Nova kuća na rubnom dijelu sportskog centra. Masivna građevina sa najmodernijim instalacijama. Sa krovom koji ne propušta. Sa modernim toaletima i videonadzorima. Moderna masivna građevina kao simbol moći, kao simbol prestiža i pripadnosti toj eliti, tom vrhu. Skupi parketi, kancelarije, uredi, aparati na kovanice za makijato. LCD od 10 metara, najbolji razglasi, mekane sidalice prvih redova. Sređen okoliš, pošišana trava, veliki parking i prilazne ceste.
Dali su nam dom iz snova sa 9000 mjesta a ukrali snove.
Danas, danas opet u staroj kući. U onoj gdje smo ostvarili sve snove. U onoj koja prokišnjava ej, jebeno prokišnjava. Ona u kojoj nema luksuza, u kojoj nismo imali fine sidalice, nove instalacije, u kojoj nismo imali novi LCD. Nismo imali moderne toalete, uređene prilaze i sređen okoliš. Nema tamo video nadzora i luksuznih kancelarija. Tamo nismo imali ništa a hej, k vragu, imali smo sve. I sad shvaćamo, sada kada vidimo što smo izgubili, koliko nam fali, koja je to kemija bila. Sada vidimo bez čega smo pod krinkom "modernizacije" ostali. A ostala su nam sjećanja. Samo sjećanja na dane iza. Dane sa svrhom, sa smislom postojanja, dane vrijedne življenja.
Danas, danas smo se vratili kući još jednom i možda nikad više. Novim generacijama sagradili su softificiranu škatulu, pokrivenu kamerama i represijom u nadi da će ih ugušiti do kraja. Smanjiti njihov otpor, zgaziti ih do kraja. Nadam se i vjerujem da neće uspjeti, da će nošeni ljubavi koju su osjetili u staroj kući znati čuvati ono, ono nešto naše...
Bože hvala ti za danas ! Hvala za svaku suzu koja me podsjetila koliko mi fali moja stara kuća, moj dom...
Jure Karamarko