par opaski 10 dana nakon gledanja istanbulske tragedije uživo..
otpočetka trula atmosfera na zagrijavanju, čak i hrvatski navijači nisu bili nešto raspoloženi, bojazan od prve nokaut utakmice je bila itekako prisutna...brojčano, ako izuzmemo obitelji igrača, u dvorani je bilo možda 15-20 hrvatskih navijača...
osim Bogdanovića i na momente Ukića, nijednog igrača nisam primjetio da se pretjerano nervira zbog poraza...poslije tekme, dečki se skupili na centru, odradili pozdrav, 5 sekundi pljeskali prema tribinama i to je to...put svlačionice i nikom ništa...
osim Babe...Šapit (koji je dva puta ustao na neke sudačke odluke, onako korpulentan maše prema sucima i da nije bio u eteru, vjerujem da bi sočan sijaset psovki pao...), poslije tekme lovi njega i Acu za izjavu...i dok su čekali 2-3 minute da budu live na HRT-u, prvo su se međusobno porječkali jer mu je Babo nekaj sasuo u facu, Aco odgovorio i onda rasprava...usput Bojan svom snagom šutnuo neku reklamu, mislim da se većina preostalih ljudi u dvorani začuđeno okrenula prema njemu

sve skupa, jad, bijeda i apsolutno dno Isusovog dna hrvatske košarke...igra, atmosfera, odnosi u ekipi, trener, savez...pička li vam materina svima po redu
toliko od mene na ovu bolnu temu, vidimo se u kvalifikacijama