mogu reći da se slažem s Jurišićem, u polemike neću ulaziti. Moram samo naglasiti da smo se mi protiv engleza išli nadigravati. Tu je razlika između Bilića i Cice. Nadigravanje je ogroman rizik, ali u skladu s hrvatskim mentalitetom. Hrvatska ne zna igrati bunker i nikad nije. Igrali smo to s Barićem pa su nas ismijavali. Prihvatiti da je engleska bolja i igrati bunker, to bi značilo da je Hrvatska reprezentacija samo prosječna momčad koja prihvaća da je slabija. Radili su to i prije Bilića, zato nikad nismo ni stekli renome jake svjetske momčadi. Uvijek smo bili u rangu oni neatraktivnih. S Bilićem se to promijenilo, zapažen je veliki pomak. Ok, nije prošlo, Englezi su nas fino dotukli, ali pokušalo se i puno ću radije gledati takvu hrvatsku nego hrvatsku zbijenu u 16-erac koja se moli da ne primi gol. Naravno, s vremenom je došlo zasićenje, a hrvati se po stoti put okreću kako vjetar puše. Bilić u toj situaciji postupa ljudski, brani se - kad čovjek primjeti da ga ne gledaju više s poštovanjem nego samo sa željom da mu pročitaju greške teško da on može strpljivo i sa smješkom odgovarati na njihova pitanja. Je li to bahatost ili obrambeni mehanizam, ne znam. Znam samo da unatoč ogromnoj ljutnji nakon remija s Grčkom, Bilić i dalje ima moju potporu. Samo da makne onog Strinića s beka, Vrsaljko je na toj poziciji u dinamu pokazao izvrsnu partiju.