Sve znamo… Ali i dalje ćemo gledati iduće Svjetsko prvenstvo. Perspektiva profesora

Jedino je famozni lik iza našeg stola još neko vrijeme pokušavao pronaći krivca. Proklinjao je sve redom: tehnologiju, loptu, Matanovićevu frizuru, nogomet, Svjetsko prvenstvo, taktiku, Portugalce, Ronalda, Infantina, FIFA-u, Trumpa... Kako bi se bilo tko pojavio na ekranu, našao bi se na njegovu popisu. A onda se i on ugasio.

Trajalo je desetak minuta.

I dok sam kasnije hodao kući, razmišljao sam o nečemu što mi je kao profesoru filozofije sporta posebno zanimljivo: kakve emocije proizvodi sport. Brutalne emocije.

Godinama studentima govorim da želim da žive život vrijedan življenja. A život ne pamtimo po rutinama. Ne pamtimo sve one dane kada smo ustali, oprali zube, otišli na posao i vratili se kući. Pamtimo "valove" koji iskaču iz ravne crte svakodnevice – trenutke ekstaze, tuge, straha, ponosa, nade.

Portugal je bio upravo takav val.

Hodam kući i znam – bile su to emocije vrijedne osjećanja i stanja vrijedna doživljavanja. Bila je to tuga vrijedna tugovanja, razočaranje vrijedno razočaravanja, i nemoć vrijedna osjećaja bespomoćnosti. Ovaj puta zanimljivo, antipod ekstazi sreće nakon Engleza 2018., je nosio notu pozitivnog. Duboko u sebi bili smo svjesni: dečki su dali apsolutno sve protiv najjačeg mogućeg suparnika. Pa što možemo tražiti više od toga? Ne možemo dati više od onoga što najviše možemo.

I zato je Svjetsko prvenstvo toliko moćno. Ali tu dolazimo do paradoksa.

Kako je moguće da događaj koji je toliko puta bio povezan s političkim kontroverzama, korupcijom, novcem, lošim upravljanjem i drugim etičkim problemima i dalje proizvodi gotovo neusporedivu privrženost?

Kako to da smo svi mi – ja, moji prijatelji, ona ista publika koja zna gotovo napamet svaki skandal FIFA-e – još uvijek sjedili u tom kafiću, duboko u noći, s trepćućim ekranom i gorućom nadom, spremni da nas ovo isto natjecanje opet slomi za četiri godine? Kako institucija koja je, dokumentirano i sudski potvrđeno, jedna od najkorumpiranijih u svjetskom sportu, svakih četiri godine iznova okuplja polovicu planeta pred ekranima – i pritom uspijeva zadržati gotovo nevjerojatnu emocionalnu snagu?

Ovo nije retoričko pitanje kojim ću vas zabaviti pa se vratiti nogometu. Ovo je pitanje na koje filozofija sporta i socijalna psihologija imaju konkretan, empirijski potkrijepljen odgovor. I taj odgovor je zapravo pomalo neugodan za sve nas koji ćemo za četiri godine opet sjediti pred ekranom.

Sportwashing i grijesi koje ne pamtimo

Krenimo od činjenica, jer bez njih sve ovo ostaje puko naklapanje. Godine 2015. američko Ministarstvo pravosuđa podignulo je optužnicu protiv 14 visokih dužnosnika FIFA-e i sportskih marketinških agencija, na 47 točaka, zbog reketarenja, pranja novca i primanja mita u iznosu od preko 150 milijuna dolara, kroz shemu koja je trajala 24 godine. Švicarska policija uhitila je sedmoricu čelnika nogometa usred Züricha, u hotelu u kojem su se okupili na – kongres FIFA-e. Dio te iste istrage doveo je u pitanje i regularnost dodjele Svjetskog prvenstva Rusiji 2018. i Kataru 2022. godine.

Dodajte tome da će 2034. Svjetsko prvenstvo domaćinu Saudijskoj Arabiji – zemlji čiji su dosjei kršenja ljudskih prava i tretman radnika migranata predmet gotovo identičnih upozorenja kakva smo čuli i uoči Katara.

