Nastup na OI za svakog ili gotovo svakog športaša nekoć se smatrao kruna svega, šlag na torti. Pogotovo u velikim momčadskim športovima (košarka, rukomet, odbojka, hokej, vaterpolo) - tu imati predstavnike, značilo je - sve.
Košarka je bila na neki način kraljica momčadskih športova, no imala je taj jedan "nedostatak" - (pre)velika dominacija Amerikanaca, odnosno NBA svijeta jest zapravo olimpijskoj zajednici stvarala određene izazove, a tek 1992. se uspjelo potaknuti glavne zvijezde da zaigraju olimpijski turnir. NBA jest "izdominirala" i to je na neki način diktiralo odnose pojedinaca-športaša prema nacionalnom dresu. Isto tako, ni olimpijske igre nisu više iste danas i prije tridesetak godina. Danas su cifre koje igrači zarađuju u profesionalnim klubovima višestruko veće, broj utakmica u sezoni se povećao te praktički igračima iscrpljenima od dugotrajnog ritma se više ni ne ide na OI. OI više služe za promociju nekih mlađih igrača koji su žele nešto nadodati u športski CV negoli najvažniji događaj unutar četverogodišnjeg ciklusa.
