa i još ga usred rane izrotira nekoliko puta. Ivica Šurjak, Tomislav Erceg i Robert Jarni donijeli su "stučnu odluku" kako Miki Rapaić Hajduku nije potreban, što je njihovo apsolutno pravo - konačno i odgovornost. Ali način na koji su to napravili, javivši predsjedniku Željku Jerkovu i onda munjevito šutke utekli u Hong Kong, zaista je "za prste lizati".

Ni jedan od njih nije imao muda izaći u javnost i reći "Miki je prestar, imamo drugačije vizije", glasno i jasno stati iza svoje odluke i za nju danas-sutra snositi posljedice. Imali bi na to potpuno pravo, jer su odabrani da potpisuju takve odluke. Nego su ostavili predsjednika da Rapaiću prenese njihovo mišljenje, usput Mikiju poslali SMS identičnog sadržaja "Nisam ja, oni su..." i pobjegli od javnosti i od navijača očekujući da će se za vrijeme Hong Konga priča stišati, a Miki već pronaći neki drugi klub.

Ako je već "struka odlučila", zašto to Rapaiću nije bilo rečeno i prije, zašto je uopće bilo potrebno čekati novu Upravu? I tko je uopće plasirao lažne priče kako "Miki traži previše novca", uz dodatak kako je "za 35-godišnjaka neisplativ, jer se uloženo neće više moći naplatiti novim transferom"? Kakve smiješne gluposti. Što je Hajduk, trgovačko društvo koje samo razmišlja o tome na komu će koliko zaraditi? Zar nogometni klub prije svega ne bi trebao misliti na rezultat, a ne na trgovinu? Ako se samo o zaradi misli, koliko će to klub zaraditi na Cernatu, Verpakovskisu, Sabliću? I kako će naplatiti spiskanih pola milijuna eura na dvojicu igrača koje je "struka" dovela na ljeto, pa škartala ove zime?

Hrvatskoj nogometnoj zbilji, malo *** je ponudio i Bešiktaš. Dino Drpić prvi je u našem nogometu kojeg je "guzica koštala glave". U aktualnoj situaciji svojih pet minuta zadovoljstva doživjeli su Hajdukovi navijači koji mu do danas nisu oprostili ispad zbog kojeg im se nikad nije ispričao. Drpića je Bešiktaš "povukao za nos" baš na najgori mogući način - u samo nekoliko sati su ga popeli na oblak, a onda ga udarili u isto ono mjesto koje mu je i stvorilo tolike probleme.

No, ako vam je žao Drpića, a zbog njega ste zamrzili Bešiktaš, ne zaboravite da su i Turci na kraju ostali ***. Umjesto iskusnijeg Drpića, povremenog člana hrvatske reprezentacije, kupili su mlađeg, neiskusnijeg i još uvijek "nezavršenog" Schildenfelda. I platili ga dva milijuna eura, iako su ga bez problema mogli dobiti i za pola te svote.

Da, znam, pokladno je vrijeme i red je da jedan drugoga malo ***. Srećom po nas koji ne raspolažemo milijunima, ne mašemo golim guzicama u javnosti i ne sanjamo što brži bijeg iz Hrvatske - i ta *** će ipak biti manje bolna.