Ma nama se često događala kombinacija bezidejnosti u napadu i propuha u obrani...Rekao bih da je čak puno veći problem godinama bio napad. Prijenos i protok lopte, neke uigrane akcije koje nisu daj loptu Šariću, Tomiću ili Bojanu pa šta bude. Kad se sjetim onih medijskih kritika na Tomića jer su svi očekivali da primi loptu na 7 metara od koša, izgura protivnika i zakuca kao valjda najbolji euroligaški centar tih godina bez da su ga gledali kako igra u Barci.
Najbolje je još posložio Aco 2016 godine, otišli smo sa Bilanom i Planinićem za koje su Zubac i Žižić avioni u svakom pogledu, još je Bilan bio ustrtaren do kraja. Međutim, Šarić je preuzimao skok ili jače napadačke igrače, bekovi Hezonja, Bojan i Babić su sjajno pomagali u defanzivnom skoku što nam je otvaralo brze tranzicije. U napadu nije bilo previše petljanja, Bojan, Šarić i Simon su sve preuzimali na sebe. Hezonja je bio više šuter, dok je rotacija bila maksimalno skraćena.
Pa dobili smo nekih 6 ili 7 od top 10 reprezentacija i svaka je imala drugog centra jačeg nego mi našeg startnog za duplo, a recimo jednu Litvu smo pozobali na OI sa 20+ do kraja treće četvrtine unatoč Valanciunasu.
Pa nama je Šarić skoro sam samcat iznio visoku liniju jer je uz Bilana i Planinića kao jedini visoki bio 19 godišnji Arapović na klupi. Međutim, svi su znali svoj posao....