Ovome treba dodati i pojam "sportwashing". koji je posljednjih godina postao standardni akademski termin u analizi velikih sportskih događaja.

Sportwashing je korištenje sporta, primjerice organizacije Svjetskog prvenstva i golemih ulaganja u sport, kako bi se umanjila, prikrila, normalizirala ili preusmjerila pažnja s moralno problematičnog ponašanja nekog aktera, ovdje države organizatora. Pojednostavljeno rečeno, riječ je o "pranju" reputacije kroz sport – o pokušaju da se moralni kapital sporta, njegove pozitivne vrijednosti, emocije i osjećaj zajedništva prenesu na aktera čija je reputacija ozbiljno narušena.

No to nije sve. Kako ističe filozof Alfred Archer, riječ je o promjeni načina na koji ljudi percipiraju ili tretiraju određeni moralni problem. Sportwashing je moralno problematičan upravo zato što uvlači sudionike sporta u odnos suučesništva s nepravdom i nemoralom.

Katar i Saudijska Arabija u toj literaturi nisu izuzetak, nego udžbenički primjer. I baš je to ono što čini ovu priču dodatno neugodnom: mi ne samo da znamo za etičke prekršaje, nego smo, htjeli-ne htjeli, dio publike koja omogućuje da sportski spektakl preuzme našu pažnju. Svaki naš zajednički uzdah pred televizorom jedan je mali prilog toj strategiji.

Na predavanju sam prošle godine studentima pokazao upravo ove podatke. Očekivao sam zgražanje, možda i revolt. Dobio sam nešto sasvim drugo – slijeganje ramenima. "Ja ću gledati svejedno. Volim Svjetsko prvenstvo i nogomet. Baš me briga za to što FIFA, Infantino i političari rade."

Baš to me zanima. Ne to da oni to znaju. Nego to da znanje u ovom slučaju gotovo uopće ne mijenja ponašanje.

U većini etičkih dvojbi kojima se bavimo na kolegiju filozofije sporta – doping i poboljšavanja, transrodni sportaši, namjerno kršenje pravila, korištenje novih tehnologija – informacija barem donekle mijenja stav ljudi. Ovdje se to gotovo nikad ne dogodi. I upravo ta otpornost na informaciju čini Svjetsko prvenstvo posebnim slučajem, vrijednim svake rasprave i ozbiljne akademske pažnje.

Ne navijamo za FIFA-u – navijamo za naše

Tu dolazimo do pravog filozofskog problema, a on nije "je li FIFA korumpirana"? To pitanje je odavno riješeno, i to negativno po FIFA-u. Pravi problem glasi: zašto ta činjenica gotovo uopće ne utječe na naš odnos prema samom natjecanju?

Odgovor koji nudim studentima svake godine – i koji, priznajem, meni samom nije nimalo ugodan – oslanja se na jednu temeljnu razliku - između institucije koja organizira natjecanje i onoga što je to natjecanje za onoga tko ga gleda.

Kad kažemo "Svjetsko prvenstvo", mi zapravo mislimo na dvije potpuno različite stvari odjednom. Jedna je FIFA – birokratski aparat, ugovori o sponzorstvu, glasanja o domaćinstvu, plaće funkcionara i komercijalni interesi. Druga je ono što se dogodi kada ekipa u kafiću u istom trenu prestane disati jer je lopta okrznula nečiju kosu. To drugo ne proizvodi FIFA. To proizvodimo mi.

Kad navijamo za Hrvatsku, mi svojevoljno prihvaćamo cijeli okvir koji je FIFA postavila – iako znamo da je taj okvir korumpiran – jer nas jedino taj okvir dovodi do trenutka o kojem pišem: kada cijela država zastane, utihne i zadrži dah.

Možemo imati vrlo loše mišljenje o FIFA-i, a vrlo dobro mišljenje o Svjetskom prvenstvu. Možemo biti razočarani nogometnom politikom, a istodobno duboko zaljubljeni u nogomet. Možemo misliti da je sustav nepravedan, a ipak željeti gledati sljedeću utakmicu. To nije licemjerje. To je jedna od temeljnih činjenica sporta. Institucije stvaraju natjecanje, ali ljudi mu daju značenje.

