Živimo u dosta zahtjevnom vremenu. Mislim na ovim našim prostorima. Hrvatskim. Nema uzora. Nema morala u društvu, a na žalost niti u sportu. Eto ovih dana se navršilo 20 godina otkada je prestalo kucati srce najvećeg uzora među hrvatskim sportašima - svih vemena - Dražena Petrovića. I nije on bio uzor samo sprtašima već i umjetnicima, znanstvenicima i svim običnim ljudima u njihovim životima i profesijama. Njegovom smrću kao da je netko ugasio svjetlo u životnim prostorima mnogih naših ljudi, a košarkaško - svakako. 20 godina je u životu čovjeka dug period. I u životu jednog cijelog sporta - košarke. Možda smo na pragu novog rođenja. Sa dvojicom klinaca koji bi danas, ako nastave raditi i napredovati kao do sada, mogli značiti ono što je Dražen značio u svojim počecima u Šibeniku pa kasnije u Zagrebu. To su Šarić i Hezonja. Oni imaju taj potencijal. Dajmo im svi skupa podršku da ga i ostvare. Na dobrobit sviju nas i naše djece koja trebaju uzore. Jer bez uzora nema niti napretka. Vrijeme je da košarkaški sport, a s njime i svi mi, otpusti bol za našim kapetanom i da raširi krila i osigura slobodno nebo za nove letače: Daria Šarića i Maria Hezonju. I ne samo njih. Sretno dečki.
[uredio zimaje - 12. lipnja 2013. u 00:29]