Kad vec idemo iz apstraktnog u prakticno i poetsko... eto, i ja sam u svojim srednjoskolskim danima bio domoljub, nacionalist pa i vise od toga. A pritom, kao gimnazijalac, sve to nastojao racionalno opravdati.

I tako jednog dana... otidjoh u srce tog ''domoljublja'' (pod pokroviteljstvom jedne ''domoljubne'' stranke), u splitsko zaledje, sve sami Hrvati nad Hrvatima, moji sunarodnjaci, ljudi s kojima bih trebao biti neraskidivo povezan, krvlju, necim nadnaravnim, neopipljivim, a toliko sveprisutnim. Necime sto nisam preispitivao, vec jednostavno smatrao svetim, cudio se da neki drugi oko mene nisu, uvjeravao ih u suprotno.

A onda sam vidio te Hrvat(in)e, moje bliznje, na djelu. U svoj njihovoj primitivnosti, razbijanju casa, bjesomucnom ispijanju alkohola, ponosnoj galami i slicnim mačističkim manifestacijama osobnosti. Od tog trenutka se to apstraktno domoljublje pocelo razgradjivati, nastavilo se tijekom faksa, u debatnom klubu gdje sam bio suocen s argumentima u suprotno i gdje sam upoznao ljude (i one preko Drine) kako ti prilaze bez ikakvih predrasuda, s pitanjima tko si i kakav si, a ne otkuda si. Tada shvatis da te s ljudima povezuje/ ili te od njih udaljava karakter, licnost, stavovi, mozda interesi, a ne nekakvi apstraktni koncepti kao sto je nacionalnost.
Tu su mi i odlicno znanje engleskog jezika i internet omogucili da se otvorim drugim kulturama (americkoj ponajvise), ciji su me odredjeni sadrzaji, nacini razmisljanja pojedinaca, neki segmenti pop kulture vise privukli nego vecina hrvatskih.

Bitne su istinske moralne vrline, sadrzaj pojedinca, a ne nekakvi kulturoloski uzdizani simboli. Ako netko napada drugog na nacionalnoj osnovi, ne treba ti domoljublje (isti nacionalni predznak) da bi ga branio (ujedno i sebe), vec zdrav razum, moral, covjekoljublje... a ako je nacionalnost pojedincu jedini pokretac za takvo nesto onda je takav covjek moralna, emocionalna nula.

Moj se argument svodi na sljedeće... ako tek rodjeno dijete izoliramo iz neke nacionalne skupine, odgojimo ga u nekoj drugoj kulturi, ono s kulturom svoje nacije (odnosno nacije svojih roditelja) nece imati nikakve veze (osim ako mu netko kaze koje je nacije i uvjeri ga u vaznost istog) - prema onoj, ''svi su ljudi rodjeni jednakima''. Iz toga je jasno da nacionalnost sadrzajno, sama po sebi ne predstavlja nikakvu znacajku, ona je kulturoloski fenomen.

I da se razumijemo, iako se nadam da samo ilustrativno tako govoris, moj AceRimmer je obican fiktivni lik, iz serije Crveni patuljak, njegov izgled i ponasanje s mojim nemaju nikakve veze. Moja stvarna vanjska prezentacija je potpuno suprotna od njegove i one o kojoj ti pricas... tek toliko da se ne bi stvorila pogresna slika o  nama ''internacionalcima''. 

Takodjer se nadam da je ovo razglabanje gotovo... predlazem moratorij na ovoj temi do prvih sljedecih Marijevih utakmica, ako ikoga bude jos zanimao nakon vjerojatnog otkaza nastupa na EP-u (mene hoce jer je ipak hrvatski kosarkas, a ni ja od tog domoljublja, zbog utjecaja kulture, nisam cijepljen).

Jednako se tako nadam da ne izazivam ovdje neciju ljutnju... jer cijenim i uzivam kosarkaska misljenja vecine forumasa ovdje, a to sto se ne slazemo oko neke apstraktne teme manje-vise, mozda smo SADRZAJNO medjusobno kompatibilniji nego ljudi s kojima dijelimo iste domoljubne/nedomoljubne stavove

Ne znam zašto na svaki moj iritantni post moraju svi odgovoriti, al dobro. Neću više pisati u ovoj temi.

I isprika basketašu, pretjerao sam.