ARIZIN i Blast, slažem se sa svim navedenim, kao i s većinom Fabijanovih i još nekoliko postova.
Baza nam je dosta manja, kvaliteta igrača također manja – obje su stvari neupitne.
Ali to je sada naša realnost i nema smisla bježati od nje.
Mislim da je Simon korak u pravom smjeru jer i sam zna da je u generacijama koje su i manje i siromašnije talentom ključno napraviti iskorak kao momčad. Reprezentacija teško može napredovati ako se u klubovima radi loše, djeca ne rade individualno, sjede po klupama i nemamo prave akademije za razvoj mladih.
I ono malo talenta što imamo često ne ostvari svoj puni potencijal.
Kroz godine je zbilja puno talenta uništeno zbog lošeg upravljanja, nepotizma i nestručnih trenera, i toga smo svi svjesni.
Ne treba nam jadikovanje i prozivanje, nego strategija.
Jotojoto također postavlja odlično pitanje: kako procijeniti seniorski doseg ovih mlađih, osim da zavirimo u kristalnu kuglu?
Po meni je kristalna kugla potrebna samo za onaj najviši doseg – NBA. Ono što se može gledati već s 15–17 godina jest ima li igrač barem jednu elitnu vještinu. Naravno, uz odgovarajuće fizikalije, ali nije presudan centimetar gore ili dolje.
Kad se pogleda unatrag, U16 EuroBasket 2018. Prkačin i Tišma bili su MVP i član All-Star petorke. Ivišić je također bio u toj reprezentaciji, ali kasnije, koliko se sjećam, nije igrao na U17 prvenstvu.
Roko je tada bio izuzetno atletičan, pokretan, s odličnim motorom. Pogledajte samo highlightse s tog prvenstva – kako nakon skoka gura loptu u tranziciju i razigrava suigrače. Ali šut je bio upitan, nije bio pravi kreator igre i nekako je ostao nedefiniran. Što će zapravo biti u budućnosti? Krilni centar, veliko krilo ili nešto između? Nažalost, šut na kraju nije uspio dovoljno razviti, a bez toga je teško napraviti iskorak na najvišu razinu. Znači, nedostajala mu je ta jedna elitna vještina. I ono najbolje je bilo 6/10.
Tišma mi je bio drugačiji slučaj. Kod njega se od početka vidio osjećaj za igru – visoki bek ili krilo koji zna dodati, pročitati situaciju i ne forsira. Ali uvijek mi je nedostajalo malo eksplozivnosti i agresivnosti. Imao je dobru tehniku i košarkaški IQ, no nije imao jednu elitnu vještinu koja bi ga izdvojila na najvišoj razini. A opet, IQ nije bio na razini jednog Jokića koji je i tada pokazivao da zna tri sekunde unaprijed gdje treba ići lopta. Tišma nije bio dovoljno brz za beka, nije bio dovoljno snažan za više pozicije, a šut, iako korektan, nije postao oružje koje bi obrane kažnjavale iz utakmice u utakmicu.
Mislim da su obojica bili pomalo “između pozicija”. A znamo da je barem Prkačin sigurno imao sve uvjete za razvoj, iako možda ne minute kad su mu najviše trebale. Ali sigurno je radio individualno i radi još uvijek.
Kad napravimo kontrast s Hezonjom, vidi se razlika. Njegov šut tada uopće nije bio elitna kvaliteta – na U16 EuroBasketu šutirao je samo 24 % za tri, uz čak 8,3 pokušaja po utakmici. Ali imao je sulud prvi korak i sposobnost stvaranja viška gotovo u svakoj akciji. Sa 16 godina bio je agresivan napadač koji je konstantno probijao prvu liniju obrane. To je bila njegova elitna vještina i, uz njegove fizikalije, upravo mu je ona otvorila vrata da kasnije dodatno razvije šut i postane SuperMario.
Ja volim sve naše reprezentacije, ali na U20 i U18 razini danas ne vidim igrača koji ima tu jednu elitnu, posebnu vještinu za NBA doseg. Volio bi biti u krivu.
Kod U16 mislim da djecu treba pustiti da se razvijaju, ali i tamo se već kod nekolicine vidi nešto posebno upravo kroz pojedinu vještinu.
Ali to nije kraj svijeta. Mislim da ima dosta djece
u18, u20 koja uz malo sreće i puno kvalitetnog rada mogu izgraditi vrlo dobre europske karijere. Upravo su takvi igrači baza svake reprezentacije i nije nikakva sramota – dapače – zarađivati kruh kao odličan role player negdje u Europi.
I to je Simonov posao. Ne treba se on brinuti za Zupca, Matkovića i Ružića. Kao ni za Garmu i Ukića. Tu ima boljih od njega da se brinu.
On se treba brinuti kako će završiti Šare, Subašić, Lauš, Dorotić i Santro .......itd.
