Da malo pojasnimo ovu sapunicu. Ako trener sam da otkaz – ostaje bez novca. Ako Sesar ima ugovor na dvije godine – gubi jednu. Da je ostao izbornik, možda bi i pregrmio, ali sada kad nije ni tamo ni ovamo, Cibona ga sigurno neće isplatiti iz čiste dobrote i ljubavi prema bivšim zaposlenicima.

Isto vrijedi i za igrače. Da su imali druge ponude – možda bi se i zahvalili, kulturno mahali i otišli. Ali nemaju. Većina ih, nažalost, nema baš puno izbora, pa naravno da neće dati otkaz sami sebi i odustati od još jedne godine plaće. Nisu ludi. Pogotovo kad znaju da im klub još duguje i za ovu sezonu. A ako sad popuste – neće vidjeti ni centa. Osim ako se ne odluče na radikalni korak i blokiraju račun kluba. Što, ruku na srce, ne bi bilo prvi put u ovoj našoj "stabilnoj" košarci.

A što se tiče Šerića i prijatelji – ne nadajte se previše. Neće oni nigdje. Čak ni kad im netko donese vreću novaca da vrati dugove onima koji su "posudili" kako bi se pokrili tragovi Čavlovića i Bušića. Da ne zaboravimo – Bušić je bio taj koji je s Čavlovićem potpisivao sve što je trebalo. Sve u rukavicama, naravno.

I tako, dragi ljubitelji sporta, imamo još jednu epizodu serije Cibona – klub s tradicijom problema. Gledamo već godinama, a kraj se, čini se, ne nazire.