Zoran Gobac – osoba koja snosi najveću odgovornost za loše stanje u našem rukometu. Hrvatski rukomet nije samo reprezentacija, koja je od 2003. u svjetskom vrhu, hrvatski rukomet je i hrvatska liga koja ima ogroman potencijal kojeg predsjednik i vodstvo HRS-a očito ne zna iskoristiti. Po meni, Gobac snosi i najveću odgovornost za lošiji rezultat reprezentacije na SP-u u Švedskoj jer je to čovjek koji je kriv što u našoj reprezentaciji više ne igraju najbolji igrači, što našu reprezentaciju ne treniraju najbolji treneri, nego neki drugi.

Zanimljivo je kako je svim ovim čelnicima saveza koji nemaju veze sa radom i poštenjem svijetla točka reprezentacija; zato jer je ona mjesto na koje mogu najmanje utjecati. Pogledajmo samo naše lige; košarkašku, rukometnu, nogometnu, druge da ne spominjem. Svijetli primjer je vaterpolska liga u kojoj se, također, može neke stvari popraviti ali to je liga gdje imamo 3 kluba u najjačem europskom natjecanju i koja je sve bolja i bolja.

Nažalost, košarkaška, rukometna i nogometna liga nam iz godine u godinu uglavnom propadaju, a pomaka na bolje nema pa nema. To se vidi po gledanosti, broju klubova u europskim natjecanjima i rezultatima koji naši klubovi tamo postižu.

Pošto je ovdje riječ o rukometu bazirati ću se na njega.

Zašto naša liga, a sa njom i naši klubovi stagniraju i propadaju? Držim da naša rukometna liga može postati jedna od najjačih europskih liga kroz period od 10 godina zbog toga što se u rukometu ne vrte veliki novci i zbog toga što mi imamo preduvjete da postanemo jedna od najjačih europskih liga. Nažalost, zbog ljudi koji vode naš rukomet i zbog toga što ne vide ili ne žele vidjeti što ja vidim, i zbog toga što su to očito ljudi bez vizije, bez pameti, bez ljubavi prema onome što rade i bez uopće nagona da rade naša će liga vjerojatno za 10 godina biti lošija nego danas ili u će najboljem slučaju stagnirati.

Kao prvo, naša zemlja je sagradila 6 novih, velikih, vrhunskih dvorana u kojima se može igrati vrhunski rukomet. Ako je naša zemlja (tj. mi koji smo ih platili) mogla napraviti 6 novih dvorana onda je i HRS mogao napraviti 6 novih, podjednakih, kvalitetnih klubova. Najmanje. Jer npr. Zagreb, grad od milijun stanovnika i nekoliko odličnih dvorana može imati i 3 prvoligaša, Split koji ima ogromnu dvoranu na Gripama i još „ogromniju“ Spaladium Arenu može imati 2 prvoligaša, neke manje sredine koje imaju veliku tradiciju poput npr. Bjelovara i Metkovića također mogu imati prvoligaša, pa je tu i Rijeka itd.

Ukratko, imamo vrhunsku infrastrukturu koja je vrlo slabo iskorištena. Uvjeren sam da čelnici HRS-a ne rade ništa kako bi se ona iskoristila.

Drugo, čelni ljudi HRS-a, a napose njegov predsjednik, moraju raditi u interesu općeg dobra, u interesu razvoja rukometa u svim sredinama koje imaju uvjete i potencijal za razvoj. Moraju stvoriti uvjete za izjednačeno, zanimljivo i pošteno natjecanje – takvo će natjecanje, dokazano, privući ljubitelje, gledatelje, televiziju i sponzore. Ne natjecanje u kojem jedan klub ima monopol i u kojem čelništvo HRS-a podupire taj monopol zbog svojih uskih interesa. Vidjeli smo na primjeru Cibone da to vodi u stagnaciju i na kraju u propast.

Ovo nije nemoguć uvjet, no da bi se proveo potrebno je naći ljude koji će ovo razumjeti, ljude kojima rukomet znači mnogo i ljude koji su pošteni i uporni. Nama treba na čelu saveza, ne samo rukometnog, jedna osoba koja istinski voli sport i koja će zaražena tom ljubavlju djelovati u interesu općeg dobra a ne u interesu svog probitka.

Ne vidim puno takvih ljudi, ali kad bi bar Ante Kostelić ovo pročitao i potom okupio još par istomišljenika…

Treće, koliko vas je zazivalo umjesto Goluže Červara, koliko Serdarušića, a koliko Smajlagića, netko je spomenuo Zovka, a netko Kljajića, bilo je govora o još nekima. Sve su to treneri koji bi mogli voditi po jedan rukometni klub. Naravno, zadaća je HRS-a da, nakon što usvoji strategiju razvoja rukometne lige, svoj projekt predstavi našim stručnjacima, privuče ih i kanalizira ih u klubove koji bi uz njihov kvalitetan rad stvarali nove kvalitetne igrače za reprezentaciju.

Moj je san Hrvatska Rukometna Liga sa 12 jakih klubova od kojih će 3 najbolja igrati Ligu prvaka, a još 3 ići u eurokupove.

Zašto sam protiv regionalne lige? Nemam ništa protiv Slovenaca, Srba, Bosanaca, Mađara, Papuanaca, Luksemburžana, Kineza, nemam ništa protiv nikoga, ali je moje mišljenje da ona nije rješenje nego šminkanje i produbljivanje postojećih problema. Tko bi ostao na čelu HRS-a kada bi došlo do stvaranja regionalne lige? Gobac koji i dalje ne bi radio ništa što je u interesu hrvatskog rukometa. Bi li regionalna liga stvorila 12 jakih hrvatskih klubova? Ne bi. Bi li Regionalna liga omogućila iskorištavanje naših vrhunskih dvorana, naše vrhunske rukometne infrastrukture? Ne bi. Bi li Regionalna liga omogućila izjednačenije, poštenije i zanimljivije natjecanje u kojem bi sudjelovalo 12 naših klubova? Ne bi, sudjelovalo bi svega 2-3 naša kluba. Bi li regionalna liga omogućila povratak svih naših istaknutih trenera koji bi stvarali nove igrače za reprezentaciju? Ne bi, tko od njih još želi imati posla sa Gobcem…

Ukratko, bi li došlo do razvoja rukometa kod nas? Ne bi, kao što nije došlo ni do razvoja košarke.

Kako maknuti nesposobnjakoviće kao što su Gobac, Marković, Radić i ostali koji ne rade u interesu sporta, koji ga uništavaju, koji djeluju kao zloćudni tumori?

Potrebno je znati tko ih bira, i tko bira one koje biraju njih. Ne možemo ih svrgnuti samo nezadovoljstvom i pisanjem, ljudi koji vole sport se moraju organizirati te srcem i pameću malo po malo ih (ali što je moguće brže!) strpati u zaborav povijesti.