Vujovićeva izjava je nepotrebna: Sreća je sastavni dio sporta i ne treba je stavljati ispred nečijih uspjeha

Veselin Vujović otvorio je Pandorinu kutiju u velikom intervjuu za Sportske novosti. Crnogorski stručnjak poznat je po tome da "sve što misli, to i kaže", pa je tako u tom intervjuu istaknuo: "Pale su dvije medalje u nizu na velikim natjecanjima i to je super stvar za hrvatski rukomet. Ja sam i inače uvijek na udaru javnosti jer kažem ono što mislim pa se ne libim izgovoriti i ovo, to je bilo uz dosta veliku dozu sreće. Sada opet vlada rukometna euforija u Hrvatskoj te je time teže izreći objektivan stav."

Vujović je u tom intervjuu istaknuo i kako je Hrvatska imala veliku sreću u čudesnom preokretu protiv Mađarske na Prvenstvu u Hrvatskoj, kako ju je ždrijeb pomazio prošle godine na Europskom prvenstvu, a gle čuda, ždrijeb je za nju bio sretan i za nadolazeće Svjetsko prvenstvo.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i na svoje viđenje, ali Hrvatska je do svojih odličja došla na pošten način, igrala je odličan rukomet, borila se i s najvećima i pokazala je kvalitetu na parketu. Sreća je sastavni dio sporta, obranjeni ključni sedmerac, bačena kontra koja je prošla obrambenom igraču par centimetara pokraj ruke, pogođen okvir gola, dodavanje, udarac, sve to nekad prolazi, nekada ne.

Sjeća se i Vujović utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 2017. godine kada je vodio Sloveniju, gubio od Hrvatske s osam razlike pred kraj susreta pa okrenuo i uzeo medalju. Tada nije bilo govora o sreći nego je jednostavno presudio "slovenski mentalitet". Sjećamo se i polufinala s tog Prvenstva i sedmerca Zlatka Horvata u posljednjoj sekundi za prolaz u finale, kojeg je obranio Bergerud. Sreća, nesreća ili ipak nešto drugo?.

Bergerud je obranio, a Norveška na kraju pobijedila. Splet okolnosti je da se ta obrana dogodila na samom kraju utakmice, jednako tako, mogla se dogoditi i ranije pa da jednostavno pruži krila Norvežanima, da tada uhvate momentum i tada krenu prema pobjedi. Sedmerci su dio utakmice, a njihov ishod ovisi o više faktora. I vratari i igrači nasuprot njih, sigurni smo, složili bi se da ipak igraju veću ulogu od tek puste sreće. Kvalitetan šut, eventualna još kvalitetnija obrana, jer ipak nije riječ o tek tamo nekom bacanju kockica u jambu.

Spominjanje sreće u pozitivnom ili negativnom smislu na turnirskom natjecanju, gdje na putu do medalje treba baš biti odličan i rušiti niz prepreka, je apsolutno nepotrebno. Ona je sastavni dio natjecanja pa tako i uspjeha i neuspjeha. Uvijek se mogu izvući segmenti gdje vas je "sreća pomazila ili pak napustila". Bez kvalitetnih igrača, borbenosti, želje za pobjedom, nema uspjeha, sreća sama po sebi nikoga neće odvesti do Olimpa.

I zato je čudno da u prvi plan za posljednja dva vezana velika uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije, baš sreću gura netko tko je bio vrhunski igrač, jedan od najboljih na svijetu u svoje vrijeme, netko tko je prošao puno toga kao trener i izbornik. Guranje u prvi plan tog faktora je umanjivanje samog uspjeha i zasluga onih koji su za taj uspjeh najzaslužniji.

Sjetimo se samo trofejne hrvatske rukometne generacije pod vodstvom Line Červara i u koliko je utakmica slavila samo s golom razlike. Sreća, karakter ili kvaliteta? Sve pomalo, jer su sva tri faktora važna na putu do uspjeha. Međutim, tada je sportska javnost, ne samo u Hrvatskoj već i u ostatku Europe, govorila o odličnoj reprezentaciji i pobjedničkom mentalitetu. Ratnicima koji ne znaju što je odustajanje. Sreća se nije gurala u prvi plan, a moralo je biti i nje.

Hrvatska je okrenula na Svjetskom prvenstvu utakmicu protiv Mađarske u ludoj završnici i to ne samo zahvaljujući sreći nego i svom umijeću i mađarskim gluposti. Zašto ne spomenuti i njih? Zar se u sportu ne pita nešto oba protivnika? Jednako tako, i Slovenija je okrenula protiv Hrvatske u onoj utakmici za treće mjesto kada je Vujović bio izbornik, također zahvaljujući već navedenim faktorima.

Kao što ne treba hvaliti sreću i tvrditi da je ona zaslužna za hrvatske uspjehe, tako ne treba niti proklinjati istu i govoriti da je zaslužna za neuspjehe. Ona je dio sporta, ali i života, a najčešće se koristi kao alibi u opravdavanju tuđeg uspjeha ili svog neuspjeha.

Hrvatska se s Dagurom Sigurdssonom vratila u svjetski rukometni vrh i tamo joj je i mjesto. Za to su zaslužni igrači i Sigurdsson, a ne "velika doza sreće". Spominjanje sreće u pozitivnom ili negativnom smislu na turnirskom natjecanju, gdje na putu do medalje treba baš biti odličan i rušiti niz prepreka, je apsolutno nepotrebno. Kada od tog natjecanja prođe pola godine, odnosno godina i pol, sve zajedno djeluje patetično koliko i nepotrebno.