Situacija je za primjenu Grunfova zakona koji glasi: ako je netko na popisu, onda to znači da nije otpao sa popisa.

Drugim riječima, Mula vjeruje da se nitko neće ozlijediti i da mu Atž ne treba, i da bi puno teža situacija bila da je njega recimo zvao u Opatiju umjesto Mavre (što na prvu loptu izgleda jako logično), i onda mu nakon tri tjedna prije Poljske rekao, sorry, imamo Zupca i ove ostale koji su varijanta B, ne mogu ti garantirati više od pet ili osam minuta, a ionako ćemo tih pet ili osam minuta igrati sa small ballom, i još je pitanje obrane.

Ako se Zubac ne daj Bože ozlijedi, onda na scenu opet stupa Grunf, jer onda Zupca neće biti ovdje ("tko nije ovdje, nije na popisu"), i onda će Mula zvati Žižića - jer računa da će tako biti manje uvrijeđen i više motiviran za nastup, budući da bi mu se u toj strašnoj situaciji koju zamišljamo mogla otvoriti minutaža. Na koncu, ako je Mula toliko vremena posvetio na konferenciji upravo Žižiću, tko vam garantira da upravo to sa njime nije i iskomunicirano: nećeš se nervirati na klupi, ali ako ti se otvori, otvorit će ti se; treniraj negdje uz more što ćeš ionako raditi cijelo ljeto i čekaj. I Žiža na to veli, ok, neću se blamirati i sjediti na klupi, ovako mi je bolje.

Dakle, pitanje je - da li se na EB i pretkvalifiacije u dvanaest može ugurati Zupca, Žižića, Šarića, Matkovića i Prkačina, i ima li to ikakva smisla, i onda još pogotovo imati barem dva ako ne i tri nezadovoljnika koji nemaju više od pet minuta po utakmici? Mislim da se Mula tu pokazao koliko kockar, toliko i kao logičar, jer prošao je to sve odavna već sto puta i zna kako funkacionira svlačionica. A sve to u situaciji kada vapiš za pozicijama jedan i dva i nasušno ti trebaju ljudi koji znaju sa loptom - dakle, težište priče ti je u stvari na kreaciji i šutu, a ti se sada okolo vucaraš sa pričom pod košem i tratiš dragocjeno vrijeme na to, a imaš već praktički definiranu situaciju.

Stoga, ljudi, shvaćate, to što mi imamo sada su slatke brige; nisu brige - fali nam ovaj ili onaj, pa moramo zvati centra iz Abe2 ili Premijerke. Mene puno više od Žižića muči pitanje hoće li Simon i Šarić moći, i još htjeti prihvatiti neke sporednije role, zapravo za prvoga to ne sumnjam, ali za drugoga... Šarić je najjači u voljnom momentu; koliko ga ja pamtim, a dugo ga već nisam gledao, i moguće da su te kile, snaga i neigranje zauvijek od njega stvorili peticu nauštrb četvorke, i kako će Šarinjo prihvatiti to da sjedi na klupi i ulazi vaditi kestenje iz vatre... ma ne sumnjam u njegovu pozitivu, ali u utkamici i na klupi se svašta prelomi, netko kao u onom prokletom Cluju nešto kaže vruće glave što ne misli i slično... zato je tu selektor da gasi požare i kanalizira priču prema pozitivnom ishodu; da energiju pretvara u učinak.

Znam da zvučim kao nepopravljivi optimist; da nisam takav - ne bih sigurno godinama patio uz naš basket, i pričekajmo barem par dana da vidimo kako dišu i kako će se sve početi vrtjeti. Već za deset dana gostujemo u Pardubicama (Bugarska, Češka), pa Slovenija, pa onda pretkvalifikacije... nećemo se okrenuti oko sebe a već će Grci čekati u Milanu. Dajmo koji pljesak, podršku, glavu gore, pa nisu ti momci zaboravili igrati košarku, među njima je barem sedam-osam velemajstora koji rješavaju utakmice na dnevnoj razini u klubovima. Ne preostaje nam drugo nego sada pustiti ih na miru da slože konačno nešto dobro. Držati palčeve i čekati.