Ovdje mi pada na pamet Alasdair MacIntyre i njegova knjiga Za vrlinom. MacIntyre razlikuje interna dobra prakse od eksternih dobara. Svaka ozbiljna društvena praksa – a sport je upravo takva praksa – ima vlastita dobra koja se mogu ostvariti samo sudjelovanjem u toj praksi i razvijanjem njezinih standarda izvrsnosti. U nogometu su to, primjerice, majstorstvo, natjecateljska izvrsnost, fair play, hrabrost, timski rad i ona posebna vrsta zadovoljstva koja proizlazi iz dobro odigrane igre.

Institucije su potrebne kako bi takve prakse mogle opstati, ali MacIntyre upozorava na njihovu trajnu opasnost: institucije su posebno usmjerene prema eksternim dobrima – novcu, moći, statusu i prestižu. Problem nastaje kada ta dobra počnu određivati samu praksu i potiskivati ono zbog čega je praksa uopće vrijedna.

I tu se FIFA pojavljuje u sasvim drukčijem svjetlu. FIFA može mijenjati format. Može povećavati broj reprezentacija. Može mijenjati pravila, tehnologiju, raspored i komercijalni model. Može težiti novcu, moći i globalnom utjecaju.

Ali FIFA ne može proizvesti ono zbog čega volimo nogomet. Ne može proizvesti interna dobra sporta. Savršen pas u pravo vrijeme, bez gledanja. Trenutak u kojem igrač nadigra protivnika čistoćom svoje vještine. Onu sekundu u kojoj lopta leti prema mreži, a mi više ne znamo hoćemo li za nekoliko trenutaka skočiti od sreće ili ostati bez daha. Ne može proizvesti knedlu u grlu. Niti ono što se događa kada trideset ljudi u kafiću utihne nakon posljednjeg zvižduka. Ne može proizvesti osjećaj kada cijela država na nekoliko sati diše kao jedno.

I možda upravo zato možemo biti razočarani institucijom, a da ne prestanemo voljeti praksu.

Socijalna psihologija tu nudi dodatno objašnjenje, poznato kao teorija socijalnog identiteta, koju je još sedamdesetih godina razvili Henri Tajfel i John Turner. Ljudi izvode dio vlastitog identiteta iz pripadnosti skupinama – a ništa ne aktivira taj mehanizam snažnije od natjecanja "mi protiv njih".

Kad Hrvatska igra, mi ne procesuiramo FIFA-u kao instituciju. Mi procesuiramo pripadnost. A pripadnost može snažno oblikovati način na koji procjenjujemo informacije koje bi, kada bismo ih promatrali izvan tog emocionalnog konteksta, mogle imati drukčiju težinu.

Postoji i još jedan, neugodniji sloj, koji psiholog Albert Bandura naziva moralnim isključivanjem (moral disengagement) – nizom mentalnih mehanizama kojima ljudi mogu opravdati, ublažiti ili zaobići moralne implikacije vlastitih postupaka. Ne kažemo si: "Katar je u redu". Kažemo si: "To nema veze sa mnom, ja samo gledam nogomet". I taj je mentalni manevar toliko efikasan da smo ga svi, uključujući mene, izveli barem jednom u posljednjih desetak godina, a da toga uopće nismo bili svjesni.

Zapravo, što više volimo sport, to potencijalno lakše postajemo sredstvo njegova sportwashinga.

Ovo nije optužba. Ovo je dijagnoza. I ta dijagnoza vrijedi za mene jednako kao i za vas.

Svjetsko prvenstvo uspijeva unatoč sportwashingu djelomično zato što je emocionalna i identitetska vrijednost sporta toliko snažna da nadjačava naše moralne rezerve prema institucijama koje ga organiziraju. Drugim riječima: Ne moramo vjerovati FIFA-i da bismo vjerovali Svjetskom prvenstvu.

