Što je najgore, nije ovo bilo 5 minuta prije kraja. Nije još ni 80. minuta bila.

Na Cityu je bila hrpa "gloryhunter" navijača koji su došli vidjeti City, i baš im se nije dalo ostati do kraja, pogotovo s obzirom na rezultate (obje utakmice), koji su značili ispadanje Dinama iz daljnjeg natjecanja, hladno vrijeme, gužva, sutra radni dan, itd. itd. apsolutno ništa šokantno.

No kako god, onaj ogromni (k)iks kontra Šahtjora je nešto najbolnije što su navijači Dinama doživjeli od početka '90-ih na ovamo, vjerojatno gori šok i od Newcastlea (od težih/bolnijih kikseva bi još naveo Auxerre tamo početkom '90-ih, pa Šerif na penale, i ono ispadanje od Skenderbeua).

1. Ako su došli gledati City, zašto su odlazili kad njhova momčad vodi 3:1?

2. Vidi se da ne znaš materiju. Nije ovo ni pri vrhu najgorih stvari koje su se Dinamu dogodile.

U životu smo se i smrzavali i kisnuli i Dinamo je gubio pa nikad nismo odlazili prije kraja. Otišao sam jedan jedini put, protiv Lyona 1:7, ali to nije bilo radi poraza nego iz sasvim drugih pobuda i nakon toga me nije bilo par godina na stadionu. 

1. Bilo im je dosta gledati šamaranje mrtvog magarca, i pritom ih savršeno mogu razumjeti, razočarani, ljudi su bili razočarani i otišli prije kraja, nevidim što je tu šokantno, od nade u osminu finala LP koja je bila na dohvat ruke, do gorkog ispadanja, razočaranje...

2. Mislio sam na utakmice, a ne one zakulisne događaje (tu bi vrludanje sa imenom, te Canjuga i Mamić bili najgori "događaji").

Znači ekipa koja je došla vidjeti City je otišla jer je bila razočarana. 

Logika. 

I što se tiče utakmica...ne znam je li do toga što sam ostario ili me nakon svega što se izgodađalo zadnjih 10 godina, jednostavno ništa više ne pogađa kao neki porazi prije toga.

Više me pogodio X protiv tovara, nego poraz protiv Citya.