Hm... nije mi jasno... pa pogledam još jednom... povjerim... ponovo pročitam... i opet mi nije jasno.
Možda ne kontam problem, ali... hm... da još jednom provjerim...

Vaši komentari o neobjavljenom broju gledatelja su vezani uz članak "Šitum održao Dinamo na sto posto".
Ja kad kliknem na taj članak, otvori mi se tekst i pored njega popis igrača jednog i drugog kluba, strijelci, kartoni, izmjene... sve kao i uvijek.
Isto tako (kao i uvijek) iznad toga popisa na samom vrhu stoji sljedeće na zelenoj površini:
-----------------------------------------------------------------------
1. Hrvatska nogometna liga, 6. kolo, 27.08.2011, 18:00 h
Stadion u Maksimiru, gledatelja: 2.500
Suci: Ivo Krečak (Šibenik), Robertino Dujela (Zadar), Damir Kraljević (Zadar)
-----------------------------------------------------------------------

Zato mi nije jasno pitanje. Možda sam u krivu - možda se taj podatak tek poslije doda pa su vaši upiti opravdani.
Mislim... rijetko kada budem "live" na sportnetu, tako da neznam kad se podaci kompletiraju, nego samo vidim "gotovo djelo".

Što se tiče posjećenosti - ima tu raznoraznih razloga.
Neki su razmaženi, pa ne žele pogledati "neatraktivnog protivnika".
Neki jedva krpe kraj sa krajom pa nemaju za kartu.
Neki se plaše kiše iako je vedro, al jegiba, možda ipak udari.
Nekima smeta sunce, sparina ili ipak vjetar koji bi mogao zapuhati.
Nekima smetaju boysi, drugima smeta što ih nema.
Nekima smeta što neznalica kraj njih nema blage veze o nogometu pa stalno nešto pita.
Uglavnom i ovdje važi ona stara poznata: Tko nešto želi naći će mogućnost, tko nešto ne želi naći će razlog.

Osobno nažalost nisam ni blizu Zagreba, odnosno moj "razlog" su 1000 km daljine, tako da ni ja nisam redovno na Maksimiru, ali kad god sam na godišnjem idem na tekme, pa makar zbog njih morao potegnuti i 200 km. Vjerujte mi da izgleda smiješno kad sjedim u stadionu (kao na primjer prvo kolo protiv Intera), gledam "moj Dinamo", nogometni non-plus-ultra Hrvatske, dugogodišnjeg sudionika Evropske lige a sada i lige prvaka i ugledam na tribinama jednak broj gledatelja kao što ih ima ekipa iz moga grada u Njemačkoj koja igra u šestu (!!!) ligu.
Čudan osjećaj, i svaki povratak sa stadiona je identičan. Počnem analizirati i razmišljati zbog čega je takva situacija.
Dali ja samo dolazim čisto zbog želje i rijetkih prilika?
Dali bi išao na svaku tekmu da sam bliže, ili bi i ja onako čisto iz komocije ostao doma i izmislio neki svoj razlog?
Što nas vuče na stadion, što nas odbija?
Kako jedan Hoffenheim, mjesto sa 3000 stanovnika napuni stadion iz tekme u tekmu?

Ovdje u Njemačkoj preko Sky-a mogu pratiti svaku utakmicu Bundeslige uživo sa 300 detaljnih uporenih snimaka iz 5000 različitih perspektiva pa sve do detalja na koju stranu se bacila Gomezova pertla kod udarca na gol, a i jeftinije je od prosječne ulaznice na stadion, ali uz sve te prednosti njihovi stadioni opet budu puni - grmilo, sijevalo, padao snijeg ili puhao vjetar. Zašto???

Ma znam, nismo mi Njemačka, ali je ovdje odlazak na stadion doživljaj. Svaki puta nanovo. Nije u pitanju samo tekma, klub ili protivnik, nego i cijela atmosfera oko stadiona. Jednostavno je sve do maksimuma marketinški razvijeno, ponuda je neopisiva. Zamislite da su u DFB-u razmišljali o tome da produže poluvrijeme od 15 na 20 minuta, jer su kalkulirali da za tih +5 minuta mogu prodati dodatnih nekoliko stotina litara piva, kobasica, suvenira itd. odnosno zaraditi nekoliko stotina tisuća eura dodatno.
Pa mi se misli vrate natrag voljenom al jadnom Maksimiru. Doživljaj? Hm... neusporedivo sa ovim ovdje. U stvari u maksimiru uglavnom dođem i gledam tekmu, a doživjlaj bude samo ako se tada desi nešto poput Malmö-a, Hearts-a ili slično. A ostalo? Pa uglavnom je ponuda usporediva sa onom ovdje u mom gradu, kod mog šestoligaša.
Možda je baš to razlog za usporediv broj gledatelja.