Neriješeni misteriji Mondiala: Od policajca-asistenta preko Mussolinija do Staljingrada

Zašto je Messi suigračima prije meča u New Jeseyu, izlazeći iz svlačionice, rekao "budimo mirni i zaboravimo sve" (što je to sve?). Zašto nitko od njegove obitelji, koja ga je pratila cijelim tijekom SP nije bio na MetLifeu? Zašto je Scaloni plakao još na ulasku u stadion? Zašto su iz igre izašli "ozlijeđeni" Romero i Lisandro, a nije im bilo ništa? Zašto je baš Romero kasnije napisao "ima i važnijih stvari od jedne pobjede"? Zašto Gaučosi, koji su u prosjeku upućivali 17 udaraca na gol tijekom turnira, nisu u 120 minuta nijednom naciljali vrata Unaia Simona? Zašto je čak i Sergio Aguero u svom podcastu kazao "u ovom finalu ima nešto jako, jako nelogično. Ne znam hoćemo li ikada otkriti"?

Sve smo to mogli pročitati ovih dana, pa i puno više, dovoljno za dužinu Tolstojevog klasika "Rat i mir". Prema pobornicima teorija zavjere - nalik onima o zemlji kao "ravnoj ploči", "izmišljenoj koroni", ubojstvu Kennedyja, 11. rujnu, sletanju na Mjesec "u pustinji Arizone" - razlog je vrlo jednostavan, toliko da bode oči. Dakle, "Albicelesteu" je, zbog nesretnog transparenta "Los Malvinas son Argentinas" FIFA zaprijetila da će, ako osvoji titulu, biti izbačena s (barem) jednog sljedećeg SP-a, ako ne i više…

Sve je počelo 1930.

Tako je, eto, dodano novo, možda i najuzbudljivije poglavlje nerazjašnjenih mitova Mondiala. A prvo je, ne biste vjerovali, ispisano upravo na premijernom, 1930. godine: kod rezultata 2:1 za Urugvaj u polufinalu protiv Jugoslavije, loptu je iz gol-auta nogom vratio u teren dežurni policajac ispod tribina, prihvatio je Anselmo i asistirao Pedru Ceu za presudno povećanje vodstva. Istina, ne postoji ni fotografija, a kamoli video snimka inkriminiranog incidenta, ali zato se za povijesnu istinu pobrinuo Dragan Bjelogrlić prikazavši upravo tu scenu u filmu "Montevideo, vidimo se", inače romantiziranoj sladunjavoj limunadici za široke mase. Pa tko vjeruje, vjeruje…

No, sve je to dječja igra, šala mala, prema onome što će uslijediti već u narednom izdanju 1934. godine u Italiji, koje nam je "podarilo" čak dvije vječne enigme. Prva je – neigranje najboljeg vratara svijeta, Zamore u reprizi četvrtfinala s Azzurrima, službeno zbog ozljede, a neslužbeno jer je Benito Mussolini to isposlovao, metodama koje su neodoljivo nalik onima iz slučaja Trump/Infantino/Balogun. Još zlokobnije zvuči podatak da je arbitar finalnog susreta, Ivan Eklind iz Švedske, dan uoči finala Italija – Čehoslovačka, večerao s "Duceom", a potom besramno pokrao nesretne goste, pogotovo nedosudivši klasični jedanaesterac nakon prekršaja Montija nad Neyedlijem.

Samo jedna riječ - Staljingrad

Proći će tri desetljeća od tog "krimića" u Rimu, a isto toliko još i kasnije do objave famozne pjesme "It's coming home" kad je 1966. na Wembleyu odigrano najkontroverznije finale svih vremena, a sovjetski arbitar Tofik Bahramov priznao gol odluke Geoffa Hursta za Englesku protiv Njemačke (4:2). Legenda kaže da je na samrtnoj postelji, djelitelj pravde iz Bakua (u današnjem Azerbajdžanu, po kojem se čak i zove nacionalni stadion), konačno otkrio zašto je signalizirao pogodak iako lopta nije prešla crtu, rekavši samo jednu riječ – Staljingrad. Čak i površnim poznavateljima povijesti Drugog svjetskog rata, to je sasvim dovoljno da bi shvatili…

Potom su na scenu stupile upravo dvije reprezentacije, ovogodišnji finalisti, u ulogama domaćina. Kako bi se plasirala u finale 1978., Argentina je trebala čudo, pobjedu od barem četiri gola razlike protiv Perua. Neposredno prije meča u Rosariju, rodnom mjestu Lea Messija, kaže priča, u svlačionicu gostiju ušli su zajedno argentinski diktator Jorge Rafael Videla i glavom i bradom Henry Kissinger, državni sekretar SAD-a, inače jedna od najokultnijih figura svjetske politike u vrijeme Hladnog rata (a i kasnije). Naravno, sve je objašnjeno kao "kurtoazni pozdrav" simpatičnim, a inače siromašnim gostima. Epilog: završilo je 6:0, Peruanci dobili kredit od 50 milijuna dolara plus 35.000 tona žita "gratis".

Moreno pokrao Talijane

O "kokošjem sljepilu" tuniskog arbitra Ali Bennaceura 1986. kad nije vidio da je Božja ruka zapravo Maradonina je suvišno i govoriti, ali puno više kontroverzi i danas "lebdi u zraku" oko finala 1998. godine, kad je Brazil u Parizu protiv Francuske izgledao prokleto slično kao Argentina prošle nedjelje. Nikad nije razjašnjeno što se u noći prije finala dogodilo Ronaldu, dotad fantastičnom lideru "Selecaoa" koji je u tom meču igrao baš kao Messi u New Jerseyu, navodno zbog želučanih tegoba, a zapravo nije ni trebao biti u sastavu, nego je uvršten u zadnji trenutak pod pritiskom (sve)moćnog sponzora Nikea.

Među misterijima koje je nemoguće objasniti ipak ima i jedan sudski dokazan, a to je korupcija ekvadorskog suca Byrona Morena 2002. i trijumfa Južne Koreje nad Italijom, kad je tragikomičan način oštetio goste (poništio zbog ofsajda regularni gol Tommasija i isključio Tottija zbog simulacije, umjesto da svira penal za Azzurre). Kasnije će Moreno biti u domovini suspendiran zbog namještanja utakmica, a na njujorškom aerodromu je 2010. godine uhićen zbog šverca šest kilograma heroina.

Posljednji u ovom nizu čak i nije neki misterij, jer se radi o činjeničnom podatku. I opet je "žrtva" bila Argentina. Finale 2014., Maracana, sraz "Gaučosa" i Njemačke. Angel Di Maria, uz Messija svakako najbolji (nekad i presudniji) as Argentine, bio je ozlijeđen, ali je želio, logično, nastupiti pod svaku cijenu makar i pod injekcijama. Međutim, samo par sati prije finala, dobio je – pismo svog tadašnjeg kluba Reala u kojem mu je izričito zabranjen nastup iz vrlo prozaičnog motiva. Naime, Kraljevi su upravo dogovorili njegov transfer u Manchester United za (tada) astronomskih 75 milijuna eura te su se plašili da bi pogoršanje ozljede mogli upropastiti tako unosan posao. "El Fideo" (zvan Špaget zbog svoje stature) plačući je pokidao pismo pred izbornikom Sabellom, molio za nastup, ali u finalu ipak nije zaigrao. Kako je završilo, znate… Mario Götze.