Želimir Mešnjak, donedavni trener Koprivnice, opširno za drava.info

Kada sam dolazio u klub jasno su bili postavljeni ciljevi: plasirati se u Hrvatski kup te osigurati opstanak u Trećoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Oba cilja smo ispunili, iako smo u finalu Kupa poraženi od Podravca iz Virja zbog niza objektivnih okolnosti. Bio sam jako zadovoljan tadašnjim kadrom i čak smo na prijelazni rok gledali s velikim optimizmom i razmišljali da se, ako zadržimo one igrače koje imamo i ako dovedemo još dva pojačanja, možemo uključiti u borbu za vrh tablice. Nažalost, dogodilo se upravo suprotno i osula se gotovo cijela jedna postava.

(o ljetnom prijelaznom roku) Imali smo jednu dobru podlogu da imamo solidnu ekipu, ali do kraja prijelaznog roka nismo uspjeli dovesti napadača i stopera. Unatoč tome, smatram da smo jesenski dio odigrali i iznad očekivanja. Imali smo 16 bodova u 13 kola i da smo imali malo sportske sreće i malo “vjetra u leđa” koji su imale ostale ekipe mi bismo sigurno bili u sredini ljestvice.

(o zimskom prijelaznom roku) S tim dijelom ja sam bio zadovoljan i bio sam siguran da ćemo, uz adekvatan rad, ići na ljestvici prema gore. Ipak, kako je proljetni dio sezone krenuo, nakon prvog kola izgubili smo Brckovića, nakon trećeg kola Bukovca, a nakon sedmog Srpaka i to sve do kraja sezone. S obzirom na (ne)širinu kadra, kada su došli kartoni, bilo nam je sve teže i s ovim kadrom smatram da se više od ovoga nije moglo. Odradili smo cilj koji je uprava stavila pred nas jer sam uvjeren da Višnjevac do kraja sezone ne može dostići deset bodova razlike, međutim, mene to kao trenera nimalo ne zadovoljava, niti su moje ambicije bile da Koprivnica samo ostane u ligi.

Ono što me ponukalo na definitivni odlazak je situacija da nisam više kod igrača mogao izazvati reakciju da se bore za sebe, da se bore za dres Koprivnice i da teže napretku. Posljednjih dva-tri tjedna bilo je to puko odrađivanje posla. Ne zamjeram ja tu igračima. Oni su komotni, sigurni su da igraju jer nemaju konkurenciju, ne možeš ih financijski kazniti, a situacija u ligi nije bila dovoljno definirana da krenemo igrati s juniorima. Kada smo nanizali pet negativnih rezultata nisam više mogao rušiti dignitet klubu ni sebi kao treneru i mislim da je sada pravo vrijeme da netko drugi pokuša izazvati reakciju kod igrača i da pokuša osvojiti najviše bodova što se može.

Ja sam svoje sportske i, ajmo reći, moralne ciljeve ispunio. Jedna od stavki koju mi je klub nametnuo je da moram biti discipliniran, s obzirom na to da me prati glas impulzivnog. U više od godinu i pol sam bio isključen samo jednom i to nakon utakmice, a kasnije se pokazalo da sam s pravom reagirao. Odlazim visoko uzdignutog čela i naravno s otvorenim vratima za suradnju nakon određenog protoka vremena. Kada pogledam unatrag, sigurno je da si neke stvari sigurno ne bih dozvolio oko igračkog kadra, ne bih pristao na neke igračke kompromise, a i s nekim igračima bih drugačije komunicirao nego što sam do sada.

(o odnosu trenera i igrača) Oni su bili vrlo kulturni i uljudni, ali ne može se trener zadovoljiti samo s tim da si bude dobar s igračima i da ga oni poštuju. Mene je smetalo to što je nestalo žara na treningu. Nestalo je borbe, agresije, zalaganja, izgubilo se to na proljeće i ja više tako nisam mogao nastaviti. Nije više bilo te ‘iskre’ i razlaz je bio jedino rješenje. Da smatram da su sukladno svom talentu mogli ostvarivati puno bolje rezultate, to je istina, ali to je nešto što im ja ne mogu zamjeriti. Najviše su tu zakinuli sebe, a onda posljedično i klub i mene.

(što klubu treba za iskorak) Koprivnica prije svega treba vratiti publiku na tribine, Koprivnica mora vratiti sebi identitet. Previše se luta u razmišljanjima jesmo li mi poligon za razvoj igrača, jesmo li mi poligon za davanje šanse igračima iz županijskih liga i igračima iz našeg podneblja ili smo klub koji će isključivo živjeti iz samofinanciranja i egzistirati u Trećoj ligi na jaslama stoljetne tradicije. Ja u trinaest mjeseci nisam uspio doći do odgovora na ta pitanja.

Za dobrobit Koprivnice potrebno je napraviti jedan dugoročni, desetogodišnji plan te kratke polugodišnje i godišnje planove rada i ciljeva i tome se podrediti. Sigurno bi u takvoj situaciji bilo lakše i trenerima i igračima koji bi znali gdje dolaze. Biti u posljednjih deset godina sedam puta u borbi za opstanak nije sukladno talentu igrača i kvaliteti trenera ovog podneblja, ali ni trudu uprave koja ulaže velike napore da osigura plaću na vrijeme svima.

Ono što novi trener mora pokušati je to da probudi motiv kod igrača, da shvate da ne mogu odrađivati posao samo zbog plaće. Moraju igrati s guštom, a ne gledati sve minimalistički. Ako uspije ‘probuditi tu iskru’ i ako mu momčad zaobiđu ozljede, sigurno je da može osvojiti određenu količinu bodova s ovim kadrom.

edit: ekipu je u srijedu u Požegi vodio igrač Bojan Tucaković