Nema šanse da u dvoranu nahrupe najzgodnije studentice zagrebačkog sveučilišta tako dugo dok nam najbolji igrači imaju unučad, a ostatak ekipe sačinjavaju dva rahitična momčića iz Alabame, nekakav lučki istovarivač s Baltika, kockasti Gospić i petorica kojima se iz aviona vidi na koje fratre iz Hercegovine sliče. Kod Cedevite je situacija još gora, njih ni one sredovječne računovotkinje iz Atlantika više ne dolaze gledati, a to je šteta, jer balet Roka Ukića ne viđa se često na daskama HNK. Bio bih nepravedan prema dotičnom kad ne bih rekao da su me on i Slavica kupili odigravši 45 sekundi privatne utakmice s dvije asistencije, ukradenom loptom i 5 manekenovih pogodaka. Zašto su se zaustavili i što im je odnijelo koncentraciju u nepovrat, baš kad ih je krenula zajebancija sa zabezeknutom Cibonom, pitaj ti dragog Boga. Tako je to s igračima koji padnu s Marsa i nikad se ne prilagode uvjetima na Zemlji. Sa Ćorićem je još kompliciranije. On je pao s neke nepoznate planete u Hercegovinu i otad mu se gubi svaki trag. Neke vidjelice po Međugorju pripovijedaju da ga tu i tamo vide u Zagrebu, ali im nitko ništa ne vjeruje na riječ. Ćorić je legenda, pa kao takav možda postoji, a možda i ne. Obzirom da nema ni dokaza da sam ja rasista, onda ću neke komentare ostaviti za sebe. Reći ću na tu temu samo da ne mogu prežaliti odlazak Scottia Reynoldsa. Imam osjećaj da bi s njim sve bio manje-više plitak potok. Na kraju i jedno razmišljanje s kojim sam napustio dvoranu. Mislim da su igrači koji su bili s Asom na EP daleko najbolje pripremljeni i pokazuju košarku dva koplja iznad svih ostalih. Naravno, tu ne spadaju Rokove pripreme za balet, koncert za flautu i instrumente s udaraljkama.