Spinovi, trolanje, laži, opsjene i skakanje u vlastita usta. Evo malog dijela navedenog:
Direktor Mauro Lukić je izabran na internom natječaju. Laž. Nit je bilo natječaja, nit kandidata, nit je bilo razloga za interni natječaj da su ikakav natječaj htjeli. Lukić se slučajno zatekao u klubu kad je zatrebala fiktivna zamjena starog direktora koji se našao u aferama i problemima s više zakona. Izabran je kao VD od Čavlovića i Bušića bez ikakvog natječaja.
Tri velika sponzora. Dolazak starih sponzora nije plod marketinških aktivnosti već molbe počasnog predsjednika jednom od utemeljitelja Cibone (gospodinu je 86 godina) za donacijom. Jedan od sponzora nije želio nikakvu suradnju i ne sudjeluje u radu skupštine.
Demokratizacija. Bušićeva objava iz srpnja o demokratizaciji kluba osim spinanja nije polučila nikakav napredak. Skupština bira novi saziv i stari predsjednik je instalirao svoje ljude u sva tijela kluba. Članovima kluba nisu omogućena prava da biraju i da budu birani, niti je to opcija nove uprave.
Nova uprava zatražila je od grada oprost dugova što je nedvosmisleno odbijeno. Navodno se radi o 5 milijuna kuna koje klub mora vratiti Gradu zbog dvostrukog financiranja, nepravdanog i nenamjenskog trošenja javnih sredstava. Klub je pred izbacivanjem iz dvorane i ureda u Savskoj. Sastanak s Gradom prikazan je kao početak uspješne suradnje. Istina je nažalost bolna i jadna, a radi se o tome da je ekipa iz kluba, osim žicanja nemogućih ustupaka, krenula trolati Grad s upitima o uvjetima korištenja Arene za potrebe igranja Euro lige.
Ugovori trenera i igrača su misterija čak i za inspektore porezne uprave. Trener Jovanović imao je istovremeno dva ugovora, jedan o radu i jedan o djelu. Većina igrača nema dokaz o uplatama, a što je još luđe ni klub nema dokaze o uplatama igračima, iako direktor navodi da su igrači plaćeni. Tko plaća i s kojeg računa tzv revizija ne može ustanoviti.
Prijave za kaznena djela. Nema još nikakvih kaznenih prijava unatoč dokazanim štetnim ugovorima, dvostrukom financiranju, nestanku novca i fizičkom uništavanju dokumenata i dokaza. Ono što se prošlog tjedna objavilo o podnošenju prijava ne govori ništa o karakteru djela za koji će se prijava podnijeti. Jedino ispravno u ovoj situaciji je angažirati financijsku forenziku i DORH, ali umjesto toga pribjeglo se internoj reviziji i subjektivnom tumačenju nepravilnosti.
Vizija. Klub unazad nekoliko tjedana šalje u eter dvije potpuno oprečne i besmislene vizije o sportskim ambicijama. Jedna je ona počasnog predsjednika o napuštanju ABA, dok je drugu nevjerojatnom lakoćom urbi et orbi prezentirao direktor Lukić. Saga o Areni i Euro ligi pratit će ga vjerojatno dok je živ. U međuvremenu se nitko iz kluba ne može dosjetiti suvisle rečenice o tome kako ovu sezonu ne sunovratiti se u stečaj i kako ostaviti klub na životu u prvoj ABA ligi. Drugo, ne manje važno pitanje je koji oblik vlasništva i organizacije je optimalan za izvlačenje kluba iz bankrota i okretanje trenda ka održivom poslovanju. Daljnje poslovanje kroz udrugu, tranziciju u šdd ili prodaju kluba investitoru / investitorima.
Dug. Majka svih pitanja. Iz kluba je iscurila informacija o dugu iznad 70 milijuna, gradu se prezentiralo 35, medijima 32, a na kraju je Lukić stavio dio potraživanja vjerovnika u grupu fiktivno (ma što god ta besmislica njemu značila) i lakonski odvagnuo da dug ne prelazi 20 milijuna kuna. Pitanje svima koji promišljaju opcije za spas Cibone je - tko će financirati dug. Mauro i Mario ne znaju.... i to je sva priča