A sportwashing možda uspijeva upravo zato što sport već posjeduje ogroman moralni i emocionalni kapital.

Reprezentacija kao posljednja oaza

No postoji i dublji, manje cinični razlog, i on ima veze s onim što se u posljednjih trideset godina dogodilo s klupskim nogometom.

Prisjetimo se 1995. godine i presude u slučaju Jean-Marca Bosmana, koja je nepovratno promijenila europski nogomet. Igrači kojima je istekao ugovor mogli su besplatno prijeći u drugi klub unutar Europske unije, a klubovi više nisu mogli ograničavati broj igrača iz drugih članica.

Posljedica je da su danas vodeći europski klubovi – legije stranaca, zbirke najplaćenijih igrača svijeta, bez obzira na porijeklo. To samo po sebi nije nužno loše. Ali promijenilo je jedan osjećaj koji smo nekad uzimali zdravo za gotovo: klub više nije nužno "naš" u onom dubokom, gotovo plemenskom smislu. Igrača kojeg volimo klub može prodati čim se pojavi bolja ponuda.

Reprezentacija je posljednje veliko mjesto u nogometu gdje taj osjećaj gotovo potpuno nestaje. Tamo nema transfera. Nitko neće prodati Modrića. Nitko neće kupiti Gvardiola, niti ponuditi stotinu milijuna za strijelca tri gola na turniru. Reprezentacija ostaje. Naše boje ostaju.

I upravo zato Svjetsko prvenstvo zadovoljava nešto što klupski nogomet, sa svom svojom globaliziranom kvalitetom, više ne može zadovoljiti do kraja: potrebu za pripadanjem koja ne ovisi o tržišnoj vrijednosti igrača.

Zato smo spremni oprostiti gotovo sve onima koji ga organiziraju – ali ne i diranje u ono što ono nama znači.

Svjetsko prvenstvo daje nešto što nijedno drugo nogometno natjecanje ne može dati. Daje nam priliku da kažemo: Ovo smo mi. Naša utakmica. Naš ponos. Naša sreća. Naša nada. Naša tuga.

I zato možemo biti bijesni na FIFA-u, a istodobno čekati ždrijeb. Možemo prezirati korupciju, a navijati za Hrvatsku. Možemo kritizirati sportwashing, a opet ustati u tri ujutro gledati tekmu. Jer ne navijamo za FIFA-u. Navijamo za svoje. Za naše.

Zaključak koji nas ne oslobađa

Zato mislim da je pošteno reći sljedeće: možemo, i vjerojatno hoćemo, sjesti pred ekran za četiri godine.

Ali dugujemo si barem toliko poštenja da to ne radimo iz neznanja. Da znamo što gledamo. Da znamo tko organizira. Da znamo kakvu moć dajemo svojoj pažnji.

I da znamo da naša emocija nije moralno neutralna samo zato što je iskrena. Jer možda je upravo to najveći paradoks Svjetskog prvenstva. Ono je dovoljno snažno da preživi gotovo svaki skandal koji mu možemo prirediti. Preživjet će Infantina, korupciju, politiku i novac. Preživjet će sportwashing.

Preživjet će i naše licemjerje. Jer ćemo za četiri godine opet sjediti pred ekranom. Opet ćemo se nadati. Opet ćemo psovati. Opet ćemo grliti jedni druge. Opet ćemo, na nekoliko sati, biti "mi".

Ali možda je pravo pitanje ipak nešto drugo. Ne hoće li Svjetsko prvenstvo preživjeti nas. Već, hoćemo li mi, kao publika koja mu daje pažnju, novac i emociju, konačno naučiti živjeti s onim što znamo?

Jer sljedeći put kada se ugase svjetla, kada krene himna i kada milijarde ljudi pogledaju prema istom ekranu, više nećemo moći reći da nismo znali.

Znamo.

I svejedno ćemo gledati. Možda je upravo to najneugodnija istina o Svjetskom prvenstvu. A možda i najiskrenija.

Jer mi ne navijamo za FIFA-u.

Mi navijamo za svoje.