Uspjeh Slovenaca na ovom prvenstvu je za svaku pohvalu, zaslužili su svojim igrama zlato i zbilja im svi trebamo čestitati. Složili su odličnu momčad, doveli odličnog trenera, "kupili" odličnog Amerikanca (ako je to i dalje nešto pozitivno) i iskoristili pojavljivanje oslabljenih reprezentacija na ovom prvenstvu. Osim, Zorana Dragiča (ili Dragića) mislim da im nitko nije nedostajao.
Međutim, iako smo mi doživjeli neuspjeh, usporedba naše i slovenske situacije uopće nije moguća. Općenito gledano, Slovenci su racionalniji i organiziraniji od nas, ali mišljenja sam da ovdje nije pobijedio njihov dugoročni koncept, ulaganje, stvaranje igrača, klupski ustroj, već menadžerski pristup osmišljavanja reprezentacije. U tome su zapravo uspjeli, jer njihovi klubovi nisu tako uspješni (Olimpiji se nekoliko godina "dozvolio ostanak" u ABA ligi, unatoč financijskim i rezultatskim poteškoćama), doveli su trenera na 3 mjeseca, a ne na duge staze (pitanje je kako i s kim će dalje u kvalifikacije iako imaju dobre igrače i trenere), a pojavila im se nova energetska injekcija u fantastičnom Luki Dončići za kjeg mi se čini da svojom raznovrsnošću i atrakcijama podiže svu publiku (ne samo svoju) na noge a i igrače čini boljima!
Nekako mi se čini da su svojim menadžerskim pristupom svojoj racionalnosti i organiziciji dodali onaj instant moment koji je specifičan za balkance. Možda tu leži izvor njihova uspjeha, iako se ne smije zanemariti da im se sreća (konačno) osmjehnula s obzirom da su ranije imali jače momčadi, te su ranije imali više uspjeha u stvaranju vrhunskih igrača (Nesterovič, Nachbar, Udrih, Smodiš, Lorbek...).
Srbi već imaju drugačiji pristup. Oni imaju razrađen sustav za sve uzraste, trenerske škole, sinergiju svih u i oko košarke, crpe talente i odgajaju ih, tako da se od njih u budućnosti mogu očekivati samo još veći uspjesi, i što je najbitnije za njih, konstantnost uspjeha.
Hrvatska (HKS) je imala drugačiji pristup ove godine. Lako je biti pametan nakon što je sve završilo, ali plan je bio, s obzirom na zanos s kvalifikacijskog turnira u Torinu i sa OI, ovdje ići na medalju. Na ovom spomenutom se možemo poistovjetiti sa Slovencima (mislim na medalju). Medaljom se htjelo potaknuti interes mladih za košarku, pokušati stvoriti kult reprezentacije, možda čak i skinuti prokletstvo koje nam Srbi nameću i koje smo očito sami prihvatili u svojim glavama (a to nema veze s istinom). Čak se turnirom u Kini išlo oformiti reprezentaciju za buduće kvalifikacije za SP, što pozdravljam. Aco je očekivao da će biti izbornikom slijedećih nekoliko godina, pa se na taj način i pristupilo cijelom procesu. Problem je, međutim, uz silne otkaze, taj što je naša igra prespora, oldfashion, čitljiva, nemomčadska, bez energije te se nismo uspijevali nametnuti protivniku (tek eventualno u većem dijelu utakmice sa Španjolcima). Ne bih volio zamišljati što bi bilo da smo naišli na Latviju (ili Sloveniju iz drugog dijela turnira). Kako mi uvijek tražimo krivca negdje drugdje, tako su u očima ljubitelja košarke i sporta sada krivci Vranković, Rađa, Aco, drugi Vranković, Plenković, Tuđman itd. Ideja vodstva HKS-a u osnovi nije loša, u jednom trenutku se mora krenuti s dugoročnim procesuom (nadam se da je to barem počelo sada), i sam sam pobornik dovođenja Trinchierija, Itoudisa (obojica poznaju hrvatski jezik), Spahije ili manje eksponiranih poput Nazora, Giergije itd, ali tko će od njih doći raditi za manje novaca i s par utakmica godišnje pored silnih klubova, posebno onih koji vode euroligaške klubove? Odluka je bila takva kakva je, HKS je odmah tražio dugoročno rješenje (možda ili sigurno Aco nije bio pun pogodak), ali mislim da nije baš tako crna slika kako se pokušava iščitati iz silnih napisa ovih dana.
Slično ovom slovenskom uspjehu može se usporediti naše zlato u rukometu sa SP-a 2003. godine. Jedna je generacija otišla, nova još nije stasala, bili smo zadnji na EP-u 2002., dovođenje relativno nepoznatog Červara (drvlje i kamenje po njemu od silnih navijača i novinara) i onda "boom" na SP-u s brzom i modernom igrom. Tek nakon toga je počeo rukometni zanos, ulaganja, rezultati itd. (iako je i to sve pomalo popustilo, štoi zbog nas, a što zbog drugih reprezentacija). Osobno, više volim vidjeti dugoročni proces, stvaranje igre i igrača, nego instant uspjeh koji zamaže oči (tu mislim na nas, ne na Slovence).