Veliki i mali sportaši, Mućke i prodavači magle

Uskočki nogomet

Teško je pronaći sličan primjer u kojemu nešto toliko uspješno kao što je naša nogometna reprezentacija vuče za sobom kolonu nečeg toliko neuspješnog kao što je sve ostalo u našem nogometu. I u 2011. pod uspjeh Bilićeve družine pometeno je sve što ne valja u hrvatskom nogometu, barem do trenutka dok se nije pojavio Hrvoje Maleš i malim mikrofonom ubacio tonu dinamita u začahureno bolesno tkivo paušalnog naziva "hrvatske nogometne institucije".

Liga je pred kolapsom, nogometaši štrajkaju, nitko ne zna koliko će klubova uopće privesti sezonu kraju, sudačka organizacija izgubila je i ono malo kredibiliteta kojeg je imala, a naši nogometni neimari i dalje su čvrsto zalijepljeni za svoje fotelje i ignoriraju sve vanjske podržaje. Pritom ne mislim isključivo na "fikus" na čelu saveza koji uporno u stilu svih apsolutista ponavlja kako će "otići kad sam odluči", nego još više na one koji mu garantiraju je to uistinu tako.

Sramotan odnos i šutnja Markovićevih (ili da budemo do kraja iskreni - Mamićevih) dizača ruku u Skupštini HNS-a prema svemu što se u zadnjih mjesec dana događa u našem nogometu samo je još jednom pokazala da naša lijepa ipak ima neke izvozne adute koje može ponuditi bratskom europskom tržištu. Nigdje nema ovoliko debelih obraza i ovako upornih prodavača magle kao u Hrvatskoj. To treba što prije iskoristiti, patentirati i distribuirati na zajedničko europsko tržište koje vapi za kvalitetnim autentičnim proizvodima.

Košarkaška depresija

U ovoj godini svi su se košarkaški radnici napokon ujedinili, zasukali rukave i potrudili se zajedničkim silama da hrvatska košarka iskopa novo i dublje dno. Reprezentacija je "razdjevičila" svoj nacionalni predznak i kupnjom "žeton-Amerikanca" postala klub koji je "osvojio" dvoznamenkasto mjesto na Europskom prvenstvu. Naši najbogatiji klubovi su poispadali iz svih europskih natjecanja taman na vrijeme da zajedno mogu provesti miran, obiteljski Božić. Oni nekoć slavni, a danas siromašni i od svih zaboravljeni velikani grcaju pod teretom "grijeha iz prošlosti", dok se grijesi nekih drugih saniraju desecima "društvenih" milijuna i zauzvrat za to dobiva nula pobjeda u 16 europskih utakmica uz potpuno istu jednokratnu potrošačku politiku koja je i dovela do tolikih dugova.

Zrno svjetlosti dale su nam cure koje su postale pete u Europi, što će nažalost još dugo vremena biti misaona imenica za njihove muške kolege i kadeti koji su donijeli zlato s Europskog prvenstva. No, komu to dječje odličje više može biti znak bolje budućnosti kad je naš košarkaški "sustav" i dosad marljivo upropaštavao brojne generacije i potencijale. Što možemo za pet godina očekivati od tih neiskvarenih, talentiranih klinaca kad naši košarkaški radnici ne znaju ni što bi napravili s najtalentiranijim 17-godišnjakom u Europi Dariom Šarićem?

Rukometni realizam

Kad su košarkašice pete u Europi, onda su najbolja ženska ekipa u Hrvatskoj. Kad su rukometaši peti na svijetu, onda su podbacili. To je realnost sporta koji nam je donosio najviše radosti u minulom desetljeću i nije ništa čudno. Dugo smo u reprezentativnom rukometu imali impresionizam i nadrealizam. Došlo je vrijeme za minimalizam i realizam u iščekivanju neke nove renesanse.

Naši rukometni velikani već su otišli ili su na pragu odlaska u zasluženu mirovinu i normalno je očekivati određeni rezultatski pad. Pitanje je samo koliko će taj pad trajati i je li naš rukomet išta investirao u svoju budućnost u ono vrijeme kad je imao blistavu sadašnjost. Dojam baš i nije optimističan, jer u našem klupskom rukometu i dalje postoji samo jedan klub, samo jedan smjer, samo jedna opcija. Ostale sredine i klubovi su samo njegov kratkoročan i jednosmjeran servis koji funkcionira na bazi čistog preživljavanja.

Ivica i Blanka, šampioni svjetske klase

Dvije najsvjetlije točke našeg sporta su dva naša "obiteljska proizvoda". Ivica Kostelić i Blanka Vlašić neprikosnoveni su vladari svojih individualnih sportova i jedini hrvatski šampioni svjetske klase. Dok je njihovog žara, želje i ambicije hrvatska će se himna slušati na velikim natjecanjima, a barjak vijoriti iznad mnogih većih, bogatijih i sustavnijih sportskih organizama. Uživajmo dok ih imamo i nadajmo se da će njihove šampionske ambicije poživjeti još koju godinu i činiti nas ponosnima tamo gdje nas bez njih i njihovih obitelji ne bi bilo ni blizu.

Mali sportovi, veliki sportaši

Užasna je nepravda što postoje "mali" i "veliki" sportovi. Užasna je nepravda što se mediji više bave Klasnićevom ljubavnicom, Bilićevom bradom ili Mamićevim vulgarnostima nego krvlju i znojem kojeg su prolili vaterpolisti, jedriličari, tenisači, veslači, plivači, gimnastičari, atletičari, sestre Zaninović i brojni drugi znani i neznani koji su među najboljima u Hrvatskoj, Europi ili svijetu u svojim disciplinama. Užasna je nepravda što se takvi sportovi na televiziju, koja je i dalje najmoćniji medij, mogu probiti samo ako poharaju svu konkurenciju na svijetu, dok je drugima dovoljno tek "pozvati novinare u 13h" da bi se osigurali direktni prijenosi, streaminzi i javljanja uživo kako bi do čitatelja ili klikova što brže, ekskluzivnije i žurnije došla nekakva trabunjanja, psovke i privatni ratovi. Jasno je da je to sve stvar "slobodnog tržišta" i priča "ponude i potražnje", ali ništa manje velikih sportaša nema u "malim" sportovima nego u "velikim". Dapače.

This time next year...

Za kraj još jedne, dvije tisuće i jedanaeste priče - što reći, koju poruku poslati? Sretan Božić i uspješnu novu 2012. godina želim svima vama koji ste barem jednom otvorili ovu jurišnu kolumnu, bilo da ste mi nakon nje onako u sebi čestitali na dobrom tekstu ili me poslali u neku stvar jer pišem gluposti.

"This time next year we'll be millionaires", slavni je citat Dela Trottera. Ja ću u vaše ime sa željom biti nešto skromniji. Neka dogodine u ovo vrijeme mućke više ne budu prvo čega ćemo se sjetiti kad čujemo sinonim "hrvatski nogomet".